Prolazak kroz crveno svjetlo i vjerska sloboda

(Opaska uredništva: Donosimo govor Dragutina Mataka održan 28. siječnja 2024. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na svečanoj skupštini Udruge za vjersku slobodu u RH u povodu Svjetskog dana vjerske slobode i obilježavanja 30. obljetnice osnivanja Udruge).

Poštovani i dragi prijatelji Udruge za vjersku slobodu, ilustraciju crvenog svjetla na semaforu posudio sam iz predavanja negdašnjeg tajnika Međunarodne udruge za vjersku slobodu g. Johna Graza što ga je održao u kolovozu prošle godine na Kongresu Međunarodne udruge za vjersku slobodu ili IRLA-e u Washingtonu D.C. u povodu obilježavanja 130. obljetnice osnivanja.[i]

On je upotrijebio ”metaforu prelaženja preko crvene crte” i zaključio da se nikada ni pod kojim uvjetima ne smije prijeći crvena crta niti opravdati prisila ili progon u vezi s osobnim uvjerenjima bilo teističkim ili ateističkim.

Čini se da se po zdravom razumu lako suglasiti s ovom naprednom tvrdnjom i tu bi moglo završiti moje izlaganje. MEĐUTIM, zanima nas ”kako i u kojim uvjetima se ipak opravdava prisila i čak nasilje iz vjerskih razloga”.

U svom izlaganju dr. John Graz opisao je slučaj sv. Augustina (354. – 430.), jednog od najznačajnijih kršćanskih mislilaca koji je oblikovao kršćansku civilizaciju srednjovjekovne Europe, a i nesporan je njegov utjecaj na Anselma, Tomu Akvinskog, Luthera, Calvina itd.

Kako je i zašto čovjek njegove veličine promijenio svoje stajalište od uvažavanja vjerskih sloboda kao temeljnog moralnog načela do opravdavanja prisile i nasilja u ime vjere i navodno viših ciljeva?

Poučimo se Augustinovim primjerom:

Uvodna napomena: Ovo izlaganje nije atak na sv. Augustina. U kršćanstvu je više od svih citiran sv. Augustin, a gotovo svima su poznate njegove prelijepe misli ”Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi”. Ovo nije samo lijepa nabožna rečenica, već i temeljna teološka tvrdnja koja sadržava bit kršćanske vjere u Boga Stvoritelja (antropologija), Spasitelja (soteriologija) i Boga koji dolazi u slavi (eshatologija), što je sigurna blažena nada u beznadnom svijetu.

Budući da se možemo poučiti iz života apostola Pavla koji ne skriva da je bio ”hulitelj, progonitelj i nasilnik” (1 Tim 1,13), tako se možemo ohrabriti obraćenjem sv. Augustina i izvući pouke iz njegovih neuspjeha. Uvid u postupne promjene njegovih stavova u vezi s vjerskom slobodom pojašnjava događanje prošlih stoljeća i dragocjena nam je pouka za našu današnjicu.

Augustinovo vrijeme obilježila su tri ključna događaja. Prvi je bio Milanski edikt 313. koji je jamčio: ”…kršćanima i svim ljudima slobodu da slijede koju god vjeru svatko želi”. Međutim, 325. godine Prvi ekumenski crkveni sabor u Niceji saziva rimski car Konstantin I. kako bi riješio pitanje neslaganja, naročito u Aleksandrijskoj Crkvi. Primijetimo, car rješava probleme u Crkvi. Solunskim ediktom 380. godine, ili proglasom rimskog cara Teodozija I., kršćanstvo je postalo službenom religijom Carstva. Milanski edikt i njegova obećanja nisu preživjeli.

Nakon što je postao biskup Hipone u Sjevernoj Africi, Augustin se suočio s donatistima, većinskom skupinom kršćana u sjevernoj Africi, koji nisu bili oduševljeni prijašnjim i tadašnjim djelovanjem službene Crkve. Augustin odlučuje promicati jedinstvo i mir.

U prvom razdoblju svoga djelovanja (393. – 405.) promiče miroljubiv pristup. Zastupa kršćanska načela iz prvih stoljeća, ona crkvenih otaca: Tertulijana, Origena, Ciprijana, Ivana Zlatoustog, Atanazija itd. koja glase: ”Religija je stvar volje. Ne može se nametnuti silom… Nije moguće sjedinjenje istine i nasilja, pravde i okrutnosti. Sam Augustin isprva uvjerava donatističkog biskupa ovim riječima: Bog zna da neću poduzeti nikakve korake da itko bude prisiljen pridružiti se Crkvi protiv svoje volje”.

