Sa strepnjom ulazimo u drugo poluvrijeme Donalda Trumpa

Američki predsjednik na odlasku Joe Biden otputovao je u Južnu Karolinu u nedjelju 19. siječnja na svoj posljednji cijeli dan kao predsjednik SAD-a, gdje je obilježio nacionalni praznik u čast ikone građanskih prava Martina Luthera Kinga Jr.

Joe Biden je na odlasku posjetio kraljevsku misionarsku baptističku crkvu u Charlestonu, gdje je prisustvovao službama i govorio o ”nastavku borbe da san dr. Kinga postane stvarnost”. Također je prisustvovao događaju u gradskom Međunarodnom afroameričkom muzeju.

Ponedjeljak 20. siječnja je, naime, državni praznik u Sjedinjenim Državama u čast Kinga, dobitnika Nobelove nagrade za mir koji se zauzimao za nenasilni otpor u borbi za jednaka prava crnih Amerikanaca. Ubijen je 1968. godine.

Ponedjeljak je također dan kada će Donald Trump položiti prisegu da naslijedi Bidena na mjestu predsjednika. Bijela kuća rekla je da je Bidenovo ”posljednje službeno putovanje kao predsjednika… nastavak njegova dugog odnosa s državom Južnom Karolinom”. Država je bila ključna na Bidenovu putu da osigura predsjedničku nominaciju Demokratske stranke 2020.

Nakon što je pokazao slabe rezultate u početnim natjecanjima za nominaciju, Biden je osvojio uvjerljivu pobjedu na predizborima u Južnoj Karolini, što je potvrda da je zadržao značajnu potporu među crnim biračima.

I tako prođe posljednji radni dan američkog predsjednika na odlasku.

Htio je Biden da služba bude obilježena i znakom poštovanja prema papi Franji. Joe Biden dodijelio mu je tzv. Predsjedničku medalju slobode s odlikovanjem, najviše civilno priznanje u Sjedinjenim Američkim Državama, kao priznanje za njegovu predanost miru, ljudskim pravima, brizi za siromašne i zaštiti okoliša, izvijestio je Vatican News u nedjelju 12. siječnja.

Ovo je prvi put da Biden dodjeljuje ”medalju s odlikovanjem”, i to u jednom od svojih posljednjih poteza kao predsjednik Sjedinjenih Država. Ova odluka objavljena je tijekom telefonskog razgovora između dvojice lidera u subotu 11. siječnja. Riječ je o sastanku koji je prvotno bio planiran kao osobna audijencija u Vatikanu 10. siječnja, no kasnije je otkazan zbog žurne situacije s požarima u Los Angelesu, što je uostalom i spriječilo Bidena da otputuje u Italiju i u Vatikan.

Telefonski razgovor nastavak je onoga što su ga vodila Biden i papa Franjo 20. prosinca. Tijekom tog nedavnoga razgovora raspravljalo se o ljudskim pravima, posebice Papinim brigama vezanim uz savezne zatvorenike osuđene na smrtnu kaznu. Nakon toga, Biden je smanjio kazne za 37 osuđenika, pokazujući zajedničku predanost pravdi i suosjećanju. U oba razgovora Biden je izrazio zahvalnost Papi za njegovu nepokolebljivu posvećenost ublažavanju globalne patnje, promicanju ljudskih prava i zaštiti vjerskih sloboda. To su neki od razloga zbog kojih je Papi dodijeljena ”Predsjednička medalja slobode s odlikovanjem”.

Ove godine priznanje je dodijeljeno još 19 istaknutih pojedinaca za njihov izniman doprinos prosperitetu, vrijednostima i sigurnosti Sjedinjenih Država, globalnom miru i drugim ključnim područjima. Promatrači su primijetili da je ovogodišnji popis dobitnika priznanja možda djelovao ”nepotpuno”, što je sada objašnjeno jer je Biden ovu posebnu objavu čuvao za ovu (posljednju) priliku.

