Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu

Naviknut na to da glavni urednik tjednika Nacional trenira strogoću nad mojom malenkošću i, da se slikovito izrazim, opetovano u prvom zavoju izletim iz redakcije (imam iskustva, vjerujte), kada je moj telefon zazvonio u subotu 19. listopada u 14:54, vidio da je to Berislav Jelinić i čuo da ima ”loše vijesti”, istog trena sam znao da su to ”loše vijesti” za mene odnosno o meni, dakle, da opet letim iz redakcije Nacionala. Budući da sam se već istrenirao i padnem na noge kada me se izgura van, naćulio sam uši i šutke popratio tih nekoliko rečenica glavnog urednika kojima me obavještava da smo, eto, u novom zavoju i da – letim.

Nije on to, doduše, tako rekao, ali ja sam to tako doživio. Zašto?

Berislav Jelinić je talentirani novinar i vjerujem, urednik pod jakim pritiskom i stresom, ali i čovjek koji brzo plane i koji ima jednu živopisnu narativnu naviku: da ljude koje ne tolerira ili ne voli ili mu idu na živce ”nabije” na neku stvar o čemu, o toj ”poštapalici”, progovaram jer slutim da bi i mene sada, nakon svega, ”nabio”. Odabrao sam šutnju i, eventualno, na kraju tog telefonskog razgovora imao dvije upadice: ”razumijem” i ”koliko ću od prilike biti bez kolumne, šest mjeseci, pola godine…?”

Naime, Bero, kako ga svi zovu u redakciji, mi reče da je Nacional u ozbiljnim financijskim problemima, da pokrenuti radio jako puno košta, da mora ”rezati troškove” (spominjao je i priloge koje idu uz Nacional) i da, eto, nisam ja nešto krivo učinio nego, tako, da mi se mora zahvaliti i neko vrijeme ukinuti moju (religiološku) kolumnu. Posljednju takve vrste (gdje se progovaralo o crkvenim anomalijama) u hrvatskim tiskanim medijima.

Budući da je spomenuo dubiozu ili minus od pola milijuna eura, čime se meni malo zavrtjelo u glavi, odlučio sam, u tren oka (ja zaista vrlo brzo mislim, što je odlika Argentinaca), ne sugerirati neki drugi oblik redukcije mojeg, inače, mršavog honorara (recimo, da pišem svaki drugi tjedan), pa sam kratko rekao ono ”razumijem”.

Ali nisam razumio zašto se opet to meni događa.

Naime, možda sam bio u zabludi misleći da Nacionalu jako doprinosim i da je moja kolumna važna. Jedan redakcijski kolega mi je poslao sljedeću poruku: ”Vrijednost novina u pluralizmu je mišljenja i smatram da ćeš faliti i novinama i čitateljima”. Jesam li zaista bio u zabludi s obzirom na to da me na ulici dosta ljudi prepoznaje i zaustavlja baš hvaleći kolumne u Nacionalu?

Elem, od utorka, kada se moja rubrika nije pojavila u tjedniku, stalo me dosta ljudi pitati što telefonom što emajlom, pa i osobnim susretima, što se dogodilo, zašto me nema.

Tako sam se dvoumio, sve do petka, javno progovoriti i iznijeti navodno službeni razlog ”izlijetanja u zavoju”. U petak sam prelomio i na Facebooku napisao: ”Glavni urednik tjednika “Nacional”, Berislav Jelinić, mi je “privremeno” prošle subote poslijepodne otkazao kolumnu (od prošlog utorka me nema više), a kao razlog je naveo financijske poteškoće izdavača (mora rezati neke troškove, kazao mi je). Ja sam se zahvalio i u sebi komemorirao čuvenu rečenicu iz filma “Apokalipsa danas”: “Volim miris napalma ujutro”. Elem, razlog više da pojačate čitanje moje preostale kolumne, one na Autografu. Hvala!!”

Uslijedila je, po meni, ružna Berina reakcija. Što ga je ponukalo točno ne znam, ali pretpostaviti mogu da ga je zasmetalo i naljutilo to da sam objelodanio da postoje ”financijske poteškoće” zbog čega ”mora rezati neke troškove” (ja sam bio prisiljen to spomenuti da pojasnim zašto me više nema u Nacionalu) odnosno da je citat iz filma ”Apokalipsa danas” shvatio kao osobni atak na sebe. Dakle, to su moje pretpostavke.

Bero mi je sms-om brzo poručio da je suradnja, privremeno prekinuta, ipak konačno i do vjeke vjekova dokinuta i nemoguća – da o povratku u redakciju mogu samo sanjati.