Obraćenje heretika za njega je moralna obveza koja se ne smije vršiti prisilom.

U drugom razdoblju (404. – 411.) Augustin shvaća da duh otvorenosti ne daje očekivane rezultate te zauzima tvrđi stav. U pismu svom prijatelju Vincentu on piše: ”Moj prvi osjećaj je bio da nitko ne smije biti prisiljen na jedinstvo s Kristom, Međutim, iskustvo nam je ponovno pokazalo da su strah i nanošenje boli korisni mnogima koji jedino tako mogu biti poučeni”. Ovo je bio nepovratni korak prema prolasku kroz crveno koji vodi u nehumanost, ukidanje ljudskih prava općenito, a posebno slobode vjere ili uvjerenja.

U trećem razdoblju (411. – 430.) Augustin uz zastupanje korisnosti prisile počinje opravdavati progon. U svom komentaru Isusove prispodobe o Velikoj gozbi (Luka 14,15-24.) on inzistira na riječima: ”prisili ih da uđu”. On ove riječi shvaća doslovno i primjenjuje ih na heretike u smislu prisile.

Ali prisila, poput discipline treba biti čin ljubavi, savjetuje Augustin: ”Ako ispravljaš, ispravljaj iz ljubavi… Neka ljubav bude duboko ukorijenjena u vama jer iz nje može izrasti samo dobro. Zar da se bojimo kratkotrajne vatre kad pomoću nje izbjegavamo vječnu vatru u paklu?” Takav stav Petilijan, donatistički biskup iz Cirte, opisuje kao ”sukob udarcima poljubaca”.

Donatisti pitaju Augustina je li Krist ikoga prisiljavao da ga slijedi? Jesu li apostoli ikoga progonili jer nisu uz njih pristajali? Zatim citiraju Isusove riječi protiv nasilja: ”Blago progonjenima zbog pravednosti; jer njihovo je kraljevstvo nebesko”. (Mt 5,9). Oni ističu da Pavao, nakon obraćenja, nikad nije pozivao javne organe reda da progone njegove protivnike. Ali Augustin odgovara da tada Carstvo nije bilo kršćansko, međutim danas jest, i zato se država mora staviti u službu Crkve, za očuvanje jedinstva i istine.

Augustinova promijenjena stajališta o slobodi savjesti i uvjerenja bila su potaknuta pogrešnim razumijevanjem Svetog pisma koje je postajalo sve radikalnije. Partnerstvo s državom u progonu takozvanih krivovjeraca kojima su osporene ljudske i vjerske slobode savjesti mučilo je povijest srednjovjekovne Crkve počevši od Augustina.

U svojoj knjizi ”Bog smisla i teorije besmisla”[ii] norveški teolog Sigve Tonstad citira dva poznata autora o životu i djelu sv. Augustina, Petera Browna i John R. Bowlina:

”Tijekom svoje karijere kao vodećeg biskupa u Sjevernoj Africi, on [Augustin] revidirao je zemljovid biblijskog tumačenja kako bi se ona uklopila u novi politički krajolik. Ništa ne pokazuje mjeru promjene bolje od činjenice da je on, prema riječima Petera Browna, bio prvi koji je potpuno zastupao ‘prava države da suzbije nekatolike’.^[iii] Prisila, anatema prema kršćanima iz pretkonstantinovskih dana, sada je bila legitimna jer je Augustin preinačio glavne točke kršćanskog gledišta o Bogu.^[iv]

U kršćanskoj se državi nastavio imperijalni način primjene autoriteta, osnažen vjerovanjem da je vršenje vlasti na zemlji oblikovano prema načinu na koji Bog vlada na nebu. … Iako nije vjerojatno da je Augustin osmislio primjenu inkvizicije, svejedno je ‘kao preteča bio njezin vodeći teoretičar’.”^[v]

Crveno svjetlo na koje se nikad ne prelazi. ”Nikakvo ljudsko nasilje ne može biti dobro. ‘Kratkovidno je, politički i duhovno, reći da postoji nasilje koje oslobađa i nasilje koje zarobljava’. Svako je nasilje zločin pred Gospodinom. Cilj nikad ne opravdava sredstvo.”[vi]

”Postojanje, širenje i rastuća moć Crkve u rimskom društvu smatrana je čudesnim ispunjenjem proročanstava Staroga zavjeta. Ta zaokupljenost širenjem Crkve leži u korijenu Augustinova stava prema vjerskoj prisili. Iz tog razloga, njegovo prihvaćanje prisilnog obraćenja, nakon 405., ne može se smatrati nevoljkom kapitulacijom pred nužnošću. Ono je pustilo duboko korijenje u glavno tijelo njegove misli.”[vii]

Augustinovo postupno udaljavanje od učenja Isusa, apostola i crkvenih otaca u vezi s vjerskom slobodom, lekcije su koje valja naučiti. Njegov nas primjer upozorava da ”naoko dobre, pa i najbolje iskrene namjere čovjeka i društva nisu kriterij slobode, a još manje istine”.

