Poremećena prošlost, sadašnjost i budućnost u politici HDZ-a

Andrej Plenković doista se doimao kao europski političar kad je najavio kandidaturu za predsjednika HDZ-a. Njegov prethodnik Tomislav Karamarko svoje predsjednikovanje HDZ-om otpočeo je, pod izlikom da će provesti lustraciju, križarskim ratom katoličke sekcije HDZ-a protiv druge, ne manje važne sastavnice – one bivših udbaša i pripadnika raznih segmenata komunističke nomenklature koji su stvarali HDZ i uspješno ga održavali na vlasti sve do smrti predsjednika Tuđmana.

Očito, hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj zaključila je da je nakon primanja Hrvatske u EU došlo vrijeme da se naplate zasluge te organizacije za stvaranje samostalne hrvatske države i za izdašnu pomoć koju je Crkva pružala HDZ-u u svakoj izbornoj kampanji devedesetih godina. Karamarko, kao gojenac isusovačkih krugova iz crkve u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, činio se kao idealan izvršitelj takvih planova.

Da bi pokazao kako zaslužuje iskazano mu povjerenje, proveo je spektakularno uhićenje Josipa Boljkovca, prvog Tuđmanovog ministra unutrašnjih poslova i čovjeka koji je 1990. godine Karamarka preporučio premijeru Manoliću za šefa kabineta kao ”našeg čovjeka”.

Da bi pokazao kako zaslužuje iskazano mu povjerenje, proveo je spektakularno uhićenje Josipa Boljkovca, prvog Tuđmanovog ministra unutrašnjih poslova i čovjeka koji je 1990. godine Karamarka preporučio premijeru Manoliću za šefa kabineta kao ”našeg čovjeka”

Kad su Manolić, Mesić i ostali sudrugovi napustili HDZ nezadovoljni prevlašću snaga sklonih anektiranju dijela bosansko-hercegovačkog teritorija, učinio je to i Karamarko. Pa i njegova kasnija karijera načelnika PU zagrebačke bez ijednog dana radnog staža u policiji kao i obavljanje dužnosti pomoćnika ministra unutrašnjih poslova samo je potvrđivala opravdanost preporuke karijernog policajca koji je Karamarka nazvao ”našim čovjekom”.

Opstanak u vrhu sigurnosno-obavještajnog sustava tijekom predsjednikovanja Stjepana Mesića jasno je ukazivao na to čiji je Karamarko čovjek. No, kad je 2008. godine u HDZ-ovoj vladi postao ministar unutrašnjih poslova te kad se ponovo učlanio u tu stranku i 2012. godine pobijedio u natjecanju za njezina predsjednika, pokazalo se da je dotadašnji čovjek starih udbaških struktura postao (ili je samo obznanio ono što je i prije bio) igrač na ostvarivanju crkvenih planova za reviziju hrvatske povijesti.

Taj plan svodio se na afirmaciju najcrnje epizode hrvatske prošlosti kao prave i jedine budućnosti Hrvatske.

Poslije Karamarkova saborskog harakirija činilo se da se i HDZ, u liku svog novog predsjednika Plenkovića, napokon okreće europskim predodžbama o budućnosti.

Plenkovićev ne osobito sadržajan nastup u kampanji bio je u većoj mjeri diplomatski nego politički, više suzdržan i proračunat nego ostrašćen. Čini se da ga je ta suzdržanost, koja je u usporedbi s Milanovićevom neodmjerenošću i pretjeranom samouvjerenošću izgledala kao građanska pristojnost, dovela do premijerskog položaja.

Da suzdržanost i diplomatski takt nisu nespojivi s odlučnošću, Plenković je pokazao najmanje dvaput. Prvi put kad je hladnokrvno naredio da se neposlušnim Mostovim ministrima napišu otkazi i drugi put kad je, unatoč organiziranom suprotstavljanju Katoličke crkve i dobrog dijela HDZ-ovog članstva, ustrajao na ratifikaciji Istanbulske konvencije.

Ta odlučnost ipak je, čini se, kasnije bila pokolebana kad se suočio s prevrtljivošću predsjednice Republike, koja je glavnom tajniku UN-a najavila svoj dolazak na potpisivanje sporazuma o reguliranju migracija u Marakešu, pa se u posljednji trenutak predomislila.

