Rekonstrukcija Vlade: Plus ça change, plus c’est la même chose

Prije puno godina, a petnaest je puno, napisao sam tekst o veličini vlade. Bilo mi je smiješno da se smanjenje broja ministarstava smatra uštedom i naziva racionalizacijom. Uvijek se uspostavi da trošak države stalno raste (Wagnerov zakon!), a da ušteda nema u samoj reorganizaciji, štoviše da uvijek ima troškova reorganizacije, čak i ne računajući najskuplje: zastoje, ljudske napetosti i sukobe, neizvjesnosti u podjeli zadataka.

Sve zaposlene se zadrži, a broj savjetnika raste padom inteligencije i sposobnosti voditelja kojeg treba savjetovati, pomnoženo s brojem novih uhljeba koji dođu.

Oprostite na taštoj pretencioznosti, neka se to nazove Kregarovim zakonom. Parkinson i Peter (Parkinsonov zakon, Peterovo pravilo) su mi uzori.

U reorganizaciji svatko želi smanjiti broj svojih konkurenata i povećati broj svojih podređenih. U reorganizaciji svatko napreduje do razine svoje nesposobnosti, no nerijetko se kod naših reorganizacija uspješno zaobiđe to pravilo. Potpuno nesposobni sretnim slučajem izbiju na vrh.

Sada se, posljednjih tjedan dana govori o racionalizaciji uprave i spominje smanjenje broja ministarstava. To je važan politički manevar eliminacije nepoželjnih i zastrašivanja trenutnih ministra, stranački pritajenih mrzitelja premijera, snažan bič discipliniranja suradnika u Vladi

Sada se, posljednjih tjedan dana govori o racionalizaciji uprave i spominje smanjenje broja ministarstava. To je važan politički manevar eliminacije nepoželjnih i zastrašivanja trenutnih ministra, stranački pritajenih mrzitelja premijera, snažan bič discipliniranja suradnika u Vladi.

Imam izvjesne simpatije za taj zaokret, mnogi ministri su se pokazali lošim i postali nepopularni ili ih se uopće nije primijetilo u njihovom radu.

Bio bih zagovornik smjena, ostavki i rekonstrukcija, to bi narod i birači dobro primili. No ovdje se izgleda ne radi o tome.

Ideja je osloboditi se tereta pritajenih neprijatelja premijera, osloboditi se neuspješnih, ali i nepoćudnih. Dakle, kriteriji nisu ni racionalizacija, ni uštede, ni bolja koordinacija, već mudra i planirana čistka.

No da bih izbjegao kritiku kako sam protiv ove vlasti, a jesam, vratimo se spomenutom starom tekstu.

Napisao sam, od prilike, ovako: U zadnjih nekoliko tjedana sve je mirno. Urednici imaju problema naći priču za naslovnu stranicu. Dio Hrvatske gladuje, a dio se skija. Kada je tako, glasine postaju vijesti. Jedna od takvih je rekonstrukcija Vlade i promjena koordinacije stranačkog djelovanja u vladajućoj koaliciji. Predlaže se da koordinacija postane neformalno skupina Vlade, da se smanji broj ministarstava, što bi bio uvod u rekonstrukciju Vlade. Dražen Budiša, ponukan iskustvom da se njegove inicijative ne shvaćaju dobronamjerno, ne nastoji pretjerano popularizirati takve ideje.

Vlada teško i sporo odlučuje, ministri izgledaju iscrpljeno, pa ni Ivici Račanu nisu strane ideje o rekonstrukciji. Prema vijestima, u takvoj situaciji najgore prolazi Goran Granić, kojeg po običaju zapadne uloga pomiritelja i osobe koja će ponuditi razumni kompromis.