Na osnovi ovog povijesnog obrasca možemo sagledati povijest i sadašnjost i podsjetiti se kako se prelazilo i kako se prelazi na crveno iz navodno viših, vjerskih razloga i kako se opravdava poticanje državnih intervencija na području savjesti i uvjerenja. Liste bi mogle biti duge, ali spomenimo samo neke:

Prisilna pokrštavanja Židova od 7. stoljeća i ranije, dobila su svoj zamah tijekom Križarskih ratova koji su sami po sebi crvena zona od nekoliko stoljeća. Prisilna pokrštavanja su se redovito prikazivala isplativima – ”sačuvaš goli život i još ti je zajamčen raj na nebu”.

Progoneći anabaptiste, Luther, Zwingly, Calvin i drugi ponekad su iz najboljih namjera također prolazili kroz crveno svjetlo.

Otvoreni srednjovjekovni antijudaizam, poticale su publikacije koje je pisao i Luther, tako da Hitleru i nije bilo teško raspiriti oganj stoljetne antisemitske mržnje prema Židovima.

Zlostavljanja raznih komunističkih režima onih ljudi koji vjeruju u Boga, od mučilišta u Rusiji, Kini i drugdje do ponižavanja četrnaestogodišnjeg dječaka kojemu nastavnik zemljopisa pred cijelim razredom kaže da je gori od najniže indijske kaste zato što vjeruje u Boga – taj dječak sam bio ja i moj brat.

Obratimo pozornost i na Augustinovu tvrdnju da se država mora staviti u službu Crkve, za očuvanje jedinstva i istine. Augustin je ovdje mislio na kršćansku državu što je svojevrsna utopija, ”ali je i takozvana građanska država suočena s velikim izazovima”.

Čini se da je odvojenost Crkve i države riješena ustanovljavanjem građanske države koja se trudi biti neutralnom, iako mora voditi računa o nacionalnim obilježjima koja su uvelike pohranjena u djelovanju najvećih Crkava.

Tako je na početku stvaranja Republike Hrvatske kao civilne države odmah zaživjela praksa da se u vezi s javnim događanjima uz nadležne institucije vlasti treba konzultirati i lokalni svećenik ili više tijelo Crkve. Prosudimo u kojoj je mjeri Zakon o neradnoj nedjelji potaknut društvenim potrebama, a koliko vjerskim dobronamjernim ciljevima. I ovo može, iako ne mora, biti svojevrsno prelaženje na crveno.

Takva praksa državne prisile u interesu vjerskih interesa zasigurno je jedan od razloga za osnivanje Udruge za vjersku slobodu u RH.

Jedan od najznačajnijih glavnih tajnika Međunarodne udruge za vjersku slobodu Berth Beverly Beach, stalni izvjestitelj na Drugom vatikanskom koncilu piše u svojoj knjizi ”Ekumenizam”.[viii]

”Pitanje odnosa između Crkve i države vrlo je složeno. Problem se ne rješava jednostavnim pozivanjem na Kristovu jasnu zapovijed: ‘Podajte caru carevo, a Bogu Božje!’ (Mt 22,21) Mi još uvijek moramo odrediti što to pripada Bogu, a što caru. Problemi se ne rješavaju ni jednostavnim pozivanjem na ustavnu odvojenost Crkve i države.

Samo po sebi je razumljivo da Crkva i država nikad ne mogu biti potpuno odvojene. Postoje područja u kojima se odgovornosti preklapaju i gdje se aktivnosti Crkve i države trebaju pozitivno sastati. ‘Premda svatko treba plijeviti svoj vrt’, postoje područja socijalnih aktivnosti u kojima je moguće uspostaviti stalnu, iskrenu, plodnu suradnju između crkava i tijela vlasti. Osnovni javni moral, promicanje mira, obrazovanje, zdravlje, suzbijanje zlouporabe droga i skrb za siromašne i hendikepirane neka su od glavnih područja.”

Isti autor ističe ”duhovnu narav vjerskog opredjeljenja crkava i vjerskih zajednica kojima nije potrebna država da bi ostvarivale svoje duhovne ciljeve”.

Također, vjersku slobodu ne smijemo izjednačavati s ljudskim pravima.

