Rusi plaćaju jako visoku cijenu šutnje o Putinovoj vladavini

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice i aktualnosti teme).

Kako je bilo za očekivati, više od dvadeset godina autokratske vladavine Vladimira Putina preraslo je u strašnu diktaturu.

Ljudi koji nisu bliski Putinu, završavaju u zatvoru ili naprosto nestaju, a oni koji su još na slobodi ne usude se ni misliti, govoriti, disati… Slobodnih medija nema, kao ni pravosuđa ili bilo čega drugog što bi moglo pozitivno utjecati na samovolju Putina.

Opisuje to njemačka novinarka Inna Hartwich, u svom izvještaju iz Moskve o svakodnevici u Rusiji nakon pet mjeseci rata u Ukrajini. Tekst je objavljen na portalu Tageszeitung, čiji original možete pronaći ovdje.

Tekst započinje idilom ljetne večeri u moskovskom parku u kojem su spomenici Lenjinu, Staljinu i drugima, kako bi bolje prikazala svu banalnost zla. Ljudi plešu na mjesečini. Salsa, tango, valcer. Voze role oko šarenih plastičnih čunjeva u Novoj Tretjakovskoj galeriji u parku. ”Anja, još jednom, savij koljena, prebaci težinu!” upozorava trenerica.

Tako živi elita, neopterećena smrtima koje sije Rusija, ne samo u Ukrajini i drugdje po svijetu, nego i prema svojim sugrađanima koji ginu u tim radovima.

”Sunce je zašlo i mjesec sja nad Moskvom. Čamci plove rijekom, čuju se zvukovi e-skutera koji prolaze jedan za drugim na biciklističkim stazama. Iz zvučnika se čuju zvukovi salse. Mala drvena pozornica pod drvećem, nedaleko od igrališta. Dvije žene kreću se po daskama, učitelj plesa nešto govori, njegove riječi nestaju u večernjem zraku. Dolazi više ljudi, pleše se, uživa.

Gledaju ih memorijalizirani heroji Sovjetskog Saveza, heroji svrgnuti, srušeni, prokleti. Čije se ideologije ponovo grade (misli na Staljina, op. a.). Između stabala nalazi se skulptura iz 1950-ih sa šest brončanih figura, uključujući ženu s djetetom u naručju i golubom u ruci. Na pijedestalu je napisano ‘Tražimo mir’. No mir je opasna riječ u Rusiji ovih dana”, ističe novinarka.

Ratna mašinerija u punom je pogonu. Uz petnaest godina zatvora za bilo koji oblik protivljenja državnom vrhu, tu je i propaganda državne televizije. U Rusiji zapravo više nema nijednog slobodnog medija. Ako ne žele raditi po Putinovom naputku i završiti u zatvoru samo zato što govore i pišu istinu, primorani su staviti ključ u bravu.

Još i prije rata, mnogi su proglašavani stranim agentima. Strani novinari i redakcije su bile protjerivane (primjerice, Deutsche Welle protjeran je pred sami rat), a domaći novinari ubijani. Istrage nikad nisu dopuštene.

Samo u redakciji Novaya Gazeta, čiji je glavni urednik Dmitrij Muratov lani dobio Nobelovu nagradu za mir, ubijeno je šest novinara. Najpoznatija od njih je novinarka Ana Politkowska, koja je ubijena 2006. godine na kućnom pragu. Ona je prva točno opisala Putinovu vladavinu.

Njena redakcija, osnovana 1993. godine, nedavno je zbog suludih zakona stavila ključ u bravu. Muratov koji je i sam više puta bio napadnut (posljednji put u travnju ove godine), ali je srećom preživio, prodao je na aukciji, koja je održana 20. lipnja, Nobelovu nagradu za mir u iznosu od 103,5 milijuna dolara. Sav iznos od prodaje, predan je UNICEF-ovom programu za ukrajinsku djecu raseljenu u ratu.

