Reformacija u hrvatskim zemljama

Reformacija je duhovni pokret za obnovu doktrina i života Crkve u Europi šesnaestoga stoljeća. Kao početak reformacije slovi 31. listopada 1517. kad je njemački redovnik Martin Luther objavio svoje djelo Devedeset pet teza. U središtu reformacije bila je Biblija – Riječ Božja, Sveto pismo – koja je stoljećima bila zapostavljana u Rimokatoličkoj crkvi.

Na Sveto pismo kao temelj odnosa između Boga i čovjeka desetljećima su i stoljećima prije reformacije upućivali Peter Waldo i valdenzi, John Wiclif i lolardi te Jan Hus i husiti. Kršćanski su humanisti u 15. i 16. stoljeću poticali proučavanje Svetoga pisma a reformatori su ga prevodili na narodne jezike kako bi svatko mogao razumjeti Riječ Božju njemu upućenu.

Tiskari su od 1455. godine masovno tiskali različita izdanja Biblije a trgovci su ih raspačavali. Brojni su biskupi, svećenici, redovnici i vjernici proučavali, poučavali i propovijedali Riječ Božju zapisanu u Bibliji. A Riječ Božja uvodila je čovjeka u odnos s Bogom i tako mijenjala pojedince, obitelji, kulture te društvene i političke zajednice.

Na Sveto pismo kao temelj odnosa između Boga i čovjeka desetljećima su i stoljećima prije reformacije upućivali Peter Waldo i valdenzi, John Wiclif i lolardi te Jan Hus i husiti. Kršćanski su humanisti u 15. i 16. stoljeću poticali proučavanje Svetoga pisma a reformatori su ga prevodili na narodne jezike kako bi svatko mogao razumjeti Riječ Božju njemu upućenu

Martin Luther otkrio je, proučavajući Sveto pismo, da Bog opravdava grešnike jedino na temelju vjere, a ne na temelju ljudskih djela, zasluga ili ljudske pravednosti. Shvatio je da je Božja pravednost puna milosti, a evanđelje ne otkriva Božju osudu i grijeh, nego njegovo spasenje i opravdanje jer Bog grešnika slobodno opravdava vjerom i uračunava mu zasluge svoga sina Isusa Krista. Otkrio je raskorak između crkvene prakse i Svetoga pisma, te je od tada naglašavao da jedino iz Svetoga pisma čovjek prima vjeru i milost.

Njegova djela iz 1520. godine Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja, Babilonsko zatočeništvo crkve i O slobodi kršćanina snažno su utjecala na razvoj reformacije. Preveo je Bibliju na njemački, čime je pomogao u stvaranju standardnoga njemačkog jezika te potakao reformatore iz drugih zemalja da prevode Sveto pismo na narodne jezike. Objavio je Veliki i Mali katekizam 1529/31. te mnoga druga djela.

Lutherovo se razumijevanje Biblije brzo proširilo Njemačkom i dalje Europom. Propovjednici Svetog pisma potakli su provođenjem reformi više pokreta koje je unatoč različitostima objedinjavalo nekoliko temeljnih načela: prvo, Biblija je jedini autoritet za vjerovanje i življenje (sola Scriptura); drugo, Bog po svojoj suverenoj i slobodnoj milosti oprašta grijehe (sola gratia); treće, spasenje je milosni dar Božji u Isusu Kristu koji se prima isključivo vjerom, a ne ljudskim nastojanjima i djelima (sola fides). Iz tih reformnih pokreta nastale su četiri tradicije reformacije.

U njemačkim zemljama razvila se luteranska ili evangelička tradicija reformacije pod vodstvom i utjecajem Martina Luthera i brojnih njegovih suradnika, teologa i propovjednika evanđelja. Reformacija se iz njemačkih zemalja proširila u Poljsku, Mađarsku, Češku i Austriju te u skandinavske zemlje koje su je potpuno prihvatile i uspostavile nacionalne luteranske crkve.

U švicarskim zemljama razvila se reformirana ili kalvinska tradicija reformacije pod utjecajem Ulricha Zwinglija i vodstvom Jeana Calvina, filozofa, teologa i pravnika. Calvin je reformirao Ženevu prema načelima iz Svetoga pisma. Obnovljena Ženeva postala je središnjicom Reformirane crkve. Iz Švicarske se kalvinizam širio u Francusku, Nizozemsku, Škotsku, Ugarsku, Englesku i hrvatske zemlje.