Tada sam dopunio post na FB-u: ”Premda je metafora o napalmu u potpunosti usmjerena na moju čudnu putanju po svjetovnim medijima (ni na kraj pameti da sam je napisao o Berislavu Jeliniću) glavni urednik Nacionala je reagirao destruktivno, možda i pokazujući što se iza brda valja pa mi je sms-om poručio: ”Dopusti da te korigiram u sitnom detalju (ako je detalj, onda je valjda i sitan, op D. P.): smatraj to trajnim, miris napalma upravo je spalio šanse da ikad više surađujemo. Sretno”. Sretno i Nacionalu, ako je istina da postoji pola milijuna eura dubioza iliti minusa, koliko je Bero spominjao”.

Naime, budući da brzo mislim, dok sam u subotu slušao, od prilike, kako sam ja prvi kojeg se ”reže” uslijed financijskih poteškoća, meni se pojavila ta scena velikog glumca Roberta Duvalla kako izgovara ”Volim miris napalma ujutro” jer iza nje ide glumčeva pauza i dodatak: ”Miriše… kao pobjeda”. Ovaj fenomenalni Coppolin antiratni film je prepun metafora. Meni leži ova ovdje citirana jer ”pobjeda” za ekscentričnog potpukovnika Kilgorea (Duvalla) znači povratak na valove i na surfanje.

Anyway, ”’Apokalipsa danas’ zapravo je prikaz divljeg rata bez imalo zadrške i uljepšavanja. Film pokazuje unutarnju borbu pojedinaca. Pokazuje kako rat mijenja ljude. Prikazuje svu onu krv i nesreću koja iz njega proizlazi. Ali pokazuje i one koji u svemu tome uživaju. Kao i one koji pokušavaju naći smisao u svemu” (Dario Sršen, Filmopedija). Meni je to inspirativni rezervoar, isto kao što su filmovi ”Lovac na jelene”, ”Nepomirljivi”, ”Probuđena savjest”, ”Mistična rijeka” i drugi.

Ja sam naime sebe, dok sam slušao da smo u zavoju i da opet letim, oraspoložio tom metaforom jer u meni, u mojoj brzoj glavi, to zvuči ovako: je, sranje, opet si ostao bez angažmana, kao, recimo, onomad u Novom listu, 2009., nakon 14 godina izuzetnog rada i dvije novinarske nagrade, kada ti je glavni urednik Ivica Đikić sugerirao pravac kretanja nakon što ti je spustio honorar za trećinu, a ti si odabrao (prvu) kampanju Ive Josipovića… ali ne brini, iako ”gori” oko tebe (ili u tebi – napalm), bit će uskoro neka pobjeda, neki profesionalni uspjeh – neko ugodno surfanje.

Meni je, da skratim, izuzetno žao što je Bero to napisao, vjerojatno i kao rezultat muke u kojoj se kao suvlasnik i glavni urednik sada nalazi, ali vjerujem da će nas život dovesti u neko doba ne nužno u suradnju (u to ni ja više ne vjerujem), ali svakako u normalnu komunikaciju.

I nije da sve ovo pišem da tjeram neki inat, ne, ja zaista želim pojasniti brojnim čitateljima moje bivše kolumne u Nacionalu, a koji su ujedno čitatelji ove kolumne i općenito Autografa, što se dogodilo, zašto me više tamo nema i, eventualno, pozadinu slučaja.

Jer i ovo je nužno kazati: da sam se loše osjećao od zadnjeg povratka u redakciju na ovamo, kada mi je rečeno da moram prihvatiti mentoriranje i kontrolu Maroja Mihovilovića, što sam odbio (između ostalog jer je taj novinar pristao objaviti, u Nacionalu, bez da čuje moju verziju događaja, svojedobnu Čičkovu izmišljotinu da me Ivić Pašalić ubacio u HHO da ga iz nutra rasturim), te da moram Beri najaviti temu takorekući tražeći dozvolu za pisanje, svaki Božji tjedan, na što sam morao pristati jer je, rekoh, naredba dolazila od glavnog urednika.

Loše sam se osjećao i zato što sam i ja glavni urednik, ali takav da moji/naši suradnici na Autografu uživaju maksimalno povjerenje i ne diktiraju im se ili ”odobravaju” teme. Sve sam to u Nacionalu trpio jer sam vjerovao da činim dobro redakciji i našem društvu.