Kako su prenijeli mnogi mediji, Muratov se odlučio za UNICEF jer kako je rekao: ”Neophodno je za nas da organizacija koja će upravljati sredstvima ne pripada ni jednoj vladi. UNICEF može da radi iznad vlada, za njih nema granica”.

”Prikazuju bombe na TV-u. ‘Mariupolj – ruski grad’. Pucnjava iz tenkova, eksplozije, ‘oslobođena’ djeca, injekcije ‘nacista narkomana’. Ponovno i ponovno, u različitim montažama. Gotovo monotono. Ruska trobojnica iznad srušenog betona, rupe od metaka u zidovima, razbijeni prozori. Ratna pornografija. Neka vrsta opijenosti. Puna mizantropije. Bez empatije”, opisuje Hartwich kako izgleda ratna propaganda na državnoj televiziji.

”Moja nećakinja Daša ima četiri godine, živi pod čistim nebom u Rusiji”, piše netko po imenu Alexander na svom Telegram kanalu.

Za to vrijeme, u Vinici u Ukrajini, daleko od prve linije bojišnice, četverogodišnja Lisa leži mrtva pored svojih crno-ružičastih dječjih kolica, a pokraj njih otkinuto stopalo odrasle osobe jer su tri ruska projektila pala nedaleko od centra, u poslovnoj zgradi s ambulantom uz tzv. Časnički dom, ustanovom kulture. Ruska televizija nije spominjala granatiranje.

Dan kasnije rusko Ministarstvo obrane objavilo je: ”U vrijeme raketnog napada u zgradi se održavao sastanak na kojem je sudjelovalo zapovjedništvo ukrajinskih zračnih snaga i strani dobavljači oružja. Razgovarali su o predaji sljedeće serije zrakoplova, naoružanja Oružanim snagama Ukrajine, kao i o organizaciji popravka ukrajinskih zrakoplova. Sudionici skupa su likvidirani”. Riječ je o državnom cinizmu koji se širi iz dana u dan, ističe novinarka.

”Ukrajina se mora predati ako želi izbjeći takve napade po školama, rodilištima, stambenim zgradama”, piše korisnik Telegrama Alexander i za to dobiva riječi odobravanja.

”Moja zemlja je crna rupa. Ponor umjesto doma”, kaže Nastia Krasilnikova, ruska feministica koja je napustila Moskvu u ožujku i sada živi u Rigi, poput mnogih Rusa koji osuđuju rat.

”Tuga, samo patnja, nema drugog osjećaja”, kaže ona i prikuplja priče Ukrajinki o njihovoj svakodnevici. Ona želi prodrmati rusko stanovništvo, od kojih većina uopće ne želi da ih se probudi jer se okreću i ne žele čuti ništa zapanjujuće. ”Zaštitni mehanizam”, kažu psiholozi.

”Postoje dva svijeta koja se mogu pronaći u Moskvi. Svjetovi koji su toliko udaljeni da ih jedva koja riječ povezuje. Stvarnosti koje su kontradiktorne, a ipak idu ruku pod ruku. Ljetni smijeh, radost, veselje. Mrtvi ljudi, lijesovi, očajnički plač. Šutnja, posvuda tišina. Manevriraju okolo u strahu, izmiču iz straha, mijenjaju temu iz straha”, opisuje novinarka.

Malo tko želi slobodno govoriti, reći svoje puno ime ili reći svoju priču. ”Strane novine? Bože sačuvaj! Ne želim ići u zatvor.” Novi zakoni o radu kao ”strani agent”, o državnoj izdaji, o ”utjecaju” iz inozemstva, o ”diskreditaciji ruskih oružanih snaga” – formulirani su tako nejasno da svatko može biti izložen državnom nasilju. Nema slobodnih izbora, nema funkcionalnog pravosuđa, nema kanala utjecaja na državu.

Narod je uznemiren, bespomoćan je. ”Društvo nema orijentaciju, nema budućnost, nema idealizma, ono je od sovjetskih vremena jako naviknuto na nasilje i prilagođava mu se”, kaže sociolog Lew Gudkow iz moskovskog Lewada centra.