Plenković je nije pokušao razuvjeriti. Unatoč tome što to nije bio jedini primjer neodgovornog predsjedničina soliranja i unatoč tome što se ona svojim reality show pristupom politici u većoj mjeri legitimirala kao sljedbenica predsjednika Trumpa negoli kao zagovornica rafiniranijih europskih vrijednosti i promišljenije koncepcije državništva, Plenković je odlučio istaknuti kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović za drugi predsjednički mandat.

Plenkovićev ne osobito sadržajan nastup u kampanji bio je u većoj mjeri diplomatski nego politički, više suzdržan i proračunat nego ostrašćen. Čini se da ga je ta suzdržanost, koja je u usporedbi s Milanovićevom neodmjerenošću i pretjeranom samouvjerenošću izgledala kao građanska pristojnost, dovela do premijerskog položaja

Već sama ta epizoda s predsjednicom stvara dojam o stanovitom gubitku orijentacije, o nepostojanju jasnog političkog smjera kojim Plenković vodi stranku i Vladu.

Simpatije koje je stekao kao uglađeni, pristojni proeuropski kandidat topile su se i rasplinjavale razmjerno jačanju upornosti kojom je štitio svoje ministre opterećene aferama i nestašlucima koji u organiziranim europskim demokracijama nepogrešivo rezultiraju žurnom smjenom.

Nepravovremena premijerova reakcija na podatke o poduhvatima ministra Kušćevića te njegova dosad bezrezervna zaštita ministrice Žalac i ministara Tolušića i Marića unatoč njihovim nedopustivim postupcima i propustima nipošto ne potvrđuju predodžbu o njemu kao o dosljednom proeuropskom političaru koji osim ultimatuma ne trpi korupciju, nepoštivanje zakona i zloupotrebu vlasti i položaja.

No, na planu suočavanja s prošlošću premijer je ustuknuo još znatno ranije. Teško je povjerovati da netko tko je još kao maturant bio autor priručnika o informiranju tiskanog u desecima tisuća primjeraka i tko je nakon toga izgradio respektabilnu diplomatsku karijeru bio neupućen u povijest nastanka i razloge obnovljene upotrebe ustaškog pozdrava ”Za dom spremni”.

Kao da je povijest učio tek iz recentnijih hrvatskih osnovnoškolskih udžbenika u kojima je Drugi svjetski rat ukratko prikazan kao mizanscena za pojavu NDH, premijer Plenković nije mogao sam odlučiti o neprihvatljivosti činjenice da je nedaleko od ulaza u bivši koncentracijski logor Jasenovac postavljena spomen ploča s pozdravom koji je bio ispisan na svim dokumentima o slanju desetaka tisuća ljudi u taj logor i u smrt.

Da bi izbjegao odgovornost bilo kakvog opredjeljivanja u vezi s tim, on je imenovao povjerenstvo koje je njega i neupućenu predsjednicu, koja je o tom ustaškom pozdravu javno govorila kao o starom hrvatskom pozdravu, trebalo poučiti o čemu se radi.

Pritom ni premijer ni predsjednica nisu ništa naučili iz ustrajnog odbijanja predstavnika manjina čiji su pripadnici upravo zbog svoje etničke pripadnosti masovno ubijani u tom logoru da se pridruže vladinoj komemoraciji žrtava Jasenovca.

Potvrdu svoje nedoraslosti za uspostavu razumnog odnosa prema prošlosti premijer je iskazao i nedavno, prilikom obilježavanja sedamdesete godišnjice početka rada komunističkog koncentracijskog logora na Golom otoku 9. srpnja. U posljednji trenutak iz premijerova ureda stigao je telefonski otkaz neposredno prije toga potvrđene nazočnosti državnog tajnika iz Ministarstva pravosuđa.

Kao što iz HDZ-ove vlasti na državnoj razini na toj komemoraciji nije bilo nikoga, nisu došli ni HDZ-ovi predstavnici dviju jedinica lokalne samouprave na čijem se području Goli otok nalazi. Uz predstavnike nevladinih organizacija Udruga Goli otok Ante Zemljar i Documenta ondje je kao jedini predstavnik neke državne vlasti bio službenik Veleposlanstva Republike Slovenije u Zagrebu.