Kako god bilo, vrijeme je prolazilo i ja sam bio sve više ponižen i nezadovoljan, mrmljajući u sebi da kako to da pristajem da mi se zabrane teme: o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, na primjer, nisam smio pisati, kako mi je jednom telefonom rekla zamjenica glavnog, Orhidea, prenoseći upute glavnog urednika. Tako da sam onaj citat iz ”Apokalipsa danas” napisao ne kao optužbu ili uvredu, već kao olakšanje: gdje ti se jednom zalupi vrata pred nosom, Bog ti otvara prozor. Ako je dragi Bero to shvatio drugačije, meni je baš žao i duboko se izvinjavam te celom regionu pojašnjavam.

Osim toga, bilo mi je odviše napeto pojašnjavati glavnom uredniku povode za moje pisanje, pa tako i zašto je kardinalat u Beogradu važna tema i za nas u Hrvatskoj ili, recimo, zašto je važno da dekonstrukcija mita o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu dolazi upravo iz SPC-a (bilo je dosta takvih situacija ”pojašnjavanja”) sve videći kako da ipak proguram teme za kolumnu. By the way, surađujem s jednom drugom kućom gdje sve klizi fino i bez poteškoća, izuzetno profesionalno, mora se istaknuti, a imam i bogatu karijeru pa mogu bez ogorčenja kazati što je dobro, a što ne valja.

Jedan drugi prijatelj i pratitelj Nacionala, i s ovim za danas završavam, me pitao da nisam ostao bez kolumne zbog posljednje objavljene u Nacionalu, gdje sam prozvao apostolskog nuncija u RH? Naime, ostalo je u zraku da bi možda Bero popustio pritiscima ili sugestijama iz visoke crkvene adrese. Ja to ne vjerujem: mislim, to jest, volio bih i dalje vjerovati da je Bero nesklon takvim kompromisima. Bez obzira na svemu ja smatram Berislava Jelinića važnim imenom našeg novinarstva i imam razumijevanje za ono kroz čega sada prolazi.

No, donosim ovdje tu moju posljednju kolumnu u Nacionalu da se vidi nekoliko stvari: da sam pisao kvalitetno, da su to bile izuzetno važne teme, da u 63. godini života i 45. godini novinarenja (da, podsjetit ću, počeo sam u rujnu 1979., u Patagoniji, na televizijskom kanalu 9) ne trebam ni mentora ni prometnika koji će odlučivati hoće li mi pustiti temu ili ne, te da je možda u pravu kolega iz Nacionala, da su u gubitku i list i čitatelji.

Usput, HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom/skulpturom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva (predložio sam i program za studij novinarstva na VERN-u), uredio važne teološke naslove, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu (ne puno lošiju, ”Argentinski roman”, uz neke druge dobre) koja se pokazala publicističkim hitom, pokrenuo Autograf i Ekumenu… a o mojim tekstovima ovdje i drugdje (ima ih na tisuće), prosudite sami.

Hvala na pažnji.

***

Apostolski nuncij Giorgio Lingua stao u red mistifikatora smrti kard. Alojzija Stepinca (Nacional, 15. 10. 2024.)

Kako su godine prolazile, tako je papin predstavnik u Hrvatskoj lagano pokazivao da mu je neugodno zbog zaustavljanja procesa kanonizacije od strane pape Franje. Sada kada se bliži kraju njegov mandat, bez kočnice papagajski ponavlja glavnu tezu Stepinčevih mitomana, da je Stepinac ubijen.

Premda me prozivaju i apologeti glavnog Stepinčevog apologeta Jurja Batelje, koji je tu priču o ”ubojstvu Stepinca” temeljito ”analizirao”, to jest lažirao, pa se tako moglo čitati da je don Anton Šuljić napisao da širim neistine o blaženiku unatoč Bateljinim dokazima o trovanju i zračenju zagrebačkog nadbiskupa, ja na mitomanske konstrukcije ne pristajem pa kada ih sada stade ponavljati visoki vatikanski diplomat, dužnost mi je (opet) reagirati.

U homiliji apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj Giorgia Lingue, koju je održao u četvrtak 3. listopada 2024. u dugoreškoj Župi bl. Alojzija Stepinca prigodom obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca, čuli smo da u ovih pet godina otkako je u Hrvatskoj imao je priliku bolje upoznati Stepinca tako da su ”poštovanje i odanost prema njemu postupno rasli”.

Vrlo dobro odnosno nihil obstat, kako bi se reklo rječnikom vatikanskih službenika: pravo je gospodina nadbiskupa Lingue da proučava Stepinčev profil i da u sebi prepoznaje motive za novu pobožnost. ”U nemogućnosti da se zbog katastrofalnih posljedica potresa pomolim na njegovu grobu u Zagrebu, ni sam ne znam koliko sam puta bio u Krašiću, njegovoj rodnoj župi i u kojoj se i vratio u kuću Očevu – gdje su me, između ostalog, uvijek dočekivali izuzetno gostoljubivo. Odlazim tamo kako bih svoje poteškoće i sumnje povjerio zagovoru Blaženika te pronašao nadahnuće u svojem radu”, reče nadbiskup i meni je to u redu – neka se nadbiskup moli i razmatra o sebi u odnosnu na Stepinčeve vrline, imao ih je i široko mu duhovno polje bilo, blaženikovo i monsinjorovo Lingue. Ono što Lingua nema pravo jest na lažne konstrukcije o razlozima smrti Alojzija Stepinca.