Država može pogoditi svakoga. Misli se na nasilje države (op. a.), a to nitko ne želi doživjeti. Zato šute. I pate. ”Hoćeš li doći na čaj? Moram s nekim razgovarati”, govore ljudi i sastaju se u svojim kuhinjama. Ulica je tabu, ulični prosvjedi su uništeni. Gudkow, kao i drugi sociolozi unutar i izvan zemlje, piše o ”atomiziranom društvu”. Ljudi se osjećaju usamljeni, bližnjega doživljavaju kao ”zombija”.

Neki su supružnici podijelili stan, sastajući se samo u hodniku ili u kuhinji. Neka su djeca prekinula kontakt s roditeljima. Jedni druge pogrešno smatraju ”čudovištima” ili ”izdajicama”. Dogodi se da po dva profesora iz iste škole kažu da su svi poludjeli i podržavaju rat. Pritom ne znaju da u svojoj školi imaju druge profesore koji ratu ne pružaju podršku.

Što misli susjeda, što misli prodavačica? Postao je to oprezan pristup, pipanje u nevidljivom ratu punom mina u obliku proizvoljno primjenjivih zakona.

Kad je u veljači počeo rat, ljudi u Moskvi bili su paralizirani. Neki su u ožujku napustili zemlju, dok su ih drugi verbalno napadali. Sada počinje navikavanje, na različite načine.

Naizgled, Moskva je ljeti zelena kao i uvijek, ljudi kupuju za daču, sade cvijeće, sjede na terasama lijepih kafića, pijuckaju hladne, voćne koktele. Djeca otkrivaju svoje umjetničke i sportske sposobnosti tijekom brojnih ponuda za odmor u parkovima. Slikaju (”Ali bez svjetloplave i žute kombinacije, dijete moje”), rade ručne radove (”tenkovi su dopušteni, da”), trče jedno iza drugog (”Pobjeda! Ti si neprijatelj!”).

Ali mnogi odrasli svakodnevno razmišljaju žele li ostati u gradu ili na selu. Gdje otići? Što učiniti? Previše dugo pustili su ”da im ruke vise”. Sada se mnogi pitaju kako mogu nešto promijeniti, a ne mogu ništa. Stvari su otišle predaleko, trebali su davno prije reagirati.

”Neki se jednostavno boje za svoj posao. Autoindustrija je praktički propala. U svibnju je proizvedeno samo tri posto osobnih automobila u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, ljudi se ne vode kao nezaposleni, već su na godišnjim odmorima i imaju skraćeno radno vrijeme. Zasad.”

Mnogi sa zebnjom iščekuju jesen. Nepredvidivost vas iscrpljuje. ”Kujem planove samo do sutra, budućnost je potpuno neizvjesna”, kao u jedan glas kažu mnogi, žene i muškarci.

Na autobusnoj stanici nasuprot ruskog Ministarstva vanjskih poslova stoji slovo Z, svojevrsna nova svastika koju pobornici tzv. specijalne vojne operacije lijepe na automobile, peglaju na majice i daju ih otisnuti na svoje proizvode. Kao reklame ”Za Rusiju”, kaže se, ”za djecu Donbasa”.

Na jumbo plakatima po gradu prikazane su glave onih koji su služili u Ukrajini i koji su pali. ”Svaka čast herojima Rusije”, ispisano je bijelim na svjetloplavom. ”Uspijevamo u svemu”, stoji na drugim plakatima na kojima se vidi vojni zrakoplov i Z u crnoj i narančastoj boji. Osim šarenih matrjoški (šarene lutkice, op. a.), u suvenirnicama su i tamne majice sa svijetlim Z, po 699 rubalja, što je protuvrijednost oko 12 eura. ”Ne idu baš najbolje”, kaže prodavačica.

Zelene vrpce vise na nekim stablima ili ogradama po gradu. Kao znak protiv rata. U parku Setun u zapadnoj Moskvi, netko je naslikao znakove mira na stazi i napisao riječ mir na mnogim jezicima: mir, peace, pace, paix, shalom.

