Sad je riješeno: Grlić Radman je Papi sve objasnio o Stepincu

Danas se obilježava u Hrvatskoj i drugdje 60. godišnjica smrti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca (Krašić, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.) kojeg je papa sveti Ivan Pavao II. proglasio blaženikom u hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu Marija Bistrica 3. listopada 1998. čime je započelo doba službenog štovanja Stepinca u Katoličkoj crkvi među Hrvatima (pa mu se tako posvećuju župne crkve, ima ih već, čini mi se, osam).

Stepinčevu kanonizaciju (proglašenje svecem) papa Franjo je obustavio nakon što su ispunjeni formalni uvjeti (liječnička komisija u Vatikanu 21. ožujka 2013. priznala je čudo ozdravljenja po zagovoru A. Stepinca, dok je završna odluka teoloških sudaca u Kongregaciji za kauze svetaca 3. lipnja 2014. preporučila Papi čin kanonizacije).

Zašto? Jer se dogodila reakcija SPC-a (valja podsjetiti i da je carigradska patrijaršija prosvjedovala kod Stepinčeve beatifikacije 1998.). Franjo je u ljeto te 2014. godine prihvatio pisma i kritike Svetog sinoda i patrijaršije Srpske pravoslavne crkve koje se dadu sažeti u sljedećem: Stepinac se nije dostojno držao za trajanja Drugog svjetskog rata i nije zaslužio da bude svetac – orijentir i primjer za univerzalnu (a ne samo neku mjesnu) Crkvu.

Čemu služi izjava o svetosti (Stepinca) ako nije jasna istina? Nikomu ne služi. Znamo da je dobar čovjek, da je blaženik, ali kako bi se učinio taj korak tražio sam pomoć Irineja, da sve bude po istini. I sada se ona proučava, kazao je papa Franjo

SPC je upozorila papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Recimo, ne samo da ničim nije dovodio u pitanje donošenja zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba (kada je reagirao, bilo je za mnoge prekasno), nego se zalagao za poštovanje njihovog ”dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute ”mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH.

”Ako se ne radi o cinizmu”, napisao je patrijarh Papi, ”sigurno je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera sa Nezavisnom Državom Hrvatskom”.

Papa Franjo je, kako znamo, predložio formiranje mješovito katoličko-pravoslavne komisije za pročuavanje Stepinčeva života i djela prije, za trajanje i nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, Papa nije mogao prijeći preko jasnih iskaza o ambivalentnosti i insuficijentnosti Stepinca. U drugom pismu patrijarh Irinej pozdravlja prijedlog osnivanja komisije, moli da njen rad bude obogaćen i objektiviziran doprinosom i trećih, međunarodnih stručnjaka, obavijestio je papu Franju da je o cijeloj stvari Sveti sinod pisao drugim autokefalnim crkvama moleći da duhovni doprinos cijelom procesu, jer kao i Vatikanu, i SPC-u je stalo do promocije ekumenizma i mirotvorstva.

Komisija je završila radom u srpnju 2017. i čeka se papin pravorijek. Tko god se ljuti na SPC, kazao je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, na krivu se adresu ljuti jer je pitanje kanonizacije nadbiskupa Alojzija Stepinca strogo unutarkatolička stvar.

Pored toga, dogodila se i nova Plenkovićeva intervencija kada je prošli tjedan bio kod pape Franje u potpunosti deplasirana stvar: nema se što hrvatski premijer – ili bilo tko iz hrvatskih vlasti – zalagati za Stepinčevu kanonizaciju. Točka!

Rekao je kako su se u razgovoru s papom Franjom i državnim tajnikom Svete Stolice kardinalom Pietrom Parolinom dotaknuli pitanja kanonizacije bl. Alojzija Stepinca te je istaknuo da su očekivanja i želja Vlade i cijeloga hrvatskoga naroda poznate. ”Očekujemo da se cijela procedura dovrši u okviru Katoličke Crkve i poslana je poruka strpljenja”, kazao je Plenković, a prenose katolički mediji u Zagrebu. Ali izgleda da nije bilo baš tako.

Govoreći o pitanju bl. Alojzija Stepinca i o čemu je bilo zaista riječi na susretu s Papom i vatikanskim dužnosnicima, ministar vanjskih poslova Grlić Radman je, uobičajeno, zakomplicirao situaciju jer je kazao ovako: ”To je pitanje Katoličke Crkve i njihovoga postupka. Naša je pozicija da se radi o časnom i moralnom duhovniku za vrijeme II. svjetskoga rata i nastojimo dokazati kako je njegov proces bio montiran za jugokomunističkog sustava, da je bio nepravedno suđen i zatočen”.