Službena izjava Bijele kuće:

”Kao mladić, Jorge Bergoglio, želio je karijeru u znanosti prije nego što ga je vjera odvela do isusovačkog života. Desetljećima je služio glasnicima i ugroženima diljem Argentine. Kao papa Franjo njegova misija služenja siromašnima nikad nije prestala. Kao brižni pastir s radošću odgovara na dječja pitanja o Bogu. Kao izazovni učitelj poziva nas da se borimo za mir i zaštitimo planet. Kao gostoljubivi vođa obraća se različitim vjeroispovijestima. Kao prvi papa s južne hemisfere, papa Franjo je neponovljiv. Iznad svega, on je narodni Papa, Papa iz naroda – svjetlo vjere, nade i ljubavi koje svijetli širom svijeta”.

Priznanje je u ime pape Franje primio apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama nadbiskup Christophe Pierre. Fotografije koje je Joe Biden podijelio na svom službenom profilu na platformi X (@POTUS) prikazuje taj trenutak, uz dirljivu poruku: ”Papa Franjo, vaša poniznost i milost ne mogu se opisati riječima, a vaša ljubav prema svima je neusporediva. Kao Papa iz naroda, narodni Papa, vi ste svjetlo vjere, nade i ljubavi koje svijetli diljem svijeta. Danas mi je bila čast dodijeliti Njegovoj Svetosti papi Franji Predsjedničku medalju slobode s odlikovanjem”.

Inače, ovo je drugi put da Papa prima Predsjedničku medalju slobode. Podsjetimo, 4. lipnja 2004. godine, tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush uručio je to priznanje papi Ivanu Pavlu II. tijekom Bushova posjeta Vatikanu, priznajući njegov doprinos miru i ljudskom dostojanstvu, objavio je u nedjelju 12. siječnja Vatican News.

Tako je završilo jedno razdoblje u našim životima a ulazimo, sa strepnjom, u drugo poluvrijeme vladavine Donalda Trumpa. Da, sa strepnjom. Što očekivati od čovjeka koji je uspio izbjeći sankcije radi poticanja državnog udara i napada na američki Congress?

Kod Trumpa nema ni poniznosti, ni milosti, ni dobrote i ljubavi kakvih Biden vidi kod pape Franje.

Donald Trump je vratio u život sve pogrešne političke ideje koje smo smatrali mrtvima i zakopanima. Ali on se kao zombi iz serije Fear The Walking Dead vraća utvrđujući nesretno gradivo koje glasi da se predrasude opiru smrti.

Neki smatraju da nije tako loše što je Trump indirektno izazvao raspravu o rasizmu, pa čak i budeći i hrabreći aktiviste Ku Klux Klana da skinu kapuljače i paradiraju u ime Konfederacije, rasizma i mržnje, ali je problem u tome što rasizam nije racionalna stvar.

Ne oslanja se na objektivna istraživanja nego upravo na već spomenute predrasude i preuveličanom strahu o ”onom drugome”, onome koji je drugačiji od nas, ima različitu boju kože, govori nama nepoznatim jezikom ili se klanja na čudan način još čudnijem bogu.

Sva društva, nažalost, u sebi hrane takve rasističke animozitete, neka manje neka više i često su razum i kulturni alati nedovoljni da se rasizmu suprotstavimo.

Zato smatram da je ovo što je činio Donald Trump izuzetno opasna stvar jer je rasizam uvijek bio i ostao pogon za nasilje i sredstvo za žestoka kršenja ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.

Što učimo od primjera Donalda Trumpa? Da imati veliki novac nije ujedno i znak uzvišenosti. Naime, može se plivati u milijunima i posjedovati čitava kupaonica obložena zlatom, a ostati perfektnim idiotom, osobom bez takta i duha.

S druge strane, bilo bi također pogrešno zaključiti da su rasizam i druge diskriminatorne predrasude suština kapitalizma. Naši preci jako dobro znaju o čemu govore tisuće hrvatskih domova u SAD-u, da je ta zemlja bila oaza mnogima koji su iskreno željeli i slobodu i priliku za rad i za boljitak.

Sadašnja kriza SAD-a ostavlja političku, društvenu, etničku, kulturnu i moralnu katastrofu bez premca, šteta koju će biti jako teško sanirati i to u na kratkom roku.