”Potpuno je pogrešno smatrati vjersku slobodu jednim od mnogih ljudskih prava. Drugim riječima, ljudska se prava bave međuljudskim odnosima, dok se vjerska sloboda bavi odnosima između Boga i čovjeka. Osim toga, vjerska sloboda ima, naravno, i društveno značenje te stoga ova kombinacija duhovnih i društvenih dimenzija čini vjersku slobodu temeljem svih drugih ljudskih sloboda.

Poistovjećivanje vjerske slobode s ljudskim pravima, bez obzira na to koliko ono bilo dobronamjerno, prijeti da učini upitnom jedinstvenu i neponovljivu narav vjerske slobode i time oslabi njenu zaštitničku ulogu kao konačnog ispita i najboljeg jamstva za ljudske vrijednosti i slobode.” (”Ekumenizam”, 263.).

U tom pravcu djeluje Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj na što upućuju gesla svečanih skupština Udruge tijekom godina. Spomenimo neka:

”Nema mira među narodima bez mira među vjerama!” (Hans Küng)

”Svijetu su potrebni ljudi koji se ne daju niti kupiti niti prodati, koji su vjerni istini i slobodi kao magnetska igla polu.” (E. G. White)

”Nije slobodan onaj koji tek zbaci ropske lance, nego onaj koji uvažava i unapređuje slobodu drugih.” (Nelson Mandela)

”Poštujmo svoje svetinje i svetinje drugog!” (Siniša Zrinšćak)

”Život bez suosjećanja je puka šarada!” (Papa Franjo)

”Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!” (Lev. zak. 19,18; Mk 12,31)

”Nitko od vas istinski ne vjeruje, sve dok ne želi svome bratu ono što želi sebi.” (Poruka Poslanika – Hadith-Nawawi)

”Od dužnosti do ljudskih prava.” (Jadranka Brnčić)

”Isus – prognanik i putnik.” (Ivan Markešić)

”Dobročinstvom usrećimo drugoga.” (Mevludi ef. Arslani)

”Vjerska sloboda između solidarnosti i egoizma.” (Marko Vučetić)

”Sanjajmo svijet bez podjela.” (Nadbiskup Mate Uzinić)

U proteklih 30 godina Udruga za vjersku slobodu u RH je nastojala djelovati protiv svake prisile u ime vjere/uvjerenja. Ako, u ime navodnih viših ciljeva, osporavamo i potiskujemo osobne vrijednosti koje po svojoj savjesti pojedinac zastupa, što je ostalo od te osobe i njenog dostojanstva?

Ostalo je uplašeno ljudsko biće kojim je lako manipulirati. Na to nas ne upućuju, a još nam manje dopuštaju naše svetinje, bilo teističke ili ateističke – one humane.

Ako je ”prolazak kroz crveno svjetlo jedan od najtežih i najopasnijih prekršaja” u prometu, koliko je tek veći i opasniji prekršaj osporiti čovjeku da bude i ostane svoj u svojim uvjerenjima, na svom životnom putu kojim prolazi samo jedanput, naravno, ne ugrožavajući drugog i drugačijeg.

__________________________________

[i] John Graz, ”Prelaženje crvene crte, razmatranje Augustinove promjene stajališta u vezi s vjerskom slobodom”, Vjerska sloboda 16, br. 1 (2024.): 21-24. Podaci u ovome tekstu su uzeti iz navedenog članka.

[ii] Sigve Tonstad, God of Sense i Theories of Nonsence, (Eugene, Oregon: Wipf &Stock, 2016), 8-9.

[iii] Peter Brown, Augustine of Hippo: A Biography (London: Faber and Faber, 1967), 235.

[iv] John R. Bowlin (Augustine on Justifying Coercion, ASCE [sada JSCE], 17 [1997], 49-70) potvrđuje da je Augustin počeo vjerovati u prisilu i promicati je, ali on također umanjuje njezin značaj, kao da je to nešto što bi ljudi mogli pod određenim uvjetima i danas potiho odobriti.

[v] Brown, Augustine of Hippo, 240.

[vi] Jacques Ellul, Fausse presence au monde moderne. (Paris, Librarie Protestante, 1963), 133.

[vii] Peter Brown, Religious Coercion in the Later Roman Empire: The Case of North Africa, History: The Journal of the Historical Association 48 (1963), 299.

[viii] Bert Bevrly Beach, ”Ekumenizam”, (Zagreb: ATF, 1999.), 225.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Iznenađeni nadom
    •  Ima li smisla moliti se Bogu u krizama?

> Svi tekstovi ovog autora