Simpatije koje je stekao kao uglađeni, pristojni proeuropski kandidat topile su se i rasplinjavale razmjerno jačanju upornosti kojom je štitio svoje ministre opterećene aferama i nestašlucima koji u organiziranim europskim demokracijama nepogrešivo rezultiraju žurnom smjenom

Kao što je poznato, aktualna ministrica kulture obustavila je sve aktivnosti oko uspostave memorijalnog centra na Golom otoku. Nastavlja se propadanje objekata koje je tijekom proteklih desetljeća mjesno stanovništvo, uglavnom s Raba i Krka, temeljito devastiralo.

Umjesto dostojnog obilježja ljudskog stradanja i stručno opremljenog dokumentacijskog centra koji bi posjetiteljima dao na uvid vjerodostojne i znanstveno obrazložene dokumente, danas je na Golom otoku postavljen stanovit broj amaterski napravljenih ploča s tekstovima nastalim temeljem svjedočenja bivših zatvorskih čuvara golootočkog zatvora.

Pritom se govori samo o strogom zatvoru, o svojevrsnoj hrvatskoj verziji Alcatraza, u koji su komunističke vlasti smještale hrvatske nacionaliste i katolike.

Govori se, dakle, samo o razdoblju nakon 1956. godine otkad je taj logor jugoslavenska UDBA predala na upravljanje Republici Hrvatskoj. Od 1956. godine to je bio jednim dijelom odgojno-popravni zavod za starije maloljetnike i mlađe punoljetnike, a dijelom je to bio regularni zatvor za sve vrste kriminalaca među koje su dospijevali i politički zatvorenici.

To da se zbog iskazivanja političkih uvjerenja u vrijeme komunizma moglo dospjeti u zatvor, govori o prirodi tog režima. Ali ipak je Goli otok poslije 1956. godine bio samo zatvor, a u razdoblju od 1949. do 1956. godine to je bio koncentracijski logor za informbiroovce, osobe optužene da su se u sukobu Tita i Staljina opredijele za ovog drugog.

No, kako ondje zatočeni logoraši nisu pretežito bili Hrvati ni katolici i kako je njih nemoguće uklopiti u aktualnu katoličko-nacionalističku martirologiju, Plenković i njegova ministrica kulture odlučili su ignorirati šesnaest tisuća logoraša koji su ondje stradavali i nekoliko stotina njih koji su na Golom otoku ostavili svoje kosti.

Te žrtve nisu konvertibilne, nijedna vlast ih ne može prikazati kao povijesni ulog temeljem kojeg se danas ubiru političke kamate.

Razuman odnos prema prošlosti pretpostavlja stanovitu mentalnu distancu, sposobnost da se sagledaju relevantne povijesne okolnosti i da se nepristrano utvrde činjenice o stradalnicima i o onima koji su odgovorni za njihovo stradanje. Hrvatska vlast nije uspostavila uravnotežen odnos prema prošlosti.

U pitanju Bleiburga hrvatska vlast slijedi džepnu martirologiju hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj prema kojoj su svi pobijeni pripadnici poraženih vojski koje su se definitivno predale tek na Bleiburškom polju zapravo mučenici čija će žrtva u okviru šireg Božjeg plana pripomoći da se ponovo uspostavi NDH.

Nepravovremena premijerova reakcija na podatke o poduhvatima ministra Kušćevića te njegova dosad bezrezervna zaštita ministrice Žalac i ministara Tolušića i Marića unatoč njihovim nedopustivim postupcima i propustima nipošto ne potvrđuju predodžbu o njemu kao o dosljednom proeuropskom političaru koji osim ultimatuma ne trpi korupciju, nepoštivanje zakona i zloupotrebu vlasti i položaja

Pritom se prešućuje činjenica da su te vojske ratovale i nakon što je Njemačka kapitulirala. Uopće se ne propituje odgovornost vojnih i političkih vođa NDH koji su u kolovozu 1944. ugušili pokušaj da Hrvatska slijedi primjer Bugarske i Rumunjske i da se pridruži pobjedničkoj koaliciji.

Ne dovodi se u pitanje nerazumna odluka vojnog i političkog vrha NDH da se i nakon kapitulacije Njemačke ratuje protiv jugoslavenskih partizana kao priznatog partnera unutar pobjedničke koalicije.

U toj iskrivljenoj perspektivi sve žrtve masovnih ubijanja 1945. su mučenici neovisno o tome što je tko od njih tijekom rata činio, a ni za koga od onih koji su im se bjesomučno osvećivali ne može biti razumijevanja ni oprosta.

Razumna bi vlast odustala od pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu jer je ondje uspostavljena tradicija veličanja ustaškog pokreta i NDH.

Pristajanjem na crkveni martirološki scenarij država zapravo dovodi u pitanje svoj sekularni karakter. Na jednom ili na više mjesta masovnih stradanja u Hrvatskoj trebalo bi uspostaviti službena državna obilježja u čast žrtvama poslijeratnog komunističkog terora.

Svrha tih obilježja ne bi bilo slavljenje ideja koje su slijedili stradali ni raspirivanje mržnje prema počiniteljima, nego apel da se takvo što nikad ne ponovi u ime bilo koje vjere ili ideologije.

Nerazumnom identifikacijom samo s jednom kategorijom žrtava hrvatska vlast kao da zanemaruje i druge žrtve i druge počinitelje zločina u prošlosti. Zbog toga nije u stanju uvažiti opravdano nezadovoljstvo Židova, Roma i Srba činjenicom da je upotreba pozdrava ”Za dom spremni” gotovo pa ozakonjena u Hrvatskoj.

Zbog toga nije u stanju shvatiti da Hrvatskoj nije potreban spomenik žrtvama holokausta općenito, spomenik neimenovanim žrtvama neimenovanih režima, nego spomenik poimence navedenim žrtvama primjene rasnih zakona u vrijeme NDH.

Premda ni iz daleka nije u tolikoj mjeri predmetom interesa javnosti kao što su to Jasenovac i Bleiburg, Goli otok na najdramatičniji način pokazuje nezreo odnos hrvatske vlasti prema stradanjima u prošlosti.

Zbog toga što je tek 16 posto logoraša koji su ondje robijali u razdoblju od 1949. do 1956. bilo hrvatske etničke pripadnosti i što nisu bili katolički vjernici, hrvatska vlast nije u stanju osvijestiti da su i ondje zatočeni ljudi bili žrtve u ništa manjoj mjeri nego drugi

Zbog toga što je tek 16 posto logoraša koji su ondje robijali u razdoblju od 1949. do 1956. bilo hrvatske etničke pripadnosti i što nisu bili katolički vjernici, hrvatska vlast nije u stanju osvijestiti da su i ondje zatočeni ljudi bili žrtve u ništa manjoj mjeri nego drugi.

Umjesto da na odgovarajući način obilježi mjesto masovnog stradanja, hrvatska vlast je dala priliku bivšim čuvarima logora i zatvora na Golom otoku, koji jesu Hrvati i koji su u međuvremenu postali i veliki katolici, da ekskluzivno svjedoče o tome što se ondje događalo.

Zbog nezrelosti hrvatskih vlasti na Golom otoku će se provesti posvemašnja falsifikacija povijesnih činjenica uprizorenjima kojekakvih kalvarija po mjeri i ukusu lokalnih crkvenih aktivista.

Tu posvemašnju farsu upotpunjuje činjenica da su koncesionari unosnog ugostiteljskog biznisa na Golom otoku potomci nekadašnjih čuvara. Ti potomci, dakako, mogu biti odgovorni samo za eventualno neispunjavanje odrednica koncesijskog ugovora.

Ali hrvatska vlast je odgovorna za to što danas na Golom otoku zarađuju samo potomci nekadašnjih čuvara, dok su zainteresirani posjetitelji uskraćeni za mogućnost da ondje dobiju pouku i pouzdanu informaciju o sužnjima  koncentracijskog logora koji je na Golom otoku postojao od 1949. do 1956. godine.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  KGK i u sadašnjosti i u budućnosti vidi samo prošlost
    •  Što premijer nije rekao u svom godišnjem izviješću
    •  HDZ nema svog kandidata na predsjedničkim izborima
    •  O predsjedničkim kandidaturama
    •  Motivi živčanosti i agresije (ne samo kod premijera Plenkovića)
    •  ''Patrijarh Porošenko'': Crkva u predizbornoj kampanji
    •  Ortački kapitalizam i poslije Martine Dalić
    •  Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?
    •  KGK pokazuje da ju nije previše briga za stabilnost države
    •  Što točno znači raskol Moskve i Carigrada?

> Svi tekstovi ovog autora