Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija

Nakon iznuđenog priznanja krivnje za ”urotu radi nezakonitog pribavljanja i distribucije tajnih dokumenata” na slobodu je nakon 14-godišnjeg progona napokon pušten Julijan Assange.

”Pravno priznanje koje je Julijan Assange morao dati na insceniranom ubrzanom sudskom procesu nas je povrijedilo”, objavljeno je u glasilu berlinskog ureda ”Reportera bez granica”, jedine nevladine novinarske organizacije koja se 14 godina borila za prava hakerskog zviždača Julijana Assangea.

Sudskim žargonom rečeno povrijeđenost Reportera bez granica je osnovana, premda pritom ne treba nekritički idealizirati baš sve postupke Assangea.

Izuzev u staljinističkoj maniri iznuđenog i zbog toga pravno i moralno spornog priznanja krivnje optuženog Assangea na jednodnevnom ubrzanom sudskom ročištu na američkom pacifičkom otočiću Saipan, američko pravosuđe u biti nije utvrdilo niti dokazalo da se radi o ”uroti radi špijunaže”, a ne o hakerskom zviždačkom istraživanju i prijavljivanju svjetskoj javnosti nepravilnosti vlasti vodeće svjetske sile.

No, ta upitna presuda i nije bila primarno u funkciji raspleta 14-godišnje ”trakavice” američkog pravosuđa i američkih popratnih ”pravosudnih dominiona”, osobito  nesamostalnih pravosuđa u Engleskoj i Švedskoj.

Taj ”igrokaz” američkog pravosuđa i pravosudnih dominiona Amerike upriličen je samo da bi se poručilo novinarskim istraživačima i zviždačima u svijetu da ne mogu izbjeći osvetu američkog pravosuđa.

”Duga ruka američkog pravnog sustava je 14 godišnjim progonom i iznuđenim priznanjem krivnje Juliana Assangea svim istraživačkim novinarima i zviždačima u svijetu signalizirala da ih može dosegnuti svuda i da se okane zabluda o slobodnim medijima i novinarstvu kao korektivu (nedemokratskih) postupanja vlasti”, konstatirali su ljubitelji slobodnih medija u komentarima na objavljivanje glasila Reportera bez granica.

I valja uzeti u tom smislu u obzir i činjenicu da je pod utjecajem signala ”duge ruke američkog pravosuđa” puštanje na slobodu Assangea medijski u svijetu popraćeno znatno slabije nego što je bilo medijski popraćeno objavljivanje ”WikiLeaksa i Juliana Assangea da orvelijanski nadzor Big Brothera nije jednosmjeran i da svaki podanik (građanin) ili haker može pristupiti državnim tajnama i najvećih svjetskih sila”.

Komentirajući tada otkrivenu ”pristupačnost javnosti državnim tajnama”, Umberto Eco je u časopisu Liberation objavio: ”ni najmoćnije svjetske vlade nisu sigurne pred građanskim hakerskim orvelijanskim nadzorom”, postavivši javno pitanje: ”kako vodeća svjetska velesila može opstati ako ne može više čuvati ni svoje tajne”?

Sada ”na brzaka” upriličenim sudskim postupkom radi iznude priznanja i nakon 14 godišnjeg progona napokon puštanjem na slobodu Assangea, ”duga ruka američkog pravnog sustava” zastrašivanjem novinara i zviždača poručuje (i svjetskoj) javnosti da smatra kako može opstati unatoč tome što kao vodeća velesila ”ne može više čuvati ni svoje tajne”.

No, pokazalo se u međuvremenu da je sve više (osobito politički) instrumentalizirana ”duga ruka američkog pravnog sustava” i da zbog toga ima sve više problema, pa unatoč zastrašivanja postaje i sve manje vjerodostojna.

Ministarstvo pravosuđa SAD sa znatno manje dosljednosti nego u slučaju Assangea, primjerice, nagovara obitelji 346 žrtava nesreća zrakoplova Boeing 737 Max 9 na izvansudsku nagodbu zbog dva pada zrakoplova Boeing 737 Max 9, a usporedno prije nego će, navodno, podignuti optužnicu tjera i tvrtku Boeing da ”prizna krivnju” i prihvati nagodbu kako bi se izbjeglo suđenje (Mary Whitfill Roeloffs, Forbes).

