novinarstvo s potpisom
Kako semestar odmiče, sve manje imam vremena pratiti raznorazne vijesti, surfati po internetu, uključivati se u razgovore putem chatova i društvenih mreža. Sjedim za kompjutorom od sve ranijeg jutra do sve dubljeg mraka: posao se zahuktao na svim frontovima.
Ja? Ne samo ja.
Svi mi: vojska prosvjetara, na svim razinama obrazovnog sustava. Bezbroj nenaspavanih očiju uprtih u ekrane, bezbroj ruku sraslih s tipkovnicama.
Ima kolegica i kolega s kojima se redovito čujem i kažem im ”ti”.
Dakle: ti. Ti si i ona ili onaj s kojim ili kojom se ne čujem, ali znam da se suočavaš s istim izazovima.
Iz tjedna u tjedan sastavljaš nove materijale, istražuješ resurse koje preuobličavaš i prilagođavaš, osmišljavaš zadatke i tražiš onu pravu mjeru između potrebe za povratnom informacijom i vremena koje tvoji studenti ili učenici mogu realno posvetiti baš tvojem predmetu.
Do u sitne sate iščitavaš, preiščitavaš i komentiraš materijal koji ti od studenata i učenika pristiže.
Testovi, zadaće – to uglavnom puštaš za noć, jer dan mora ostati barem dijelom slobodan za videokonferencije, mailove, pa i telefonske razgovore s predstavnicima studenata ili učenika koji te obavještavaju o tome kako se njihovi kolege snalaze, što im je teško ili lako, čega je premalo ili previše.
Ti se prilagođavaš.
Sav/sva si u novim aplikacijama i programima. Eksperimentiraš s postavkama i s izbornicima, i sretan si ili sretna kada nakon sati i sati pokušaja i pogrešaka pronađeš provedivo, štoviše zanimljivo tehničko rješenje!
Pa naiđe izvanredni ispitni rok ili možda kontrolni ispit koji zaokružuje neku važniju cjelinu gradiva. Tvoje je da pronađeš način provedbe toga ispita na način koji neće dovesti u pitanje ozbiljnost sustava.
Želiš da ta ocjena sačuva vrijednost, da je ne kompromitiraju u virtualnom svijetu svakakve moguće tehničke smicalice. Tražiš načine kako da tome pristupiš i preispituješ problem iz svih mogućih uglova sve dok ne smisliš prihvatljiv format, pa i po cijenu toga da ga moraš ručno prilagođavati za svakog pojedinog studenta ili učenika.
Neki kažu: pusti ispite, to može i kasnije. No opcija da ispita i ocjena ne bude, uopće nije opcija.
Na tek započetu životnu putovanju naših učenika, škola je važan, prevažan dio puta. Taj put markiraju prekretnički momenti – upravo ispiti.
Sa svakom prekretnicom koju prebrode, postaju svjesniji cilja kojemu se primiču. Kretanje je poanta svega.
Tu sam da omogućim to kretanje, kažeš sebi.
Zaokupljen/asvim svojim zadacima ne obraćaš previše pažnju na to što se negdje izvan tvojega doma priča o prosvjeti. No i nakon što profiltriraš buku iz vanjskog svijeta do tebe ipak nekako dopre da tamo netko, u javnome prostoru, palamudi nešto o poslu koji radiš.
Ništa ne rade ti prosvjetari, kaže taj netko. Previše opterećuju učenike, kaže netko drugi. Lijeni su, kaže opet prvi kome se pridruži i treći.
Smanjite im plaće, previše ima tih parazita. Kad će na red smanjivanje plaća prosvjetarima, pita netko četvrti na središnjem dnevniku.
Kad se nižu pohvale, one idu na adresu medicinskog osoblja, policije, civilnih službi. Praktički nigdje lijepe riječi za prosvjetare, pa ni od ministrice koja će se pohvaliti da sustav funkcionira, ali se neće osjetiti pozvanom izreći iskreno hvala onima koji taj sustav pokreću.
Neće, međutim, zaboraviti istaknuti da je njeno ministarstvo sastavilo neke divne upute za online školovanje koje, kako nam kažu, druge zemlje žele kopirati.
Hvala, hvala, snalazimo se. Više bez uputa nego s uputama, obrazovna tvornica radi u tri smjene; strojevi bruje danonoćno. Rađa se čitav jedan sustav online školovanja i u hodu se uštimava, s malo ili ništa sustavne potpore.
Povijesni milestone je pokrenut, i to bez pomoći ili ometanja posebnih povjerenstava i tablica koje bi nam zadali da popunjavamo umjesto da radimo svoj posao; bez Jokića i njegovih timova; bez savjetnika svih vrsta i bez paradnih obilazaka obrazovnih institucija.
Ljudi, divni ste!
Da se to radi u nekoronskim vremenima, to bi se zvalo nacionalnim projektom od epohalne važnosti. Bilo bi zacijelo i honorara i parada za nositelje toga projekta, no i tada manje ili ništa za vojsku ljudi koji zbilja odrađuju posao.
No ti svoj posao oduvijek odrađuješ ponajviše jer ga želiš odrađivati. Tvoji su ciljevi kudikamo veći od onih materijalnih. I u pravilu si sretan i zadovoljan, ili sretna i zadovoljna, ako se dogodi, a rijetko se dogodi, da te u tome ne ometaju.
Zar to na najzorniji mogući način ne pokazuje upravo sav ovaj trud koji se odvija u anonimnosti svih naših domova?
Ipak, melem na kraju. Jer dogodi se ponekad i ponešto lijepo.
I dogodilo se, i zove se Laura.
Oglasila se Laura, šesnaestogodišnja djevojčica. Napisala, a Srednja.hr objavila, nadasve suvisao tekst o svojim iskustvima s online školom.
Sve funkcionira, kaže ona. I daje nam feedback, stvarni feedback, o tome što bi moglo bolje.
Voljela bi, kaže, da njezin osvrt pročitaju i oni koji nemaju doticaja s online školom, ali se ne libe difamiranja posla koji odrađuju nastavnici.
Pročitajte, molim!
Hvala, Laura. Za tebe sve ovo i radimo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.