Neke grupe već funkcioniraju kao privatne vojske, mnogi građani su naoružani, mahom su to bijelci, zemlja se raspada po etničkom ključu.

Teorije kako su SAD stigle gdje su sada punit će biblioteke: rasizam, ksenofobija, supremacija bijelih, izolacionizam… zasićenje politikom.

Trump nije samo idiot on je opasni demagog koji hrani konspiratorne teorije jer za demagoga istina je nešto što se uvodi dekretom, što se naslućuje, otkriva, a ne nešto što se traži, dokazuje, pobija ili verificira. Najvažnije su, nažalost, emocije, a ne razum.

Uz njega su sada najveći bogataši, Od Elona Muska na niže. Opasnost je velika.

Situacija nije dobra ni kod nas. Mislim da se ne možemo nadati od savjetnika da u drugom mandatu kažu poslodavcu kako se državu ne smije predstavljati na način dovikivanja pijanaca u birtiji, da to nije ”kulturno”; ne možemo očekivati, trebali bismo, naime, da ”šefu” prišapnu kako je pretjerao.

Zoran Milanović ima ozbiljan problem koji se ne sastoji samo u tomu što s visoka i s prezirom gleda na sve ljude oko sebe, nego u siromaštvu duha jer je vulgaran, bahat i nasilan. Baš kao Donald Trump.

”Treba živjeti u poštovanju, dobru, čuvanju prijateljstva. Budite čuvari Božjih darova. Kada ne vodimo brigu o svemu što je stvoreno, srce se suši i počinje razaranje. Zbog toga bih želio zamoliti sve ljude koji imaju bilo kakvu odgovornost u politici i društvu, ekonomiji da budemo čuvari stvorenoga, Božjega plana, čuvari jedni drugih”, rekao je Papa kada je inauguriran za poglavara države Vatikan i Katoličke crkve.

Papa Franjo je poznat kao izričito skromna, izravna i iskrena osoba. Imao sam to prilike vidjeti iz prve ruke kada sam početkom 1986., ušavši u Red male braće u Argentini kao postulant, poslan na dvogodišnji studij propedeutike u školu Colegio Máximo San José de San Miguel, Družbe Isusove, koji je tada Jorge Bergoglio vodio kao dekan.

Nije bilo razlike između njegove radne sobe ili sobe mojeg najdražeg profesora (isto književnosti) padre Lazzarinija ni naših zaista skromnih nastambi u samostanu/zgradi u sklopu škole Cardenal Alojzije Stepinac (koju su vodili fratri, braća Berislav i Jordan Ostojić) u predgrađu Buenos Airesa Hurlingham.

Iz tog smo samostana svako jutro, nakon pola sata vožnje, stizali do škole koju je vodio budući nadbiskup, kardinal i papa.

Bergoglio nas je u kratkom uvodnom tečaju u književnost Jorge Luisa Borgesa (bio je stručnjak za Borgesa jer je kao redovnik isusovac postao profesor književnosti i psihologije) podučio da moramo živjeti otvoreni kulturi, puno čitati i slušati vlastito srce.

”Bog je milosrđe, momci (bila je to teologija za muške redovnike i dijecezanske kandidate, dakle, svi smo bili muškarci u predavaoni), budite sućutni i solidarni sa svima s kojima se nađete na putu”, kazao nam je.

Otac Bergoglio i njegova subraća naučili su me ispravnom interpretiranju, naučili su me pravilnom i logičnom načinu razmišljanja i okrenuli su moj svijet naglavačke tako da shvatim da mogu ostati Hrvatom, ali da moram postati čovjek otvorena srca napose prema svima porobljenima u latinoameričkim društvima.

”Ako misliš da tvoji Hrvati žele slobodu i da imaju pravo na vlastiti put, nemoj zaboraviti da to isto pravo imaju i naši Indiosi, naša sirotinja, toliki milijuni siromašnih i obespravljenih Latinoamerikanaca”, kazao mi je jednom padre Lazzarini.