Sveta Stolica, što je konstanta otkako je Ivan Pavao II. pripremao Crkvu za Jubilej  2000. godine, i ovom sagom oko Stepinca želi i očekuje da taj proces  pridonese ”čišćenju memorije” (kako kod katolika, tako kod pravoslavaca, kako kod Hrvata, tako kod Srba, i drugih), što se smatra ključnim u željenom napredovanju odnosa obiju crkava (ali i Vatikana s cijelim pravoslavnim svijetom)

Hajmo polako. Prvo: što tu ima Hrvatska ”dokazivati” Papi? Što, papa Franjo možda misli da je Stepinac s pravom fasovao pet godina zatvora i ostalo sve do smrti u kućnom pritvoru? O čemu trkelja ovaj lik? Drugo: Možda ministar zaboravlja da je papa Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca baš zbog toga što su ga komunisti maltretirali. Zar nije pročitao dekret koji je prethodio beatifikaciji? Treće: Tko je uopće Grlić Radman da Papi ide objašnjavati ”hrvatsku poziciju” oko Stepinca? Da se našalim: sada je sve riješeno, jer je Grlić Radman sve pojasnio Papi.

Pa da mu nacrtamo: papa Franjo jako dobro zna tko je Stepinac. Štoviše, urbi et orbi je rekao u čemu je problem. Njemu je jasno jedan kroz jedan gdje se pogriješilo.

I zato inzistira na potrebi traženja povjesne istine. Za ožujak 2020. je najavio otvaranje arhiva pape Pija XII., a istraživanje u tom sada digitaliziranom arhivu pomoći će da se dobiju odgovori na mnoga pitanja otvorena u radu spomenute mješovite Komisije.

Za Svetu Stolicu ovo nije presedan: obustavljena je kanonizacija drugog blaženika, francuskog franjevca Leona Gustava Dehona (1843.-1925.) jer, iako je već sve bilo spremno za kanonizaciju, koja je 2005. odgođena zbog smrti svetog Ivana Pavla II., otkriveno je da je rečeni svećenik bio autor spisa usmjerenih protiv Židova u razdoblju kada su u Francuskoj antisemitski osjećaji bili vrlo prisutni.

Papa Franjo je odlučio obustaviti i proces beatifikacije pape Pija XII. jer ne samo što postoji jaki otpor u redovima rabina i od strane same države Izrael, a pogotovo poljskih katolika, već i sam Papa ima prigovor savjesti i dvoumi se.

Rekao je, odgovarajući na argumente argentinskog rabina Abrahama Skorke dok su se još družili u Buenos Airesu, da, naime, Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže da se to mora učiniti, baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaust) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju” (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74).

Druga je pak izravna Papina izjava isto jako važna, a valja je ovdje ponovno citirati. Kazana je kao odgovor na pitanje koje mu je u povratnom letu iz Skopja u Rim 7. svibnja 2019. postavio novinar Večernjeg lista Silvije Tomašević.

Nakon mog intenzivnog pisanja o cijelom slučaju, dogodila se pravodobna reakcija SPC–a (valja podsjetiti i da je carigradska patrijaršija prosvjedovala kod Stepinčeve beatifikacije 1998.). Franjo je u ljeto te 2014. godine prihvatio pisma i kritike Svetog sinoda i patrijaršije Srpske pravoslavne crkve koje se dadu sažeti u sljedećem: Stepinac se nije dostojno držao za trajanja Drugog svjetskog rata i nije zaslužio da bude svetac – orijentir i primjer za univerzalnu (a ne samo neku mjesnu) Crkvu

Papa Franjo je tada rekao da je, što se pak tiče Stepinčeve kanonizacije, to ”povijesni slučaj”. ”Stepinac je krepostan čovjek, zbog toga ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti, blažen je. Ali, u određenom trenutku postupka kanonizacije – kazao je Papa – bilo je nerazjašnjenih točaka, povijesnih točaka. Ja, koji trebam potpisati kanonizaciju svojom odgovornošću, molio sam, razmišljao, tražio savjet i uvidio da trebam tražiti pomoć srpskoga patrijarha Irineja, velikog patrijarha. I Irinej je pružio pomoć, zajedno smo ustanovili povijesno povjerenstvo i zajedno smo radili, jer i Irineja i mene jedino zanima istina, da ne pogriješimo.

