novinarstvo s potpisom
Čitam novi logorejski (korektno je pojasnila Sanja Sarnavka što to promatramo) ispad predsjednika RH, Zorana Milanovića, koji sve više pokazuje i da je potkapacitiran za funkciju za koju je izabran i da, čini se (takav dojam ostavlja), ima ozbiljan poremećaj.
Mislim da se ne možemo nadati od Zdravka Zime, posebnog savjetnika za kulturu PRH, da kaže poslodavcu kako se državu ne smije predstavljati na način dovikivanja pijanaca u birtiji, da to nije ”kulturno”, ali od ozbiljnih ljudi, kakav je Orsat Miljenić, predstojnik ureda PRH, inače blizak Milanoviću, mogli bismo očekivati, trebali bismo, naime, da ”šefu” prišapne kako je pretjerao.
Kada ideš šakama i nogama na saborsku zastupnicu Radu Borić koja je samo rekla, citirajmo, da bi, zbog odlaska u ilegalnu točionicu alkohola u Slovenskoj 9 u doba lockdowna, dok su drugi bili prisilno doma, a ugostitelji nisu točili piće u kafićima, “predsjednik trebao ponuditi ostavku ili se bar racionalno ograditi, a ministre bi trebao smijeniti premijer”, onda si zaista pretjerao.
Kažem da je Milanović pretjerao jer je za Radu Borić (koju ne branim zato što je kolumnistkinja Autografa, već zato što je to naš moralni i građanski imperativ) kazao (na Facebooku) ovako:
…ona je bila i jest članica pa i predvodnica kabale koja me je blatila i opstruirala gdje god je i kako god je stigla tijekom kampanje i prije kampanje, kao i tokom onih godina koje nisam proveo u javnoj djelatnosti…
…prištekala se tek u drugom krugu predsjedničkih izbora, poput još nekih poštenjačina, nakon moje, njoj nejasne, pobjede u prvom krugu…
…upisala se u partizane u svibnju 1945. godine. Ginulo se još i tada, u borbama za Rijeku i Istru, ali ona tamo nije uočena…
…lažno se prikazuje. Izbore sam dobio usprkos njoj i drugima poput nje…
…već desetljećima javno svađa svakoga sa svakim i ”ladno” dopušta da je predstavljaju kao ”sedmu najutjecajniju feministicu na svijetu” i ”znanstvenicu”…
…Lideri nedosanjanih skandinavskih socijaldemokracija (oba spola zastupljena), posebno danske i švedske, s kojima sam zbog svog položaja, ali valjda i zbog osobnosti, imao sreću i priliku godinama nadugo i naširoko raspredati pitanja ”vjere”, uvijek su se užasavali arhetipskih i samodopadnih ljevičara koji sve osim sebe drže hereticima i ”kontrarevolucijom”. Na njih su gledali kao na najozbiljniju zapreku ulasku u željeno ”otvoreno društvo”. Ekstremna desnica bila je tada na marginama…
***
Zoran Milanović ima, rekoh, ozbiljan problem koji se ne sastoji samo u tomu što s visoka i s prezirom gleda na sve ljude oko sebe (slutim da i njegova supruga nije baš najsretnija osoba u Hrvatskoj u ovom trenutku), nego u siromaštvu duha jer je vulgaran, bahat i nasilan.
To me, ta konstatacija, ta tužna činjenica: da smo nakon hodajućeg skandala koji se zvao predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović (protiv koje smo glasali, kao i protiv desnog diletanta Miroslava Škore, tako što smo začepili nos i zaokružili Milanovićevo ime) dobili, maloga Trumpa, bullya koji će se, po potrebi i kako mu se prohtije, posrati svakomu od nas na glavu, vodi k tomu da istaknem kako je papa Franjo napisao tekst koji bi, da Zdravko Zima ičemu služi na Pantovčaku, trebao sažeti i dati na ogled šefu države. Pomoglo bi svima nama kada Zoran Milanović, kojim slučajem ne bi poželio i Papi reći: Šuti, budalo! Ili Papa je samodopadan.
Osvrćući se u nedjelju 4. listopada na svoju novu, socijalnu encikliku ”Fratelli tutti. O bratstvu i socijalnom prijateljstvu” papa Franjo je istaknuo kako ”znakovi vremena jasno pokazuju da ljudsko bratstvo i briga za stvoreni svijet predstavljaju jedini put prema cjelovitom razvoju i miru”.
Znakovi vremena? Što to znači na hrvatskom? O kojim to znakovima govorimo kada smo dužni pisati o repugnantnom ponašanju predsjednika Republike?
Vjernici okupljeni na Trgu sv. Petra na molitvi Anđeo Gospodnji s Papom novu su encikliku dobili na dar u izvanrednom izdanju vatikanskog lista L’Osservatore Romano, javlja IKA.
”Boravio sam jučer u Asizu kako bih potpisao novu encikliku Fratelli tutti o bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Prikazao sam je Bogu na grobu svetoga Franje, koji me je nadahnuo da je napišem, jednako kao i prethodnu Laudato si’.
Znakovi vremena jasno pokazuju da ljudsko bratstvo i briga za stvoreni svijet predstavljaju jedini put prema cjelovitom razvoju i miru, na što su već ukazivali sveti pape Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II. Danas vama koji ste na Trgu – a i izvan Trga – s radošću poklanjam novu encikliku u izvanrednom izdanju dnevnika L‘Osservatore Romano.
S ovim izdanjem ponovno se započinje svakodnevno objavljivati papirnato izdanje lista L’Osservatore Romano. Neka sveti Franjo prati hod bratstva u Crkvi, među vjernicima svih religija i među svim narodima”, rekao je Papa u svom obraćanju vjernicima u nedjelju 4. listopada, o blagdanu sveca po kojem je uzeo ime.
Koliko je dubrovački biskup otvoren, brz i u harmoniji s Papom govori podatak da je na blagdan sv. Franje Asiškog, u nedjelju, 4. listopada, istoga dana kada je u Vatikanu predstavljena nova enciklika pape Franje Fratelli tutti, u Dubrovniku je online putem, iz klaustra franjevačkog samostana Male braće, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predstavio encikliku vjernicima Dubrovačke biskupije i svima koji su se putem interneta pridružili ovom događaju!
Dakle, Papa ima potrebu oglasiti se o bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Imat ćemo prilike na Autografu vam ponuditi analize ove enciklike.
Neka danas samo bude rečeno da papa Franjo smatra bitnim istaknuti kako je izuzetno važno pozvati modele (on ih ističe), ljude koji su se potpuno predali drugima, slavili opće, kozmičko bratstvo, kao što su to činili sveti Franjo Asiški, Mahatma Mohandas Gandhi, Martin Luther King Jr., Desmond Tutu i, čovjek kojeg spominje na kraju enciklike, blaženi Charles de Foucauld, koji je u afričkoj pustinji hrlio da bude brat svima.
Papa kaže da bismo svi mi trebali težiti da budemo jedni drugima braća (i sestre). Ne vjerujem da je jučer Rada Borić, premda nije vjernica (što uopće nije važno), mogla zaključiti kako joj se Zoran Milanović (koji također nije vjernik, što isto ne smatram važnim) obraća s poštovanjem i ljubavlju svojstvenim za osobu koja mora mariti za dobro svih građana i građanki.
”Treba živjeti u poštovanju, dobru, čuvanju prijateljstva. Budite čuvari Božjih darova. Kada ne vodimo brigu o svemu što je stvoreno, srce se suši i počinje razaranje. Zbog toga bih želio zamoliti sve ljude koji imaju bilo kakvu odgovornost u politici i društvu, ekonomiji da budemo čuvari stvorenoga, Božjega plana, čuvari jedni drugih”, rekao je Papa kada je inauguriran za poglavara države Vatikan i Katoličke crkve.
Papa Franjo je poznat kao izričito skromna, izravna i iskrena osoba. Imao sam to prilike vidjeti iz prve ruke kada sam početkom 1986., ušavši u Red Male braće u Argentini kao postulant, poslan na dvogodišnji studij propedeutike u školu Colegio Máximo San José de San Miguel, Družbe Isusove, koji je tada Jorge Bergoglio vodio kao rektor.
Nije bilo razlike između njegove radne sobe ili sobe mojeg najdražeg profesora (isto književnosti) padre Lazzarinija ni naših zaista skromnih nastambi u samostanu/zgradi u sklopu škole Cardenal Alojzije Stepinac (koju su vodili fratri, braća Berislav i Jordan Ostojić) u predgrađu Buenos Airesa Hurlingham.
Iz tog smo samostana svako jutro, nakon pola sata vožnje, stizali do škole koju je vodio budući nadbiskup, kardinal i papa.
Bergoglio nas je u kratkom uvodnom tečaju u književnost Jorge Luisa Borgesa (bio je stručnjak za Borgesa jer je kao redovnik isusovac postao profesor književnosti i psihologije) podučio da moramo živjeti otvoreni kulturi, puno čitati i slušati vlastito srce.
”Bog je milosrđe, momci (bila je to teologija za muške redovnike i dijecezanske kandidate, dakle, svi smo bili muškarci u predavaoni), budite sućutni i solidarni sa svima s kojima se nađete na putu”, kazao nam je.
Otac Bergoglio i njegova subraća naučili su me ispravnom interpretiranju, naučili su me pravilnom i logičnom načinu razmišljanja i okrenuli su moj svijet naglavačke tako da shvatim da mogu ostati Hrvatom, ali da moram postati čovjek otvorena srca napose prema svima porobljenima u latinoameričkim društvima.