Anglikanska tradicija reformacije specifična je forma reformacije čiji su korijeni više politički nego li vjernički, koja po svom naučavanju pripada reformaciji, a po hijerarhiji i organizaciji stoji između katolicizma i protestantizma.

Radikalna tradicija reformacije smatrala je da ne treba reformirati Crkvu, već je treba uspostaviti na apostolskim temeljima. Najbrojniju skupinu vjernika radikalne tradicije reformacije činili su anabaptisti. Iznad svega su cijenili Bibliju, posebice Novi zavjet.

Prihvatili su načela samo Pismo, samo milost i samo vjera ali su, za razliku od luterana i kalvina, vjerovali da svatko mora osobno povjerovati u Isusa Krista da bi se mogao pribrojati Božjem narodu. Stoga su krštavali samo odrasle koji su svoju vjeru u Isusa Krista javno ispovijedali. Anabaptističke zajednice bile su najbrojnije u Švicarskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Kako su zbog svojih radikalno biblijskih stavova bili progonjeni i od vlasti i od katolika i od protestanata, utočište su našli u Sjevernoj Americi gdje su utemeljili brojne slobodne crkve.

Reformni je pokret iz Europe u više valova nadolazio u hrvatske zemlje, i sredinom šesnaestoga stoljeća zahvatio sve krajeve Hrvatske. U prvom su valu učenje reformatora prihvatili mnogi rimokatolički svećenici, posebice glagoljaši, koji su i ranije nastojali propovijedati Riječ Božju i vršiti službu Božju na hrvatskom jeziku te im je naglasak na autoritetu Svetog pisma bio snažan poticaj za naviještanje Riječi Božje na narodu razumljivom jeziku.

Lutherovo se razumijevanje Biblije brzo proširilo Njemačkom i dalje Europom. Propovjednici Svetog pisma potakli su provođenjem reformi više pokreta koje je unatoč različitostima objedinjavalo nekoliko temeljnih načela: prvo, Biblija je jedini autoritet za vjerovanje i življenje (sola Scriptura); drugo, Bog po svojoj suverenoj i slobodnoj milosti oprašta grijehe (sola gratia); treće, spasenje je milosni dar Božji u Isusu Kristu koji se prima isključivo vjerom, a ne ljudskim nastojanjima i djelima (sola fides). Iz tih reformnih pokreta nastale su četiri tradicije reformacije

U prvoj polovici šesnaestog stoljeća bilo je nekoliko žarišta unutar Rimokatoličke crkve u kojima se evangeličko i reformirano učenje propovijedalo i iz kojih se širilo na druga područja. Najznačajnija žarišta bila su u Istri, Međimurju, u okolici Zagreba i Metlike te u istočnoj Slavoniji i Baranji.

U Istru je reformacija došla preko Kranjske i Venecije čiji su staleži u početku otvoreno prianjali uz reformaciju. Kasnije se Mletačka Republika povratila na katoličanstvo i, ne htijući se zamjeriti Rimu, ustrojila inkviziciju za borbu protiv reformacije.

Inkvizicija je revno progonila protestante, a iz parnica što ih je mletačka inkvizicija povela protiv reformatora po Istri i Dalmaciji doznajemo da se reformacija dotakla svakog mjesta u Istri (spominje se dvadeset osam mjesta, među kojima su Pazin, Vodnjan, Rovinj i Kopar), dalmatinskih gradova Kotora, Splita, Šibenika, Trogira, Osora i Zadra te otoka Korčule, Hvara, Paga, Raba, Cresa i Krka.

U početku reformacijskih gibanja u Istri neki su biskupi propovijedali reformacijsko učenje, primjerice, koparski biskup Petar Pavao Vergerije, tršćanski biskupi Petar Bonomo i Franjo II. Jozefić Rican te puljski biskup Ivan Vergerije.

Prvu poznatu protestantsku knjigu na hrvatskom jeziku objavio je Anton Senjanin 1555. pod nazivom Razgovarange megiu Papistu i gednim Luteran (Razgovaranje između papista i luterana). Knjiga je služila vjernicima evangeličke tradicije reformacije kao evangelizacijski priručnik.