Na klupi u parku nedaleko od bulevara Novi Arbat leži razglednica veličine novčanice u plavoj i žutoj boji, bojama Ukrajine. ”Tamo imam rođake”, netko je napisao. Netko crta golubove mira po asfaltu, netko na ogradi ispisuje ”Ne ratu!”.

”Pazite na kamere u blizini”, savjetuje demokratski pokret Wesna (Proljeće) u svojim ”Uputama za otpor” i koristi Telegramov bot za prikupljanje slika takvih jedva vidljivih prosvjeda, kojima se želi pokazati da se ne slažu svi u zemlji s onime što predsjednik države radi, čak i ako ankete pokazuju odobravanje od gotovo 60 posto, neke čak i 75 posto.

Država guši svaki mogući otpor. Moskovski lokalni političar Aleksei Gorinow osuđen je na sedam godina zatvora zbog govora o ratu. Na sastanku vijeća u svom okrugu Krasnoselski na sjeveroistoku Moskve, izrazio je skepticizam: dječje slikarsko natjecanje dok ljudi u Ukrajini umiru?!

Kao i mnogi drugi sastanci ruskih političara, sjednica se prenosila putem interneta. Sudac je njegove izjave opisao kao ”obmanjivanje Rusa” i da je Gorinow ”prestrašio i uplašio” svoje sunarodnjake.

Ilji Jaschinu, jednom od posljednjih ruskih oporbenih političara koji su ostali u zemlji, također prijeti višegodišnja zatvorska kazna. Tridesetdevetogodišnjak koji je svojedobno izašao na ulicu rame uz rame s otrovanim Aleksejom Nawalnym i ubijenim Borisom Nemzowom za drugu Rusiju, nije se suzdržavao od iznošenja mišljenja niti nakon 24. veljače.

Osudio je rat, informirao o zločinima u kijevskom predgrađu Butscha. Rekao je to naglas i ponavljao je to uvijek iznova. Tijekom večernje šetnje s djevojkom policija ga je odvela. Nakon 15 dana uhićenja, pravosuđe ga je zadržalo u ćeliji. Kako dugo? To nitko u državi ne zna.

”Dobro sam znao da ću biti uhićen. Svi su to znali. Ne želim bježati i skrivati se od onih koje prezirem. Da bismo se izvukli iz tame, moramo platiti cijenu. Neki smrću, mnogi osobnom slobodom. Kad je počeo rat obećao sam da neću bježati. Održao sam riječ”, rekao je Jaschin na sudu.

On nije zastrašen, on plaća tu cijenu. Jedan je od rijetkih u zemlji koji ”prihvaća” državno maltretiranje. Godinama. Većina se drži stava elite vlasti iz pasivnosti, šutke se s njima slažući. Govoriti, ispitivati, kritizirati – ništa od toga većina se ne usudi.

Sankcije im zamagljuju živote, mnogi više ne znaju izaći iz zatvorenog kruga. To što let u inozemstvo – čak i bez vize – košta strahovito puno, većinu ljudi ne smeta. Umjesto toga, osigurava konsolidaciju Kremlja.

”Imamo mi svoj zapad! Ne damo se baciti na koljena!” uzvikuju razulareni na državnoj televiziji, a ponavljaju ih ljudi na ulici. Nedostaje papir? ”Svjetlina bijele boje štetna je za oči”, rekao je ministar industrije i trgovine.

U bivšim poslovnicama McDonald’sa – novo ime ”Ukusno i točka” ne silazi s usana Rusa, a natpisi iznad restorana brze hrane nisu postavljeni tjednima. Hoće li uskoro nestati krumpira za pomfrit? Mnogi dobavljači kažu da je žetva krumpira ove godine bila loša. ”Ta je hrana ionako nezdrava”, promptno javlja Ministarstvo zdravstva.

Artjom, koji ne želi reći svoje prezime, sjedi na izlogu bivšeg američkog lanca brze hrane u blizini željezničke stanice na zapadnoj periferiji Moskve i doručkuje. Kod kuće je bilo nepodnošljivo, kaže, roditelji su se stalno svađali ”zbog događanja”.

