novinarstvo s potpisom
Karakter je čovjeku sudbina, rekao je prije dvije tisuće i kusur godina grčki filozof Heraklit. Ništa točnije, ništa pronicljivije od te misli.
One osobine koje ljude dižu na vrh, najčešće su one iste koje ih gurnu prema dnu, napisao je engleski književnik Thackeray. I to je to, u te dvije sentence opisan je politički put Zorana Milanovića.
Lider SDP-a bio je čovjek kratkog fitilja, eksplozivan, hitar, sazdan od vretenastih mišića, ohol i nesiguran istodobno, široko obrazovan, ali nenadaren za stvaranje savezništava, a to je u politici silno važno.
Nije bio sklon onome što Davor Ivo Stier naziva “inkluzivnošću”: bili bi to, recimo to tako, stalni “dani otvorenih vrata”, kontinuirano davanje prilike svima da uđu u stranku, da se mobiliziraju najbolje snage.
Nije trpio oponiranje. Aleksandru Kolarić izbacio je iz stranke zbog benigne kritike koja je, usput budi rečeno, bila sasvim ispravna. Josipovića je podržavao začepljena nosa, ovaj mu je to na jednak način vratio.
Već prije ovih izbora, kad se vjerovalo da će imati najveći broj mandata, znalo se da ne može sastaviti vladu jer nitko neće s njim.
No o političkim mrtvacima sve najbolje.
Zoran Milanović oslobodio je možda i 200.000 građana ove zemlje dužničkoga ropstva (a banke su ove godine opet povećale dobit za 120 posto) pa će ga frankovci pamtiti kao Mojsija koji ih je izveo iz financijskog Egipta.
To se nitko u Europi nije usudio.
Uveo je fiskalizaciju, a potom eliminirao Slavka Linića, obje stvari vrijedne ordena.
Njegova vlada riješila je brodogradnju.
Omogućio je gradnju 500 bazena u malim obiteljskim hotelima, korigirao sustav oporezivanja dohotka i ljudima povećao plaće.
Bio je zadnji hrvatski suverenist, koji je ratovao s Merkel, Vučićem i Orbanom, doduše, ne osobito pametno i, nastavno na to, ne osobito uspješno. No pokušavao je.
On je znao reći: Ne.
Nakon njega to nitko neće ni pokušati. Bio je najbolji i najgori čovjek ljevice.
On nema prethodnika, ali nema ni nasljednika.
(Prenosimo s Facebook profila autora).