”Ako misliš da tvoji Hrvati žele slobodu i da imaju pravo na vlastiti put, nemoj zaboraviti da to isto pravo imaju i naši Indiosi, naša sirotinja, toliki milijuni siromašnih i obespravljenih Latinoamerikanaca”, kazao mi je jednom.
Učili smo u toj školi povijest argentinske i latinoameričke političke misli, domaću, latinoameričku i španjolsku književnost, retoriku, opću i crkvenu povijest, latinski, francuski, stil pisanja, propovjedništvo, našu kulturu i jezik…
I često sam imao dojam da sam neki Marsijanac: ja, Hrvat, među tim bogoslovima (iz više latinoameričkih država), ali nakon dvije godine iz te sam škole krenuo u svijet uvjeren da mi je Bog dao ogroman dar – taj spoj latinoameričkoga i europskoga.
Pa i sada mi se događa da me mnogi u Hrvatskoj ne shvaćaju jer ja ne želim i ne smijem prestati biti Argentincem i Latinoamerikancem.
A ne želim ni prestati vrednovati to sveopće bratstvo o kojem je, odmah nakon izbora, u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao i ne prestaje kazivati papa Franjo.
I nemojmo se zavaravati, rimski prvosvećenik jest učinio presedan, izabrao je novo ime u povijesti Crkve, ali ne da se pravi važan, već da naglasi potrebu da siromašni budu priznati, da se prestanemo mrziti i oholo ponašati, da živimo sveopće bratstvo.
Bergoglija zanimaju veliki problemi čovječanstva i prirode: zanima ga nepravedan neoliberalni model, strukturalno siromaštvo masa, korupcija, društvena marginalnost, nezaposlenost, kultura odbacivanja, pitanje izbjeglica i migranata, rasna diskriminacija, nehumanost u zatvorskim sustavima, nasilje, prezir prema domorodačkim zajednicama, klimatske promjene, uništavanje ekosistema, nedostatak budućnosti za mlade, napuštenost i pomanjkanje skrbi za starije, zanimaju ga ekumenizam i dijalog, zanima ga mir.
To su problemi o kojima govori na putovanjima, audijencijama, u intervjuima i knjigama, dokumentima i propovijedima… i te se teme podudaraju s agendama popularnih pokreta, ekoloških udruga, domorodačkih zajednica, seljaka, radnika i svih s kojima se sastao u više navrata.
To su, uostalom fundamentalne teme Autografa i, osobito, mojih kolumni.
Više nego što će baciti pogled na tzv. seksualne grijehe on se usredotočuje na socijalne ili tzv. strukturalne grijehe. Proziva ekonomiju isključivanja, kulturu koju anesteziraju bogati, novo idolopoklonstvo novcu, strogi individualizam i brani, zagovara siromašnu Crkvu, odnosno Crkvu siromašnih, Crkvu otvorenih vrata koja ide prema periferiji. Nema sluge, živi u crkvenom hotelu, zapravo pansionu, u šezdesetak kvadrata, jede iz menze, sam stoji u redu za hranu sa svojom tacom, sjedi svaki dan za drugim stolom kao jedan među mnogima, pije kavu iz automata… Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava.
Tvrdio je da nije pogrda ako ga mladi u župi ili nadbiskupiji zovu ”padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je kuću/stan primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer je, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao da su mladi dobri. ”Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima”, kazao je.
Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar jer nas ”globalizacija ravnodušnosti” (papa Franjo na Lampedusi) sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica.
Mi smo društvo (da, mi u Hrvatskoj!) koje je u mnogomu zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva. Da, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put mnogim dramama.
Predsjednik Republike je izvrijeđao jednu vrlo pristojnu gospođu, koja godinama sebe daruje ljudima u potrebi. Nazvao je ružnim riječima. Lijepio joj je etikete koje su kao psovke.
Kazat ćete da nisam najpozvaniji da prozivam Milanovića jer sam ja isto bio grub, recimo, prema Kolindi Grabar-Kitarović. Da, bio sam. I ja se ovim putem gospođi Grabar-Kitarović ispričavam.
Zbog toga ne smijem iskoristiti riječ ”ali”. Jednostavno moram pitati ne Zorana Milanovića, jer njega ono što ja mislim ne zanima, on se prema meni i ljudima kao ja postavlja kao da smo niža bića, nego pitam vas: ne okreće li vam se želudac kada slušate Zorana Milanovića? Ne osjećate li se prevareno, pljunuto, oskvrnavljeno? Hoćete li ovo trpjeti bez pogovora do kraja njegova predsjedničkog mandata?
Jer ja neću.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.