Čemu služi izjava o svetosti ako nije jasna istina? Nikomu ne služi. Znamo da je dobar čovjek, da je blaženik, ali kako bi se učinio taj korak tražio sam pomoć Irineja, da sve bude po istini. I sada se proučava. Prije svega ustanovljeno je povjerenstvo, i oni su dali svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke; temeljito se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne bojim istine, ne bojim se. Bojim se samo Božjega suda”, rekao je na kraju papa Franjo.

Hrvatske katolike muči (ne sve, naravno), to je očito, koliko će se morati čekati dok papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? Da, tvrdim da će se čekati još dosta godina.

Objektivna valorizacija nadbiskupa Stepinca govori da on nije bio klasični kolaborant ustaša, štoviše, znao im se suprotstavljati. Slavko Kvaternik će kasnije reći, OZNI 1946. godine, da se Stepinac i Pavelić od 1942. nadalje nisu uopće slagali i da je Pavelić od druge polovice 1942. bio uglavnom bijesan na Stepinca. Ovo je možda i dovoljno za status blaženika koji ima, ali ne i za status sveca, za što ga se kandidira.

Konstantno stižu novi dokazi. Upravo obranjena vrlo važna doktorska disertacija Nataše Mataušić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu o radu izuzetne humanitarke Diane Budisavljević, koja je spasila oko 7.000 djece žrtava ustaškog terora, otkriva koliko je Stepincu dugo trebalo da se pokrene (dapače, Diana Budisavljević nema niti jednu pozitivnu riječ za Stepinca).

Disertaciji bi uskoro trebala biti objavljena u izdanju Profila što će biti jako važno za demontiranje neoustaških mitova i za skidanje šminke koju nabacuju Stepinčevi hagiografi. Strogo gledano, pitanje ”kolonizacije” , odnosno udomljavanja te djece i brisanje njih kao pravoslavnih ili Srba, premda im se spašavao život, jest dio genocida. Takvih paradoksa ima zaista puno.

Sveta Stolica, što je konstanta otkako je Ivan Pavao II. pripremao Crkvu za Jubilej 2000. godine, i ovom sagom oko Stepinca želi i očekuje da taj process doprinese ”čišćenju memorije” (kako kod katolika,tako kod pravoslavaca, kako kod Hrvata, tako kod Srba, i drugih), što se smatra ključnim u željenom napredovanjuo dnosa obiju crkava (ali i Vatikana s cijelim pravoslavnim svijetom).

Nakon što prođu godine ozbiljnog rada na arhivama, ne samo pape Pija XII., čekat će se plodovi kvalitetnijih odnosa Srba i Hrvata, odnosi sa što manje netrpeljivosti i međusobnih niskih udaraca, dapače, odnosi koji će svjedočiti o plodovima iskrenog dijaloga i pomirenja. ”Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”.

Upravo obranjena vrlo važna doktorska disertacija Nataše Mataušić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu o radu izuzetne humanitarke Diane Budisavljević, koja je spasila oko 7.000 djece žrtava ustaškog terora, otkriva koliko je Stepincu dugo trebalo da se pokrene (dapače, Diana Budisavljević nema niti jednu pozitivnu riječ za Stepinca)

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, već sam to istaknuo pozivajući se na dokument hrvatskih biskupa objavljen u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, pred težim su moralnim pitanjem: ”Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Ponavljam: predstoji temeljiti rad u arhivama. Vrijeme je da bukači kao što je sisački biskup Košić zašute, a da povjesničari revaloriziraju ono što imaju i izvuku na vidjelo ono što ne poznajemo najbolje, baš kao što je svojom doktorskom disertacijom učinila Nataša Mataušić.

Ovo je moja žarka želja: u suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Kao i ovaj kojeg otvara potreba da se suočimo s dokumentima o Stepincu. Rad koji tek predstoji! Jer napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

A mir se temelji na istini, ne na Plenkovićevom ili bilo čijem politikanskom manevriranju, a kamoli na propagandnom materijalu osobe koja je veličala zločinačku hercegovačku šestorku! (Što bi se reklo u mojoj rodnoj Argentini: tal para cual).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora