Povratak u korito

Dođe, nažalost, vrijeme užasa i ozlijedi ljude i zajednice u njihovoj srži. Bosna i Hercegovina se ovih dana bori da shvati što se to uopće dogodilo početkom listopada. U obilnim kišama zbrisani su cijeli zaseoci, cijeli gradići, ceste, pruge, cijele obitelji.

Dok se rijeke vraćaju u svoja ustaljena korita, ljudi su još uvijek otrgnuti iz svojih vlastitih. Pomoći stižu sa svih strana, iz cijele regije, iz susjednih zemalja. Na društvenim mrežama moguće je pratiti iste retoričke mustre koje se u našim krajevima obično javljaju u vremenima užasa: nije više važno tko je koje nacije i vjere, sada smo svi ljudi i pomažemo. Svaka pomoć je naravno nužna i zbog toga dobrodošla. Ostaje jedino pitanje, jesmo li mi kao narodi za solidarnost sposobni samo u jadu i užasu drugih? Zašto o drugima mislimo iskreno samo u njihovoj bijedi?

Neka čudna konstelacija htjela je da prođem tim istim krajevima uz Neretvu samo dan-dva prije. S kolegama iz biskupije Mainz imao sam priliku proći Bosnom u sklopu studijskog putovanja i vlastitu zemlju promatrati iz sasvim nekog drugog ugla. Tumačio sam kompleksnost ove zemlje, ali opet tako da barem ne zastrem pogled na ljepotu krajolika i stidljive kulture. Tako da na kraju cijele priče čovjek može kazati barem ono ”šteta!”.

I eto baš se kanjon Neretve učinio zgodnom prilikom da na putu od Splita prema Sarajevu uvidimo kako krajolik oduševljava i kako je šteta da je povijest naroda takva kakva je. Pritom smo komentirali kuće na ili pod oštrim padinama i sa zabrinutošću konstatirali kako se čini dosta opasnim ondje živjeti. Vodostaj Neretve bio mi je začuđujuće nizak, a dan je bio sunčan i umiljat. Ovdje nije bilo dugo kiše, pomislio sam.

Sada sav taj krajolik izgleda sasvim drugačije. Dolina Neretve smeđa je i smrskana, a neki gradovi i mjesta u centralnoj Bosni danima su pod vodom.

Mediji izvještavaju da je u jednom svetištu u centralnoj Bosni bujica odnijela sve osim kipa nekog sveca. Dogodila se, dakle, velika nevolja, a društvena reakcija na nevolju je nekako ista kao i na prijašnje u našim zemljama.

Više, dakle, nije važno tko je tko, ali određena vrsta naglašavanja odakle pomoć stiže i dalje je vrlo prezentna. Naša pomoć kao da treba posvjedočiti činjenicu da smo mi kao Hrvati, Srbi, ovi-oni… zapravo i isključivo dobri. I da sutra, kada budemo opet mislili o drugima kao smetnji, možemo reći da to ustvari činimo kao dobri i čestiti ljudi. Bilo je nevolja i prije i naivci poput mene mislili su da one ujedinjuju čovječanstvo. Iskustvo je ali pokazalo sasvim drugačije.

Nevolje su kod nas poput predstava u kojima dva-tri glumca glume najbolje prijatelje, dok se u stvarnom životu ti glumci nemaju potrebu ni pozdravljati ni željeti si međusobno dobar dan. Poput pozornice na kojoj je prigoda pokazati vlastitu dobrotu. Jer tada svi ti naši bogovi sjede skupa u istoj publici i red je pokupiti dobru kritiku. A kada se sklope rekviziti patnje i kada se bogovi opet povuku svaki u neko svoje vrijeme i prostor; ti isti glumci preuzet će iznova glavne uloge u reklamnim spotovima nacionalnih idola i političkih kumira.

Zašto, dakle, ne možemo biti solidarni i u projektima budućnosti? U projektima koji se ispisuju u stranačkim programima? Postoji li zajednička vizija budućnosti? Ili nam je zajednički tek instinkt preživljavanja – onaj koji se aktivira u ovakvim katastrofama?

Čini li se samo meni razroka i licemjerna retorika velike većine političara ovih zemalja, koji odjednom na usnama imaju riječi poput ”solidarnost”? Na istim usnama koje neprestano obljubljuju profiterstvo, razdor, isključivost, nemar i nacionalizam. Ali ne samo njih, nego i njihovih glasača, kojima se sviđa politika i praksa etno-čistunstva.

U državi koja ima jedan helikopter za gašenje požara, gdje ljudi golim rukama gase vatre oko svojih kuća; gdje još uvijek nema osnovne infrastrukture i gdje taksisti savjetuju putnicima da se ne vežu, dok istom rukom telefoniraju i mijenjanju brzine; gdje svatko može graditi što i kako želi; državi koja nema razvijenu civilnu zaštitu i koja nema zapravo resursa kojima bi svojim građanima garantirala ikakvu sigurnost; u toj državi ljudima ostaje jedino da se uzdaju u ”čudotvorni” kip koji je negdje u Bosni ”netaknut” preživio bujice i poplave.

Oni i ne znaju da jedna institucija, zvana država, može snositi krivicu i biti odgovorna. Država kao institucija u službi svojih građana našim je narodima apstraktnija od ”netaknutog” kipa nekog svetog Jakova Markijskog.

I tako će se rijeke polako vratiti u svoja korita. I ljudi će se u dogledno vrijeme isto tako vratiti u korita svojih etnija, nacija itd. I opet će glavna politička preokupacija biti tko je Hrvat, Srbin, Bošnjak, itd.

Opet će se prepravljati vlastiti odrazi u povijesnom zrcalu i opet će djeca u školama učiti tri različite povijesti i izgovarati svoju svakidašnjicu na tri različita, izvještačena jezika.

Dopustite mi eto da i zbog tog duševnog razvrata budem tužan, barem u sličnoj mjeri kako me rastužuje sudbina stradalnika od prije nekoliko dana.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Osveta loših đaka
    •  Rodni studij: Tko tu koga u Crkvi – sluša?
    •  Institucionalizacija milosti
    •  Čovjek i svijet u nesporazumu
    •  Religija uspješnog pojedinca
    •  ''Security-zacija'' društva i života
    •  Hoteć ugoditi svjetini…
    •  U ime Oca i Sina i tradicije svete
    •  Građansko strpljenje
    •  Gdje je, dušo, vidljivost tvoja?

> Svi tekstovi ovog autora