Učili smo u toj školi povijest argentinske i latinoameričke političke misli, domaću, latinoameričku i španjolsku književnost, retoriku, opću i crkvenu povijest, latinski, francuski, stil pisanja, propovjedništvo, našu kulturu i jezik…

I često sam imao dojam da sam neki Marsijanac: ja, Hrvat, među tim bogoslovima (iz više latinoameričkih država), ali nakon dvije godine iz te sam škole krenuo u svijet uvjeren da mi je Bog dao ogroman dar – taj spoj latinoameričkoga i europskoga.

Pa i sada mi se događa da me mnogi u Hrvatskoj ne shvaćaju jer ja ne želim i ne smijem prestati biti Argentincem i Latinoamerikancem.

A ne želim ni prestati vrednovati to sveopće bratstvo o kojem je, odmah nakon izbora, u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao i ne prestaje kazivati papa Franjo.

I nemojmo se zavaravati, rimski prvosvećenik jest učinio presedan, izabrao je novo ime u povijesti Crkve, ali ne da se pravi važan, već da naglasi potrebu da siromašni budu priznati, da se prestanemo mrziti i oholo ponašati, da živimo sveopće bratstvo.

Bergoglia zanimaju veliki problemi čovječanstva i prirode: zanima ga nepravedan neoliberalni model, strukturalno siromaštvo masa, korupcija, društvena marginalnost, nezaposlenost, kultura odbacivanja, pitanje izbjeglica i migranata, rasna diskriminacija, nehumanost u zatvorskim sustavima, nasilje, prezir prema domorodačkim zajednicama, klimatske promjene, uništavanje ekosistema, nedostatak budućnosti za mlade, napuštenost i pomanjkanje skrbi za starije, zanimaju ga ekumenizam i dijalog, zanima ga mir.

To su problemi o kojima govori na putovanjima, audijencijama, u intervjuima i knjigama, dokumentima i propovijedima… i te se teme podudaraju s agendama popularnih pokreta, ekoloških udruga, domorodačkih zajednica, seljaka, radnika i svih s kojima se sastao u više navrata.

To su, uostalom fundamentalne teme Autografa i, osobito, mojih kolumni.

Više nego što će baciti pogled na tzv. seksualne grijehe on se usredotočuje na socijalne ili tzv. strukturalne grijehe. Proziva ekonomiju isključivanja, kulturu koju anesteziraju bogati, novo idolopoklonstvo novcu, strogi individualizam i brani, zagovara siromašnu Crkvu, odnosno Crkvu siromašnih, Crkvu otvorenih vrata koja ide prema periferiji.

Nema sluge, živi u crkvenom hotelu, zapravo pansionu, u šezdesetak kvadrata, jede iz menze, pije kavu iz automata…

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava.

Tvrdio je da nije pogrda ako ga mladi u župi ili nadbiskupiji zovu ”padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je kuću/stan primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer je, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao da su mladi dobri. ”Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima”, kazao je.

Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar jer nas ”globalizacija ravnodušnosti” (papa Franjo na Lampedusi) sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica.

Mi smo društvo (da, mi u Hrvatskoj!) koje je u mnogomu zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva. Da, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put mnogim dramama.

Predsjednik Republike je izvrijeđao mnoge naše prijatelje, sugrađane. Nazvao ih je ružnim riječima. Lijepio je etikete koje su kao psovke.

Kazat ćete da nisam najpozvaniji da prozivam Milanovića jer sam ja isto bio grub, recimo, prema Kolindi Grabar-Kitarović. Da, bio sam. I ja se ovim putem gospođi Grabar-Kitarović opet ispričavam.

Zbog toga ne smijem iskoristiti riječ ”ali”. Jednostavno moram pitati ne Zorana Milanovića, jer njega ono što ja mislim ne zanima, on se prema meni i ljudima kao ja postavlja kao da smo niža bića, nego pitam vas: shvaćam da vam je pun kufer HDZ-a i da ste glasali protiv Dragana Primorca, ali zar zaista honorirate nerad i divljaštvo šefa države?

Jer ja neću. Meni je važno što imamo dobre primjere ponašanja i želim zahvaliti predsjedniku Bidenu što je to pokazao važnom gestom na kraju mandata.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak

> Svi tekstovi ovog autora