Apostolski nuncij u rečenoj propovijedi kaže: ”Gdje je crpio hrabrost da se odupre tolikom zlostavljanju koje ga je dovelo do smrti, nakon onoga što možemo smatrati polaganim mučenjem, smrtnom kaznom, koja nije pravno donesena, već je zapravo namjerno uzrokovana? Samo u nepokolebljivoj vjeri u Božju ljubav”. Da bi ojačao tezu da je Stepinac ubijen, Lingua ali i drugi često citiraju Stepinčeve riječi sa suda: ”Upravo 3. listopada 1946., prije točno 78 godina, zagrebački se nadbiskup obratio sudu ovim riječima: ‘Na sve optužbe koje su ovdje izrečene protiv mene odgovaram da mi je savjest mirna… i jer mi je savjest čista, spreman sam u svakom trenutku dati svoj život’.”

Juraj Batelja, na kojeg se pozivaju mnogi pa tako i ”osvetnik” blaženika don Anton Šuljić, tvrdi da je Stepinac u Lepoglavi zračen i sustavno trovan. Ja pak, koji se koristim zdravom pameću i savjetima liječnika, jednostavno ne mogu to prihvatiti bez dokaza. Kako je bilo moguće postaviti rentgen aparat koji je tih ranih godina nakon rata trebao biti ogroman u sobi do Stepinca a da to nitko ne primijeti te unatoč tvrdnjama svjedoka među kojima se nalazi i pokojni Stepinčev čuvar Dane Mirić (koji je uživao povjerenje pokojnog Slavka Goldsteina koji mu je objavio knjigu o Stepinčevim danima u Lepoglavi) da je tako nešto bilo nemoguće izvesti?

Pak, ako su Bateljine i Šuljićeve fantazije moguće, kako to da od tih silnih zračenja na kostima, koži i osobito glavi Stepinca nije bilo traga? Kako to, ako je Batelja u pravu i ako su istinite rečenice oznaša na koje se poziva u knjizi ”Komunistički progon i mučeništvo blaženog Alojzija Stepinca” (Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017.) te Bateljina konstrukcija (odnosno konstrukcija mostarskog biskupa Ratka Perića): ”Je li to komunistički danajski lažni dar: puštamo te otrovana da ne umreš u strogom zatvoru, nego u blaženom pritvoru?” (str. 21), nije bilo znakova trovanja dok je bio u Lepoglavi? Batelja drži ”da je njegova bolest prouzročena u posljednjoj godini njegova tamnovanja u Lepoglavi” (str. 285). Kažem i ponavljam: konstrukcija!

Alojzije Stepinac je obolio i umro od jedne vrste raka krvi. Hematologija još uvijek ne zna odgovoriti na pitanje zašto netko oboli od raka krvi i umire. Sasvim je jasno da je medicina jako uznapredovala (od doba oboljenja kardinala Stepinca), ali još nema odgovora na to pitanje. Kao konačna dijagnoza i uzrok zgrušavanja pacijentove krvi bila je utvrđena bolest takozvana polycythaemia vera rubra: tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Nažalost je s dijagnozom morala biti postavljena i loša prognoza i u budućnosti stalno prijeteća tromboza s embolijom. Bolesnik je u vez s time 1960. preminuo, a da je bio savršeno liječen od domaćih i stranih stručnjaka koji su marili za njegovo zdravlje o čemu sam za Nacional obilato i višestruko pisao.

Istina, svi koji su dolazili iz Zagreba u kućno zatočeništvo u Krašić nisu mogli dati skrb koji bi Stepinac dobio da je pristao da ga se liječi u najboljim hrvatskim bolnicama. Možda je Stepinac zbog toga umro nešto ranije, ali to je bio njegov odabir. Nema nikakve sumnje da je Stepinac nepravedno osuđen na kaznu zatvora (i ponavljam da poštujem pravomoćnu presudu o poništenju procesa protiv Stepinca koju je potpisao Ivan Turudić), ali, ponovit ću i to, ne vidim razloga za ponavljanja kojekakvih konstrukcija i izmišljotina. Pa to pravo ne priznajem ni apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak

> Svi tekstovi ovog autora