U drugom razdoblju širenja protestantizma osnivaju se protestantske crkvene općine diljem hrvatskih zemalja. U Slavoniju i Baranju reformacija je dopirala iz Ugarske i Međimurja.

Zlatno doba naviještanja evanđelja po protestantskim propovjednicima u Slavoniji bilo je između 1540. i 1560. godine. Među najpoznatijim protestantskim propovjednicima bio je Mihael Starin koji je u sedam godina propovijedanja u Ugarskoj, današnjoj Baranji, i Slavoniji reformirao i uspostavio sto dvadeset protestantskih crkvenih općina te predvodio sinodu u Tordincima (1551).

Uz Starina istakli su se i propovjednici Petar Kákonyi, Mirko Ciger, Stjepan Kiš Segedinac i Matija Škarica. Iza njih ostalo je 37 značajnih pisanih djela te brojne napisane, uglazbljene i prevedene pjesme. Kiševa djela značajno su utjecala na reformiranu tradiciju reformacije u Europi.

Otkad su grofovi Zrinski, od 1546. gospodari Međimurja, prihvatili reformaciju, Međimurje se smatralo protestantskim. Nikola Zrinski Sigetski je započeo, a njegov sin Juraj Zrinski stariji učvrstio reformaciju u Međimurju i na svojim imanjima u hrvatskim zemljama i Ugarskom kraljevstvu. Po načelu ”čije je područje, njegova je vjera“, Juraj Zrinski stariji priveo je Međimurje evangeličkoj vjeri.

U tom procesu pomogli su mu brojni propovjednici Svetoga pisma koje je zbrinuo i zaštitio, a među njima se istaknuo bivši katolički svećenik Mihael Bučić, koji je uz dva druga djela, preveo Novi zavjet na kajkavski hrvatski jezik i najvjerojatnije ga tiskao u tiskari u Nedelišću. Zbog propovijedanja i širenja tih knjiga i Novoga zavjeta isključen je iz Rimokatoličke crkve.

Radikalna tradicija reformacije smatrala je da ne treba reformirati Crkvu, već je treba uspostaviti na apostolskim temeljima. Najbrojniju skupinu vjernika radikalne tradicije reformacije činili su anabaptisti. Iznad svega su cijenili Bibliju, posebice Novi zavjet

Međimurske crkve bile su organizacijski i duhovno povezane s crkvama u Ugarskoj, a u reformaciji u Kraljevini Ugarskoj sudjelovali su i brojni doseljeni Hrvati.

Za njih su 1568. Stipan Konzul i Antun Dalmatin tiskali u Regensburgu Postillu latinicom u dva dijela, a Grgur Mekinić objavio 1609. prvu pjesmaricu i 1611. drugu pjesmaricu pod nazivom Dusevne peszne.

Hrvatska protestantska zajednica vjernika i crkava u zapadnoj Ugarskoj bila je vrlo aktivna i utjecajna. Iz nje je u 16. i 17. stoljeću poteklo oko pedeset pastora, pisaca i propovjednika Evangeličke crkve u Ugarskoj, a Stjepan Klaseković, Mihael Zvonarić i Juraj Fistrović služili su u njoj kao biskupi. Objavili su, prema dosadašnjim saznanjima, trideset i jednu knjigu.

I dok je Juraj Zrinski potpomagao reformaciju u Međimurju, njegov sin Juraj Zrinski mlađi pod velikim se pritiskom preobratio 1623. na katoličanstvo. Proces istrebljivanja protestanata u Međimurju trajao je sve do 1677., kada se još spominje protestantski propovjednik u Čakovcu, dok je u Legradu još i 1752. bilo protestanata. Protestantizam se u Međimurju, unatoč progonima, protjerivanju, oduzimanju imanja i društvenih funkcija, održao preko dvjesto godina.

U središnjoj Hrvatskoj veća protestantska žarišta potkraj šesnaestog stoljeća bila su u Samoboru, Karlovcu i Donjoj Stubici, na pokupskim imanjima knezova Zrinskih i imanjima bana Petra Erdödyja, posebice Cesargradskom kod Klanjca.

