novinarstvo s potpisom
Zoran Milanović je itekako svjestan važnosti javnoga govora. Tijekom kampanje nerijetko je naglašavao da će kao predsjednik djelovati upravo – govorom.
Riječ predsjednika u javnome prostoru višestruko odzvanja jer više od riječi bilo koga drugoga ima simbolički zadatak reprezentirati cijelu Hrvatsku. Tom se riječju želimo ponositi i u njoj se prepoznati.
Potreba za prepoznavanjem sebe u predsjedničkom izričaju u najvećoj je mogućoj mjeri opća, jer svi građani i građanke imaju jednako pravo očekivati da od svojega predsjednika ili predsjednice čuju riječi koje će obuhvatiti, ili barem dotaknuti, i nju ili njega.
Što vrijedi za predsjednika ni približno ne vrijedi za riječ ikoga drugoga u javnome prostoru. Ni približna nisu očekivanja javnosti čak ni u slučaju premijera, mada i on, u operativnome smislu riječi, predstavlja cijelu zemlju.
Premijera doživljavamo kao predstavnika određene političke opcije. Ako predstavlja desni spektar, nije za čuditi se ako njegove riječi nisu po volji građanima koji naginju ljevici. Prikloni li se pak premijer svojim antagonistima, on riskira gubitak svoje šire glasačke baze, ali i podrške parlamentarne većine bez koje ne može funkcionirati.
Stoga on po prirodi stvari i ne može isporučivati u svakome smislu riječi i u svakome trenutku obuhvatnu retoriku.
Premijera ćemo ocjenjivati kao dobrog ili lošeg primarno s osnove mjerljivih učinaka njegove Vlade, a tek potom s osnove ideoloških, kulturnih i drugih vrijednosti koje oblikuje u riječi i javno zastupa.
Sveobuhvatna se retorika ne očekuje ni od vođa pojedinih stranaka oko kojih se grupiraju još partikularnije skupine stanovništva. No, u konačnici, i te lidere prihvaćamo ili odbacujemo primarno na osnovi njihovih riječi i vrijednosti koje iz njih iščitavamo. Jer riječ je bitna, jako bitna.
Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica u odlasku, punila je javni prostor porukama o zajedništvu. Uz štošta drugo, te su poruke obilježile cijeli njezin mandat. No pokazalo se da sama riječ ipak nije dovoljna, odnosno da su se u njezinim porukama mogli prepoznavati samo oni koji su se osjećali kao dio njezine ili – njezinim terminom – ”prave” Hrvatske.
Nakon ishoda predsjedničkih izbora postalo je sasvim jasno da je javnost njezinu mantru o zajedništvu ocijenila kao poklič na isključivanje prevelikog broja ”onih drugih” koji se nisu uklapali u predsjedničinu preusku – neki će reći simplificiranu, drugi diskriminativnu – definiciju kompaktne zajednice.
Iz toga slijedi važna, prevažna poruka bilo kojem budućem predsjedniku ili predsjednici, a to je da riječ nije tek omot, ma kako šaren i privlačan mogao isprva izgledati, već da je itekako važno ono što se krije ispod toga omota.
Onaj tko priča o zajedništvu a svjesno ili nesvjesno širi razdore, iznevjerava riječi koje izgovara.
To da Hrvatska nije povjerovala u zajedništvo koje je propagirala Kolinda Grabar-Kitarović na ovim je izborima postalo više nego očito. Rasuli su se glasovi desnice, a objedinili se oni centra i ljevice.
Proces preustrojavanja glasačke volje koji je iznjedrio novu većinu koja je stala iza Zorana Milanovića nije više mogla zaustaviti nijedna strategija predsjedničina stožera. Predsjednica je podcijenila kolektivnu inteligenciju biračkoga tijela, ili joj možda nije bila dorasla, i manjak povjerenja koji je time izazvala pokazao se nenadoknadivim čak i za moćnu PR mašineriju stranke koja je podržala kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović.
Svima nam je jasno da sa Zoranom Milanovićem u hrvatski javni prostori ulazi složeniji (neki će reći: i kontroverzniji) diskurs od onoga koji inače prevladava u sferi javnoga komuniciranja.
Za javnost naviklu na jednodimenzionalne parole, i to ne samo zaslugom ili krivnjom Kolinde Grabar-Kitarović već i zaslugom/krivnjom drugih javnih osoba, pa čak i medija, poziv na slušateljsko-interpretatorski angažman koji iziskuju Milanovićeve višeslojne metafore pomalo je nalik zahtjevu za preskakanje razreda.
To je kao da nakon čitanja i tumačenje Mate Lovraka najednom moramo čitati Tina Ujevića, pa će se netko nespreman možda zapitati što mu to, pobogu, dođe “Pobratimstvo lica u svemiru”??? I možda odbiti bratimiti se s tamo nekim svemircima!
Dakako da Milanovićeve metafore ne treba doslovno uspoređivati s Ujevićevim. Usporedba je uvjetna i ograničena, i tek skreće pažnju na to da njegov izričaj vrvi raznoraznim kulturnim, ali i svakodnevno-životnim referencijama, što nerijetko iziskuje spremnost i sposobnost slušatelja da njegove riječi situira u odgovarajući kontekst kako bi dokučio i što ispravnije protumačio ”što je Zoran htio reći”.
S druge pak strane, Milanović zna biti za političara i diplomata atipično direktan, i bez mnogo uvijanja razotkrivati neupućenost ili nedobronamjernost svojih sugovornika.
On je sasvim u stanju glupost nazivati glupošću, a nekompetentnost nekompetentnošću.
U svojim boljim trenucima visoko inventivan govornik i precizan dijagnostičar društvenih pojava koji ”stvari naziva pravim imenom”, on međutim iza sebe ima i dokumentiranu prošlost manje sretnih jezičnih izbora, zbog čega neki u njemu vide jezičnog grubijana i tvorca ne uvijek do kraja primjerenih, u pojedinim situacijama i nezgrapnih ”zoranizama” koji su njegov diskurs znali optereteti nepotrebnim podcjenjivačkim prizvukom i poput bumeranga se obiti o glavu svojega autora.
Stanovnicima Špičkovine svakako služi na čast što Milanoviću nisu zamjerili, nego su očito znali s duhom primiti njegovu ne baš za njih laskavu dosjetku na temu ”eksperata” koji su se primili tumačenja rata u Finskoj.
Pokazali su to glasovima koje su mu dali na ovim izborima. Nisam provjeravala kako je prošao u Prnjavoru koji se također našao u jednoj od Milanovićevih recentnijih dosjetki, no svakako bih mu sugerirala da se kloni toponima kad slaže svoje jezične sličice.
Cijenim, i zacijelo u tome nisam usamljena, kada se pojave nazivaju pravim imenom, no pokoja umekšavajuća nijansa koja ne bi naštetila značenju a kojom bi se pokazala mjera obzira prema dignitetu na koji imaju pravo i oni koje ocjenjujemo najnižim ocjenama, svakako bi učinila Milanovićev govor šire prihvatljivim i manje kontroverznim.
No valja istaknuti i to da Milanović ima i svoju džentlmensku stranu, također rijetku u političara.
On je pokazuje kada najavljuje da je spreman biti ”najbolji prijatelj premijeru” – ”jer to je dužnost predsjednika”, ili kada kaže da će podržati bivšu predsjednicu ako se odluči vratiti u diplomaciju.
Sam stav je pozitivan, i u nekom pozitivnijem svijetu bio bi samo vrijedan pohvale. Međutim, u svjetlu odgovora poput onog o ”tvrdoj kohabitaciji”, kao i svih (ne samo Milanovićevih) kritika upućenih predsjednici u odlasku, taj se pristup može činiti odveć velikodušnim, a neki ga mogu smatrati nedosljednim ili pak politički naivnim.
Preimenujmo stoga radije ”najboljeg prijatelja” u ”korektnog suradnika”, a podršku predsjedničinim budućim karijernim koracima radije preformulirajmo u ograđivanje od stajanja na put njezinim mogućim novim legitimnim inicijativama.
Koncilijantnost je odlika, ali (verbalna) mjera koncilijantnosti nije ništa manje važna. Ako je prevelika, baš kao i ako je premala, vodi u prijepore.
To pitanje mjere – bilo da je riječ o mjeri kritičnosti ili susretljivosti spram oponenata – zacijelo je i najveći izazov s kojim će se Zoran Milanović suočavati na svojem putu da postane, nadam se, izvrstan predsjednik.
No kako bilo, izabrali smo doista drukčije, sasvim drukčije od onog što smo imali. Jedan je model potrošen, drugi se uzdiže.
Riječ sada ima Zoran Milanović, a imati riječ velika je moć. No riječ je i mač s dvjema oštricama, i dovoljan je tek trenutak nepažnje da se na nju porežeš.
Za prisjetiti se je možda teza o tome da svaki period – a mandat jednog predsjednika ili predsjednice doista jest respektabilan vremenski period – započinje uzdizanjem nove vrijednosti, i da je to faza u kojoj se moguće manjkavosti zapažaju ali mahom praštaju.
Nakon toga slijedi snaženje toga novog modela, faza u kojoj kritika pred tom snagom velikim dijelom zamre.
Konačno, neminovno slijedi i habanje modela koji postupno prestaje biti nov što samo po sebi u dijelu javnosti rađa volju za promjenom, potičući ujedno i sve nesmiljeniju kritiku. Podrška koju izabrani kandidat dobije na izborima najprije ga okruži, potom čvršće opasa, a iskustva pokazuje da ga na kraju i prelako zaslijepi.
Sve to upućuje na to da je test samokritičnosti onaj prvi na kojemu se će se sutra testirati današnji pobjednik.
Kako se iz faze u fazu pobjednici nose s izazovima okolnosti koje se neprestano mijenjaju, razotkriva se ponajviše iz njihova govora. Kako će se s tim izazovima nositi Milanović pratit će cijela hrvatska javnost, baš kao što smo pratili svakog prije njega.
Start mu je bio izvrstan, no kampanja je izričajni modus za sebe, a sučeljavanje žanr koji mu prirodno leži. Izazovi života tek slijede.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.