novinarstvo s potpisom
Tužan je bio rastanak sa Slavkom Goldsteinom. Tužan jer mu na posljednji ispraćaj nisu došli reći hvala oni koji bi morali razumjeti i cijeniti njegov ogroman doprinos hrvatskoj kulturi, demokraciji i slobodi.
Svaka čast izuzecima, kao što su predsjednik HAZU i još poneki neovisni intelektualac, poslovni čovjek te lideri nevladinih organizacija i progresivni političari. Iz Vlade Republike Hrvatske, kojoj je toliko dao i darovao, nitko prepoznatljiv, s Kaptola nitko, nijedan biskup niti urednici i novinari konzervativnih i katoličkih glasila!
To je naša hrvatska kulturna i vjerska sramota, pravi nacionalni skandal koji će ući u povijest ovog naroda, pa ćemo se pred zapadnim civiliziranim svijetom opet morati stidjeti i pravdati kao što se stidimo takozvane NDH i ustaških zločina.
Slavko Goldstein bio je ne samo veliki intelektualac i hrabri politički mislilac, hrvatski pionir i vizionar demokratske i slobodne Hrvatske, nego i duboko moralan i vjerodostojno istinoljubiv humanistički lider kakvi se rijetko rađaju.
Svim lažnim “domoljubima” i ustašofilnim velikim Hrvatima treba preporučiti da pročitaju (ako oni išta čitaju?!) Goldsteinov nagrađivani međunarodni bestseller, legendarnu knjigu 1941 – godina koja se vraća.
S ponosom sam u Bostonu kupio veći broj primjeraka izdanja na engleskom jeziku te ih podijelio prijateljima koji su zainteresirani za prelijepu Goldsteinovu i moju domovinu Hrvatsku, zemlju čija je povijest, nažalost, obilježena velikim crnim rupama i jamama iz vremena Drugog svjetskog rata.
Pred otvorenim grobom na Mirogoju rekao sam gospođi Zini Kalay Kleitman, veleposlanici Izraela, da Slavko Goldstein nije bio samo veliki sin židovskog naroda nego i veliki Hrvat u stvarnom doprinosnom smislu demokraciji, slobodi te kulturnom identitu i stvaralaštvu hrvatskog naroda.
Doista neizmjerno veliki zaslužnik hrvatske kulture i naroda te njegove, nažalost, još uvijek nedozrele demokracije i slobode!
Tko to ne zna i(li) ne vjeruje neka provjeri koje i kakve je knjige pisao i potpisivao ovaj neprikosnoveni intelektualac, moralni velikan, hrabri scenarist i izuzetno plodni i dalekovidni urednik i izdavač izuzetno velikog broja značajnih knjiga iz područja hrvatske književnosti, lingvistike, politologije, leksikografije i tako dalje i tako dalje.
Uostalom, Slavko Goldstein je jedini imao hrabrosti da još proskribiranom prijatelju, hrvatskom robijašu i slično čestitom i hrabrom Vladi Gotovcu izda njegovo poznato autobiografsko djelo “Moj slučaj”. Goldstein je također prvi imao viziju i političku hrabrost u smjeru višestranačke demokracije iskazanu pri osnivanju HSLS-a.
Slavko Goldstein bio je jedan od rijetkih hrvatskih građana koji zaslužuju titulu javnog intelektualca: višestruko nagrađivani pisac, prodorni urednik, hrabri izdavač, scenarist odlikovanih filmova i čovjek rijetke političke mudrosti te jasnog opredjeljenja za demokratsku budućnost Hrvatske i zemalja u njezinu susjedstvu.
Sasvim sigurno autentičniji, mnogo veći i vjerodostojniji Hrvat, mnogostruko zaslužniji za ovu njegovu i našu domovinu od svih ustašofila koji se busaju u svoja velikohrvatska prsa dok kradu i neplaćanjem poreza te na mnoge druge nemoralne i nedomoljubne načine varaju svoju navodno voljenu državu.
Drago mi je što smo Slavka ispratili uz molitve i Riječ na jeziku kojim su govorili Abraham, Izak i Jakov, na kojem je kralj i pjesnik David pisao psalme, a njegov sin Salomon jednu od najljepših ljubavnih poema judejsko-kršćanske civilizacije.
To je i jezik kojim je govorio prorok Izaija o spasenju, kršćanima, Spasitelju, Isusu Kristu, najvećem Židovu svih vremena.
Možemo samo žaliti što je otišao glas razuma, jedan od rijetkih trezvenih, uvijek dobrohotnih i pravdoljubivih lidera i vizonara bolje i pravednije Hrvatske od ove u kojoj trenutno živimo.
