novinarstvo s potpisom
Dok pišem titraju svijeće u ulici ispod moje. U Vukovarskoj. Na ekranu gledam kako se Dunavom slijevaju svjetlosna sjećanja, na stotine lampiona.
Vrijeme je hladnjikavo, sivo, tmurno, jesenje kakvo je bilo i u studenome 1991. godine kada smo u redakciji sa zebnjom očekivali vijesti s ratišta. Posebno one iz Vukovara, nakon što smo dobili anonimni faks, navodno iz tog grada, u kojem se tvrdilo da ih se svjesno žrtvuje, da im se uskraćuje pomoć u ljudstvu i oružju ne bi li se vukovarskom tragedijom ubrzalo priznanje Hrvatske.
Službena je vlast, naravno, sve demantirala.
Bestijalnost onih koji su u grad ušli, strašni zločini nad braniteljima, ranjenicima i civilima, ubojstva, silovanja, koncentracijski logori po Srbiji koji su punjeni Vukovarcima nakon što je grad razoren i okupiran bacili su u drugi plan sve rasprave o tome da li se Vukovaru i Vukovarcima tada moglo pomoći ili ne.
Mnoga pitanja ostat će najvjerojatnije zauvijek neodgovorena, kao što dio zločina počinjenih u Vukovaru ostaje nekažnjen, a nestali i 28 godina nakon pada grada nepronađeni i nepokopani.
Sve to itekako ide na ruku onima koji već tri desetljeća uporno politički zloupotrebljavaju rat i žrtvu Vukovara pothranjujući svjesnim nečinjenjem to nekakvo stanje privremenosti, podjela i suspenzije dijela zakonom osiguranih prava za srpsku manjinu u tom gradu, ali i prepucavanja na razini država.
A moglo je drugačije!
Činilo se i da hoće kada je bivši predsjednik Srbije Boris Tadić u studenome 2010. godine došao u Vukovar, na Ovčaru. U ime svoje države poklonio se žrtvama, uputio riječi isprike i iskazao žaljenje. Na vijencu što ga je tada položio pisalo je: ”Nevinim žrtvama, predsjednik Republike Srbije Boris Tadić”.
Dio tadašnje srpske Tadiću nesklone oporbe njegovu neosporno veliku gestu okarakterizirao je kao nepotrebno poniženje srpskog naroda. U iskrenost isprike sumnjali su neki i u Hrvatskoj – pogotovo oni kojima rat treba za opstanak na političkoj sceni.
Odlaskom Tadića sa političke scene Srbije, ali i promjenom klime u Hrvatskoj dolaskom Karamarkovog HDZ-a na vlast, znatno su umanjene šanse za postizanje trajnoga pomirenja dvaju naroda, a time onda i normalizacije međusobnih odnosa u gradu na Vuki.
Štoviše, sve govori u prilog tome da aktualnoj vlasti i dalje odgovara ”neprijatelj” u susjedstvu koji svojim idiotskim potezima tipa otkrivanja spomen-ploče zapovjedniku napada na Vukovar general majoru Mladenu Bratiću, odgovornome za sramotno razaranje grada, hrani posredno nacionalizam na kojem dobrano počiva podrška Plenkovićevu HDZ-u.
U tome valja tražiti uzroke sporog ili nikakvog procesuiranja ratnih zločina na koje se ne odnosi Zakon o oprostu, mlako ili nikakvo inzistiranje na dobivanju podataka iz srpskih arhiva koji bi mogli pomoći u pronalasku nestalih, koji se nažalost i nadalje broje u stotinama (još uvijek se traže 384 Vukovarca).
Kada bi se sve to koliko-toliko riješilo (što vrijeme više odmiče šanse su sve manje), i Vukovar bi 28 godina od okončanja borbi i proživljenih strahota mogao iskoračiti u budućnost i smanjiti broj ljudi koji ga sve više napuštaju umorni od mržnji, netrpeljivosti, podjela i neostvarenih obećanja – rata nakon rata.
Proglašenje blagdana na dan pada Vukovara, čega se upravo zbog riječi blagdan užasavaju brojni Vukovarci, svijeće, cvijeće, vijenci i plutajući lampioni na Dunavu, predsjednica u žutim zengama ne mogu onima kojima je ukradena budućnost obrisati gorak okus da se njihova patnja već tridesetak godina politički zloupotrebljava.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.