U Samoboru su protestantizam u začetcima širili njemački rudari, a kad je vlasnikom staroga grada Samobora 1578. postao ban Krsto Ungnad, protestantizam se ukorijenio u Samoboru. Ungnad je potpomagao protestantske propovjednike u Samoboru i okolici te je na tom području raspačavao hrvatske protestantske knjige. Nakon njegove smrti franjevci su temeljitim protureformacijskim djelovanjem iskorijenili protestante, tako da godine 1628. u Samoboru više nije bilo ni jednoga.

Sve do podizanja karlovačke tvrđave (1579) Metlika je bila središte širenja reformacije u Vojnoj granici i na pokupskim imanjima knezova Zrinskih. Po završetku karlovačke tvrđave u njoj je počeo djelovanje protestantski propovjednik.

U Karlovcu je 1597. bila sagrađena i protestantska crkvena zgrada koja je, unatoč protureformaciji, još 1645. godine postojala, a pojedini ugledni protestanti služili su u karlovačkoj vojsci i za vrijeme generala kneza Vuka Frankopana Tržačkoga. Na poziv vicegenerala Jurja Frankopana, u Karlovac su 1658. doselili franjevci te su u vrlo kratkom vremenu protjerali sve protestantske vjernike iz tvrđave.

U Donjoj Stubici već se propovijedalo iz Svetog pisma kad je Franjo Tahy došao 1564. u posjed Donje Stubice. Potkraj šesnaestog stoljeća vlasnici Donje Stubice i Susedgrada postaju bogati posjednici Mlakovački, koji ostaju protestanti sve do osamnaestog stoljeća, kada izumiru.

Protestantizam se uvelike raširio na pokupskim  imanjima knezova Zrinskih: dubovačkom, ozaljskom, ribničkom i vivodinskom. U tom je kraju protestantsko učenje bilo propovijedano više od sto godina; od prvotnog navještaja, vjerojatno po Grguru Vlahoviću, sredinom šesnaestog stoljeća sve do sredine sedamnaestog stoljeća, vjerojatno i duže, kada protestante podupiru general Vuk Frankopan Tržački u karlovačkoj vojsci i knez Petar Zrinski na svojim pokupskim imanjima.

Inkvizicija je revno progonila protestante, a iz parnica što ih je mletačka inkvizicija povela protiv reformatora po Istri i Dalmaciji doznajemo da se reformacija dotakla svakog mjesta u Istri (spominje se dvadeset osam mjesta, među kojima su Pazin, Vodnjan, Rovinj i Kopar), dalmatinskih gradova Kotora, Splita, Šibenika, Trogira, Osora i Zadra te otoka Korčule, Hvara, Paga, Raba, Cresa i Krka

Kad je vojvoda Kristof Württemberški tijekom 1550-ih zaštitio protjerane reformatore iz hrvatskih zemalja i omogućio im djelovanje, Petar Pavao Vergerije, Ivan Ungnad, Primož Trubar, Stipan Konzul, Antun Dalmatin i još nekoliko reformatora osmišljavaju i provode plan evangelizacije jugoistočne Europe, sve do Carigrada. U Urachu pokraj Tübingena, u Njemačkoj, hrvatski su luterani utemeljili Biblijski zavod (1555-1566) s tiskarom.

Cilj zavoda je bio prevesti, tiskati i distribuirati Bibliju i druga reformna djela na hrvatskom jeziku. Smatrali su da će Biblijom i knjigama na hrvatskom jeziku – tiskanima na glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici – mijenjati stanovnike jugoistočne Europe. Njihova su izdanja uz hrvatske zemlje distribuirana po cijeloj Europi, uključujući Rumunjsku i Moldaviju te gradove Carigrad i Aleksandriju.

Do prestanka rada zavoda (1566.), zbog smrti utemeljitelja Ivana Ungnada, tiskano je ukupno četrnaest naslova na glagoljici u 11.000 primjeraka, osam naslova na ćirilici u 8.800 primjeraka i sedam naslova na latinici s oko 3.500 primjeraka te šest naslova na talijanskom i jedan na njemačkom jeziku.