Sve zaposlene se zadrži, a broj savjetnika raste padom inteligencije i sposobnosti voditelja kojeg treba savjetovati, pomnoženo s brojem novih uhljeba koji dođu. Oprostite na taštoj pretencioznosti, neka se to nazove Kregarovim zakonom. Parkinson i Peter (Parkinsonov zakon, Peterovo pravilo) su mi uzori

Ideja o smanjenju i rekonstrukciji Vlade značajan je politički manevar. Tri su skupine razloga radi kojih će, uvjeren sam, doći do promjena. Najprije politički razlozi. Ne radi se samo o personalnim promjenama, iako će javnost raspravljati najviše o njima. Radi se i o činjenici da su se pojedina ministarstva stvarno otrgla kontroli stranaka koalicije i da nastaju paralelne politike i različite vizije smjera i brzine promjena.

Ideja o radikalnom smanjenju broja ministarstava pokušaj je takvog povezivanja, ali ujedno i namjere da se umanji utjecaj “unutarnjeg kabineta”, vlade u Vladi.

Situacija na području gospodarske politike je osobito kritična. Ne radi se samo o tome tko će dati ton prijedlozima reforme – Crkvenac, Čačić ili Fižulić – već i tko će odgovarati za eventualni neuspjeh. Vlast i odgovornost dva su lica istog fenomena: bez moći nema ni odgovornosti.

Tehnički razlozi nisu nevažni. Velika razvedenost Vlade razlog je osjećaja nedostatne koordinacije i međuovisnosti. Ne radi se samo o tome da je velik broj ministarstava već i da je nastao velik broj neovisnih vladinih tijela i agencija.

Radi toga, u pravilu, smjenjuju se razdoblja smanjenja broja ministarstava i njihovog razdvajanja. Stupanj hijerarhičnosti u hrvatskoj upravi je ionako nizak (plosnata struktura – flat structure).

Jednostavnije rečeno: umnožava se broj rukovodećih mjesta, kako zbog nastojanja da svatko bude nekakav načelnik i direktor, tako i zbog nastojanja da se izbor u upravi obavlja po političkim kriterijima. Okrupnjavanjem koordinacija bi postala unutarnji problem ministarstava, a Vlada bi mogla zadržati svoj dominantno politički (a ne stručno tehnokratski) karakter. Osim toga, u takvoj reorganizaciji bilo bi se lakše osloboditi viška ljudi i racionalizirati zadatke.

Naravno, ovako postavljeni tehnički i politički razlozi nisu atraktivne teme. Isto onako kao što nas malo zanima koliko hektopaskala spominju u vremenskoj prognozi, ne zanimaju nas podaci o tehničkim problemima uprave.

Bio bih zagovornik smjena, ostavki i rekonstrukcija, to bi narod i birači dobro primili. No ovdje se izgleda ne radi o tome. Ideja je osloboditi se tereta pritajenih neprijatelja premijera, osloboditi se neuspješnih, ali i nepoćudnih. Dakle, kriteriji nisu ni racionalizacija, ni uštede, ni bolja koordinacija, već mudra i planirana čistka

Ne satelitskoj slici ne vidimo točno dramatičnost stvarnog stanja, niti u statistici naziremo osobne drame ljudi koji su izgubili bitke protiv birokracije, bili smijenjeni ili su jednostavno ljuti na inertnost i zastoj uprave.

Ciklona dolazi. Bit će padavina na fronti i dolazi razdoblje promjenjivog vremena. Biti će sklisko. Savjetnička mjesta vrijedit će više od ministarskih.

Tako sam, od prilike, pisao prije petnaest godina.

I što je pouka? Kod nas u suverenoj, u međunarodno priznatoj, demokratskoj i slobodnoj zemlji opstaje pravilo nemilosrdnih političkih zakulisnih borbi. Htjelo se rušiti Plenkovića, no nemušto i s krivim razlozima, pa bi on bio politički autist da to nije primijetio.

Najavom reorganizacije on uzvraća udarac.

No krivo to zove reformom.

To je nastavak voluntarističkog eksperimentiranja s državom i upravom. Plus ça change, plus c’est la même chose.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora