Porfirije ”ostaje s nama” jer mu zaista značimo mnogo

Bilo je realno očekivati da će patrijarh Porfirije nakon ustoličenja najprije doći u Zagreb i od osobite je važnosti da postanemo svjesni i da zapamtimo njegovih nekoliko važnih poruka: u subotu kada je pohodio Majske Poljane i druga mjesta stradanja na opustošenoj Baniji, u nedjelju prije podne kada je služio svoju prvu liturgiju u katedralnom hramu kao poglavar Srpske Pravoslavne Crkve i onda na povratku za Beograd kada je pohodio manastir svetog Jovana Krstitelja i tamošnje sestrinstvo u Jasenovcu.

Na Baniji, u Majskim Poljanama, gdje je u strašnom potresu život izgubilo petero mještana, Porfirije je učinio jednu od najdirljivijih gesti koju sam od njega vidio. Bio je u posjeti kod obitelji Kukoleča, sjeli su za stol pored njihove potpuno porušene kuće (obitelj sada živi u kontejneru) i pružio je kovertu s nekim novcima, kao simboličan dar, momčiću Lazaru Kukoleči. Upitan što će učiniti s tim novcima i koja mu je najveća želja, Lazar je rekao da mu je najveća želja da mu se obnovi kuća i briznuo je u plač. Porfirije ga je zagrlio i tješio, i sam jedva susprežući suze.

Patrijarh je svima rekao da zna da je pomoć, koja im je do sada stizala, samo prva pomoć, i da ”tek predstoji da se sve obnovi. Računajte na nas, tu smo s vama”, kazao je.

To je ponovio i u nedjelju na liturgiji, zatim u Jasenovcu: da vjeruje da te ljude na Baniji hrvatska država neće zaboraviti, ali da znaju da ih on neće napustiti i da želi ostati njima na usluzi.

Porfirije tim susretom i tim gestama sve nas podučava da je tragedija znala iznjedriti dobro od ljudi i da je važno da shvatimo da ne možemo jedni bez drugih.

Patrijarh Porfirije je govorio o potrebi da budemo jedni drugima oslonac, da se naučimo nositi breme drugih, zapravo da u sebi stvorimo mjesto za druge, da se molimo jedni za druge i da, u konačnici, što kao kršćanski teolog supotpisujem i želim svjedočiti, sve do kraja mojih dana na zemlji, ”da Crkva Kristova postoji ne da bi dijelila, ne da bi stvarala konfrontacije, nego da bi okupljala u Kristu”

Kada je u nedjelju nakon ustoličenja služio liturgiju u hramu svetoga Save na Vračaru (u kojem je u četvrtak prije toga i izabran za patrijarha) rekao je da želi postati najmanji i biti svima sluga i brat, što je sukus kršćanstva i, volio bih da ovo zapamtite, i biti franjevaštva. Porfirije nije izgovarao prazne riječi. On je odmah to počeo provoditi u djelo i to tamo gdje su ljubav i skrb sada preče: u dvorištu jedne obitelji u Majskim Poljanama i u očinskom zagrljaju s uplakanim dječakom koji hoće nanovo krov za svoju obitelj.

Porfirije je imao krcatu agendu i bilo je važno čuti što će reći i polaznicima/polaznicama pravoslavne gimnazije ”Kantakuzina Katarina Branković” na Svetom Duhu. ”Sve vas volim i molim vas da se molite Bogu za mene, jer to je najpotrebnije”, rekao je Njegova Svetost učenicima gimnazije.

Posrećilo mi se da, kao njegov suradnik na nekim projektima i kao njegov prijatelj, mogu ovih dana provesti neko vrijeme s patrijarhom i iz prve ruke opet vidjeti koliko mu je ta molitva važna i potrebna. I ne samo to, čuti od njega koliko mu njegovi zagrebački prijatelji znače i koliko je iskreno i istinito govorio, kad mi kaže: ”Vođen Duhom Svetim”, kada je na ustoličenju rekao i ovo: ”Narod i prijatelje koje sam tamo upoznao ostaće uzor meni u godinama koje predstoje”.

Srećom po svima nama, mi se s Porfirijem ne rastajemo naglo. U nedjelju na liturgiji je kazao da će ”ostati administrator Eparhije zagrebačko-ljubljanske onoliko koliko to bude volja Svetog arhijerejskog sabora” (sigurno do redovnog svibanjskog sabora SPC-a, a možda i neko vrijeme nakon toga) i naglasio da se ranije trudio, ali i da će se još više u budućnosti truditi da ništa i ni o čemu ne odlučuje sam, nego da sve bude izraz saborne volje.

Najviše će, razumije se, biti u Beogradu, ali će dolaziti i u Zagreb, pa će biti prilike ”za razgovor, zajedničku molitvu pa i da se jedni drugima požalimo”.