Povodom puštanja na slobodu Julijana Assangea Reporteri bez granica pokazuju da ih se nije previše dojmio signal ”duge ruke američkog pravnog sustava”, te u svojem glasilu poručuju ”Nastavit ćemo se (unatoč zastrašivanjima) boriti za prava slobodnih medija, novinara i zviždača diljem svijeta”. U komentarima čitatelja u glasilu se istodobno ”proziva” istaknute političke i pravne ličnosti zbog ”Doppelmorala‘‘ i pristranosti u 14-godišnjoj ”trakavici” američkog pravosuđa protiv Assangea.

U Hrvatskoj, pravosudna zastrašivanja slobodnih medija, novinara i zviždača imaju čak 160-godišnju tradiciju.

Još 1864. godine je zbog novinske polemike u listu ”Pozor” s tadašnjim režimskim nakladnikom i žurnalistom dr. Ljudevitom Gajom osuđen neovisni (nerežimski) novinar Ivan Perkovac.

I nakon te presude protiv slobodnih medija i novinara u Hrvatskoj su se do danas razvijala u osnovi dva suprotstavljena oblika novinstva i novinarstva.

S jedne strane autorsko i neovisno novinstvo i novinarstvo, te suprotno tome režimska (oportunistička, stranačka) žurnalistika i žurnalizam. Danas u Hrvatskoj prevladavaju režimsko novinarstvo i stranački žurnalizam.

Režimske medije i režimske novinare u Hrvatskoj je, u pravilu, najlakše ”prepoznati” po tome što su se ugovorima o radu režimski novinari odrekli autorskih prava iskorištavanja svojih novinskih tekstova prenijevši ta prava na (režimske) poslodavce.

Medijski zaposlenici bez autorskih prava, u pravilu nisu novinari, nego tek ”proizvođači medijskih sadržaja”.

Režimski novinari koji danas rade u medijima na osnovu ugovora o radu, nakon što su se odrekli autorskih prava da bi ih prenijeli na poslodavce, više ne pišu novinarske autorske priloge, nego po nalogu poslodavca sukladno propisima o radu u vrijeme i na mjestu koje odredi poslodavac sastavljaju obične dnevne informacije koje sukladno zakonu o autorskim pravima ni nemaju autorskopravnu zaštitu.

A i Zakonom o medijima precizirano je da se: ”novinarskim prilogom smatraju objavljeni pisani, izgovoreni, slikovni, ili on-line: izvještaj, vijest, komentar (bilješka ili osvrt, društvena kronika, članak, recenzija), kritika, karikatura, esej, intervju, reportaža (putopis, crtica, feature – fičer), te naslovi i najave. Novinarskim prilogom smatraju se i specijalistički poslovi i žanrovi kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura”.

O proizvodnji i proizvođačima medijskih sadržaja nema ni spomena.

A neovisne novinare se prepoznaje po tome što ne mogu raditi sukladno odredbama zakona o radu po nalogu poslodavca. ”Prisiljen sam vam, kao posve nekompetentnima za posao kojim se bavite, otkazati suradnju i radni odnos sa mnom”, napisao je neovisni novinar Boris Dežulović u javnom obraćanju Marijanu Hanžekoviću, tadašnjem vlasniku Slobodne Dalmacije.

A puno govori i činjenica da svjetske novinarske kronike bilježe (u Hrvatskoj javnosti manje poznatu činjenicu) da je neovisna hrvatska novinarka Helena Puljiz jedina novinarka u Europi koja je uspjela u sudskom sporu pobijediti tajne službe opirući se pritiscima da ju vrbuju za doušnicu (da radi po nalogu ”poslodavca”).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje
    •  Urušavanje koruptivnog sustava vlasti u pravosuđu
    •  Mediji u koruptivnoj mreži vlasti

> Svi tekstovi ovog autora