Mnogi u Rusiji govore na ovaj način kako bi izbjegli korištenje riječi rat. ”Svi smo postali tako agresivni, ne damo nikome riječ, jedva da slušamo jedni druge. Nemam pojma kamo sve ovo vodi. Ništa dobro”, kaže student i ispija kavu.

Zapravo je želio jedan semestar studirati u inozemstvu, u Češkoj ili Poljskoj. Ili dva. ”Sve je zatvoreno. Proklet sam što ostajem ovdje. Ovdje si osuđen na prilagođavanje ako želiš preživjeti”, neutješan je.

Automobili trube duž autoceste s osam traka, a ljudi hrle u podzemnu. Klasična glazba čuje se iza fontane iza ugla, završava tekst novinarka Hartwich, kao još jedan podsjetnik kako naizgled sve može izgledati normalno, dok se životi mnogih doslovce raspadaju.

Rečenica ”kako su predugo pustili da im ruke vise”, podsjeća me na Hrvatsku, Mađarsku, Poljsku, Bugarsku, Rumunjsku… Bivše komunističke zemlje u kojima nikada nije uspjela stvarno zavladati vladavina prava i sloboda medija, iako su sve odavno članice Europske unije.

Pokazuje to i zadnje izvješće o vladavini prava Europske komisije koje možete detaljno iščitati ovdje.

”Razina percepcije neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj bilježi silazno kretanje. Percepcija neovisnosti pravosuđa u široj javnosti pogoršala se 2021. te je i dalje među najnižima u EU-u (udio javnosti koja neovisnost pravosuđa smatra dobrom ili vrlo dobrom smanjio se s 24 % na 17 %).

I među tvrtkama razina percepcije neovisnosti pravosuđa je vrlo niska i najniža je u EU-u (udio onih koja razinu neovisnosti pravosuđa smatraju dobrom ili vrlo dobrom i dalje je 16 %, dok se udio poduzeća koja neovisnost pravosuđa smatraju vrlo slabom povećao s 36 % na 43 %).

U pregledu stanja u području pravosuđa u EU-u za 2021. vidljivo je neprekidno silazno kretanje od 2016. Glavni razlog zbog kojeg šira javnost smatra da sudovi i suci nisu dovoljno neovisni jest dojam da Vlada i političari zadiru u njihov rad ili vrše pritisak na njih”, navedeno je, među ostalim, u izvješću za 2021. godinu, kojeg također možete pronaći na stranicama europskog povjerenika za pravosuđe.

U tim se izvješćima izražava zabrinutost što suce kontroliraju tajne službe umjesto da je, kao u uređenim zemljama, kontrola unutar struke. Među najgorima smo u Europi i po pitanju zaštite ulaganja i po tužbama protiv novinara koji su pisali i govorili istinu (sve je manje toga) o stvarnom stanju u zemlji.

Zanimljivo, ovi javno dostupni podaci, nisu zanimljivi ni oporbi, iako im je to mogao biti sjajan argument za nedavnu raspravu o stanju pravosuđa na Antikorupcijskom vijeću.

Ako nema učinkovitog pravosuđa i slobodnih medija, ne možemo govoriti ni o ljudskim pravima i demokraciji. Sve je podložno politici. A to je samo jedan, onaj početni signal da u nekoj zemlji sve ide u krivom smjeru. Ne vjerujete? Pročitajte ponovo do kuda je šutnja dovela Ruse.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Naši mediji, za razliku od njemačkih, mahom šute o inflaciji
    •  Rusi plaćaju jako visoku cijenu šutnje o Putinovoj vladavini
    •  Naši mediji, za razliku od njemačkih, mahom šute o inflaciji
    •  Plenković bi konačno mogao nešto naučiti od Njemačke
    •  Majka poginule alpinistice proziva nadležne za aljkavost
    •  Povijest se ponavlja

> Svi tekstovi ovog autora