Slavko i ja smo se upoznali u kontekstu jednog primanja za predstavnike vjerskih zajednica u ondašnjem socijalističkom Saboru Republike Hrvatske. Na ugodnom i kreativnom domjenku poslije svečanog protokola došlo je do žestoke svađe između ondašnjeg glavnog urednika Glasa koncila, glasovitog autora sjajnog “Don Jure”, Živka Kustića i razvikanog komunističkog kritičara katolicizma, posebice Alojzija Stepinca, novinara Vjesnika Nenada Ivankovića.
Osobno ne volim svađe, te sam se nepozvan umiješao rekavši im u društvu koje je (zlu)rado slušalo unakrsnu verbalnu paljbu kako je to sramota za našu kulturu i (ne)vjeru da njih dvojica, koji si maltene mogu mahati s prozora svojih redakcija, tako nepristojno polemiziraju umjesto da se dogovore i jednom mjesečno nađu na nekoj večeri i civilizirano dijalogiziraju.
Pitao sam: “Što se dogodilo s dijalogom marksista i kršćana”, koji su u to vrijeme otvoreno promicali postkoncilski vatikanski krugovi kao i humanistički orijentirani nesovjetski marksisti?
To su nekako iz prikrajka, ali živo zainteresirano pratila dvojica važnih lidera, Zdenko Svete, bivši veleposlanik pri Svetoj Stolici, a tada potpredsjednik Vlade SRH (istovremeno predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama) te poznati židovski lider i nacionalno prepoznatljivi intelektualac Slavko Goldstein.
Utroje smo isplanirali jednomjesečnu “večeru dijaloga”, koju je sponzorirao Zdenko Svete, a na kojoj su, uz prisutnost gore imenovanih novinara, povremeno sudjelovali i novinar Marinko Čulić (tada u Večernjem listu), urednik tada značajne AKSE (ekumenski otvorenije prethodnice današnje IKE) i drugi.
To je bio “prostor kreativne razmjene misli i stajališta”, kako je to jezgrovito opisao redovito prisutni velikan angažirane vjere i spiritus movens Kršćanske sadašnjosti Josip Turčinović.
Povremeno smo sudjelovali Slavko Goldstein, vodeći čovjek u to vrijeme jedinstvene Židovske zajednice, moja malenkost te koncilski savjetnik kardinala Šepera i najveći hrvatski teolog fra Tomislav Janko Šagi-Bunić te vodeći sociolozi religije sa Zagrebačkog sveučilišta.
Od tada je naše uzajamno poštovanje i vjersko-intelektualno partnerstvo bilo usmjereno i prema plodonosnom židovsko-kršćanskom dijalogu te stvaranju klime za nadolazeću demokraciju u kontekstu donekle otvorenog samoupravnog socijalističkog društva.
Usput, ali ne nevažno valja spomenuti da je zagrebački glas Slavka Goldsteina bio značajan, ako ne presudan, u odluci desetkovane Židovske zajednice u Osijeku da crkvi, čiji sam ja u to vrijeme navodno bio “najprepoznatljivi mladi duhovnik i intelektualac” (riječi Slavka Goldsteina gospodinu Kohnu, predsjedniku Židovske zajednice u Osijeku), prodao svoju ruiniranu zgradu osječke donjogradske sinagoge.
Da skratim priču, rezultat je bio sjajan: oronulu smo sinagogu “spasili”, tj. obnovili u skladu sa zahtjevima konzervatora kao spomenik kulture, a njezinom “kristijanizacijom” nismo poništili ni umanjili njezin izvorno židovski karakter.
Oko te povijesne zgrade sagrađen je i kampus Evanđeoskog teološkog fakulteta (danas, prema Bologni, Visoko evanđeosko teološko učilište – VETU), međunarodno prepoznatljivog visokog učilišta za crkve reformacijske baštine. O tome svjedoči više od 1200 diplomaca koji služe Evanđeljem u preko pedest zemalja svijeta na svim kontinentima.
Moramo zaključiti: nedostajat će nam veliki i istinoljubivi, visoko moralni Slavko Goldstein i stoga što se u današnjoj antipartizanskoj euforiji, koja je uvelike osnažena buđenjem nekritičkog (pro)ustaštva, gomilaju laži i iskrivljuje povijest na sramotan i skandalozan način.
Rekao bi nam Goldstein da se tako ne dolazi do povijesne istine ni do europskih vrednota u koje se povremeno zaklinjemo.
Hvala ti, Slavko. Nastavit ćemo te čitati i postojano se boriti za objektivnu istinu o povijesti kako bismo mogli zdravog razuma i čiste savjesti graditi bolju budućnost u koju si Ti duboko vjerovao.