Među njima su bili probni listovi, početnice ili abecedariji, knjige Svetoga pisma (Prvi del Novoga Testamenta, Drugi del Novoga Testamenta, Proroczi, prijevod Psalama u rukopisu i prijevod Mojsijeva Petoknjižja u rukopisu), poučni spisi (katekizmi, Artikuli, Edni kratki razumni nauci, Spovid i spoznanje prave krstianske vire, Bramba), propovijedi (Postila, Edna kratka summa nikih prodik od tuče), teološka rasprava (Govorenje vele prudno), priručnik (Crkveni ordinalic) i evangelizacijski i promidžbeni letci.

Proučavajući djela hrvatskih reformatora Borislav Arapović, član Ruske akademije znanosti, zapisao je u predgovoru pretiska knjige Proroczi (Sveučilište u Mostaru, 2002.): ”Do druge polovice 19. stoljeća nitko nije tako često, tako uporno i tako sustavno nazivao jezik hrvatskoga naroda hrvatskim, i isto tako uporno rabio etnonim Hrvati, kao što su to činili hrvatski protestanti u svojim knjigama 16. stoljeća.“

U reformaciji na europskom tlu sudjelovali su i reformatori iz hrvatskih zemalja, među kojima su se osobito istakli Matija Vlačić Ilirik, Stjepan Kiš Segedinac, Grgur Horvat Stanšić Gradečki, Marko Antonije de Dominis i Andrija Dudić.

Usporedno s reformacijom odvijali su se u hrvatskim zemljama po završetku Tridentskog koncila (1563.) prožimajući procesi protureformacije i katoličke obnove. Rimokatolička crkva koristila je u protureformaciji više moćnih oružja prisile, među kojima su inkvizicija, Popis zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum), državni zakoni, politički, društveni i kulturni pritisci te demoniziranje reformatora i njihovih spisa.

Protestantizam se u hrvatskim zemljama, posebice u Slavoniji, održao više od sto pedeset godina, a zatim je, nastojanjem zagrebačkih biskupa i Hrvatskog sabora, izuzevši manji dio, gotovo sasvim iskorijenjen. Samo je Reformirana crkva u hrvatskom selu Tordinci preostala do dana današnjega.

Reformacija u hrvatskim zemljama izvanredan je vjerski i kulturni proces u hrvatskoj povijesti, a poziv reformatora 16. stoljeća na povratak Crkve Svetome pismu, izvoru vjere svih kršćana, i danas je aktualan.

Proučavajući djela hrvatskih reformatora Borislav Arapović, član Ruske akademije znanosti, zapisao je u predgovoru pretiska knjige Proroczi (Sveučilište u Mostaru, 2002.): ”Do druge polovice 19. stoljeća nitko nije tako često, tako uporno i tako sustavno nazivao jezik hrvatskoga naroda hrvatskim, i isto tako uporno rabio etnonim Hrvati, kao što su to činili hrvatski protestanti u svojim knjigama 16. stoljeća.“

Protestantsko prevođenje Biblije i objavljivanje Novoga zavjeta na hrvatskom jeziku 1562./63. godine uvrstilo je Hrvate među prve narode na svijetu koji su na svom jeziku dobili tiskani prijevod Novoga zavjeta.

Time je začeta tradicija prevođenja i objavljivanja Biblije i biblijskih knjiga u kojoj su nakon reformacije sudjelovali brojni katolički i evanđeoski prevodioci.

Iako većina evangeličkih i reformiranih crkava nije preživjela protureformaciju, položile su duhovni temelj za djelovanje 58 protestantskih župa i oko 190 crkava reformacijske baštine u 21. stoljeću.

U reformacijskim zbivanjima u hrvatskim zemljama i među iseljenim Hrvatima mnogi su ugledni ljudi djelovanjem i pisanom riječi ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti književnosti, gradišćanskohrvatskoj povijesti književnosti (kojoj su utemeljitelji) te u mađarskoj i njemačkoj književnosti.

Iza njih ostalo je oko 400 objavljenih djela, koja još uvijek kriju neistraženu, vrlo bogatu bogoslovnu i humanističku misao hrvatskih reformatora.

(Tekst dr. sc. Stanka Jambreka je napisan za knjižicu tiskanu za svečanu akademiju održanu u HNK Zagreb u povodu proslave 500. obljetnice Reformacije).

> Svi tekstovi ovog autora