Dakle, nama koji smo sudionici/e njegova kružoka i mnogim drugim patrijarhovim prijateljima priopćavam dobru vijest da će se pronaći adekvatni modaliteti za nastavak našeg iskrenog, mironosnog i plodnog dijaloga.

”Dolazeći ovdje (2014. godine, op. D.P.) bio sam opterećen i raznim informacijama koje su dolazile izvana, možda i sa svojim osobnim predrasudama, ali tada sam iskreno rekao: Ja sam Srbin i volim svoj narod, ali iznad toga i prije toga jesam, a još više želim da budem Kristov, da budem kršćanin, a to znači da čujem njegovu riječ: ”Da svi jedno budu”. Tada sam rekao da ću se truditi da svakoga dana sve više volim sve narode, jer znam da će me Gospodin po tome suditi”, kazao je.

”Sam Gospodin me na svakom koraku uvjeravao da je On gospodar povijesti i da naš pogled mora biti uperen u Njega, da čitavim svojim bićem, svojim rukama i tijelom moramo se uhvatiti za Njegove noge. Kad Njega postavimo u središte svoga života, sve drugo, osvjetljeno Njegovom prisutnošću, dobit će drugačiji sadržaj, drugačiju formu od one koja se stječe na prvi pogled”, rekao je patrijarh.

Od svojih vjernika se učio toj istini. Doživio je ljubav na svakom koraku, prije svega, naravno, od pravoslavnih vjernika Srba. Ali ništa manje i od drugih, koji su ga neprestano razoružavali i oslobađali i onoga što je izvana slušao i onoga što je iznutra možda kao predrasuda dolazilo.

Kazao je da je ”razoružavan” bio i u susretima s običnim ljudima u kafićima, s radnicima na Ilici, a i s ljudima na visokim položajima. Dodao je da je istu onu ljepotu susreta s likom Božjim u ljudima koje je susretao, a ušli su u kalendar svetih, doživljavao i u susretima s ljudima s područja cijele Eparhije zagrebačko-ljubljanske.

Posrećilo mi se da, kao njegov suradnik na nekim projektima i kao njegov prijatelj, mogu ovih dana provesti neko vrijeme s patrijarhom i iz prve ruke opet vidjeti koliko mu je ta molitva važna i potrebna. I ne samo to, čuti od njega koliko mu njegovi zagrebački prijatelji znače i koliko je iskreno i istinito govorio, kad mi kaže: ”Vođen Duhom Svetim”, kada je na ustoličenju rekao i ovo: ”Narod i prijatelje koje sam tamo upoznao ostaće uzor meni u godinama koje predstoje”

”Zahvalan sam Bogu na svim tim trenucima, ali prije svega na divnim ljudima, i pravoslavnim Srbima i Hrvatima katolicima i nekatolicima, i onima koji tragaju za Smislom. Zahvalan sam Bogu na susretima s braćom Židovima, kojih ovdje nema mnogo, s muslimanima, Bošnjacima, s Romima, kojih ima raznih vjera, s braćom Rusima, s kojima smo se zajedno okupljali u ovom hramu i molili se Bogu”, kazao je patrijarh.

U Jasenovac je želio poći da se još jednom, kao i svaki puta kada je tamo bio, inspirira mučenicima shvativši da je to mjesto zapravo mjesto unutarnjeg i vanjskog i preispitivanja i pročišćenja pa mu je iznad svega bilo važno se, sada kao patrijarh, preporučiti monahinjama da mole za njega kao što mole i za sve ljude na svijetu. Jer, istaknimo ovo: Jasenovac postaje vrlo važno mjesto molitve i sabranosti. Planovi episkopa Jovana Ćulibrka, među kojima su jačanje tog sve ljepšeg ženskog manastira, su od izuzetnog značaja i njima ću se obavezno vratiti drugom prilikom.

Ono što je kazao u sabornon hramu, vrijedi i za molitveni susret u kapelici manastira u Jasenovcu: ”Svjestan svojih slabosti, preporučujem se vašim molitvama, a ljubav osjećam kao poticaj na hrabrost i spremnost ne da se junačim i rješavam probleme ovoga svijeta, već da s braćom episkopima, svećenicima i svima vama svjedočim Krista”.

Patrijarh Porfirije je govorio o potrebi da budemo jedni drugima oslonac, da se naučimo nositi breme drugih, zapravo da u sebi stvorimo mjesto za druge, da se molimo jedni za druge i da, u konačnici, što kao kršćanski teolog supotpisujem i želim svjedočiti, sve do kraja mojih dana na zemlji, ”da Crkva Kristova postoji ne da bi dijelila, ne da bi stvarala konfrontacije, nego da bi okupljala u Kristu”.

Ja znam da je Porfirije to dubinski shvatio. Ja znam da će on za to izgarati i volio bih da mi pomognete u ovom (Autografu) i budućim projektima jer, riječima patrijarha, ”tko to (smisao Crkve) razumije srcem, umom i dušom svojom, taj je riješio smisao svog postojanja”.

Dobrota vaša neka vas prati.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora