Smije li Amerikanac biti Papa?

Počeo sam pisati ovaj tekst s ovim naslovom prije nekoliko dana i da sam bio dovoljno odvažan i poslao ga na objavu kad je bilo vrijeme, sad bih bio viđen kao vizionar, kao frajer čak rekao bih. No, obzirom da sam ga pokolebano i obeshrabreno napustio i ostavio nedovršenog, i sada se odjednom javljam kao general poslije bitke, nemam se čime pohvaliti. Kako god, tekst ide nekako ovako, dijelom napisan u prošlosti, a dijelom u sadašnjosti…

Pontifikat pape Benedikta XVI., kao uostalom i život i djelo teologa Josepha Ratzingera, pratio sam vrlo pomno, vrlo pažljivo slušao, čitao i analizirao svaku njegovu izgovorenu i napisanu riječ. Bio mi je zanimljiv još od prvih dana mojeg studija 2002. godine, kada sam slučajno u knjižnici tadašnjeg Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku posegnuo za knjigom jednostavnog, ali varljivog naziva ”Uvod u kršćanstvo” koje je autor bio upravo Ratzinger. Nisam tada znao tko je Ratzinger, a knjigu sam pročitao, svidjela mi se, ali nisam je baš previše razumio, unatoč njezinom skromnom nazivu. Čitao sam je nekoliko puta od tada do danas… I vjerojatno je još uvijek do kraja ne razumijem.

No, toliko mi se svidio taj konzervativni njemački teolog da sam ga nastavio intenzivno čitati i proučavati cijeli svoj teološki studij sve do doktorske disertacije kada sam na Sveučilištu u Ljubljani i doktorirao na njegovoj euharistijskoj teologiji.

Često bih u svojim studentskim danima kolegama studentima i profesorima pričao o Ratzingeru i njegovoj teologiji, tako da je za mene 2005. godine nakon smrti Ivana Pavla II. kandidat za novoga Papu bio samo jedan. Kad je u konačnici i izabran, bilo je simpatično dobivati čestitke na njegovom izboru, gotovo kao da sam ja osobno zaslužan za njegov izbor za poglavara Katoličke Crkve. 

13.ožujka 2013. za papu je izabran Jorge Bergoglio i postao prvi Papa imenom Franjo u povijesti. Samo sedam dana prije toga pišem u mailu svojem dugogodišnjem prijatelju i kolegi dr. Apostolovskom: ”Imam svoga favorita, ali nisam siguran da će proći. Dakle, radi se o Christophu von Schoenbornu, bečkome nadbiskupu. Pazi reference: čovjek je rođen 1945. godine (dakle, 68 godina, ni prestar, ni premlad) na području Češke Republike. Odrastao je u Beču, studirao teologiju, filozofiju i psihologiju u Francuskoj, Austriji i Njemačkoj (u Regensburgu čak i pod Ratzingerom), doktorirao dogmatiku… Iz aristokratske obitelji s dugačkom tradicijom plemića i biskupa. Govori sedam jezika… umjereno konzervativan, otvoren za reforme i dijalog s drugim religijama. Kažu da je vrlo pristupačan i običan u komuniciranju s vjernicima, navodno prihvatljiv svim vatikanskim frakcijama. Uglavnom, zanimljiv spoj slavenskog i germanskog… :). Međutim, pitanje je koliko ima šanse… :(.

Drugi moj kandidat je Kanađanin Ouellet. Zanimljiva kombinacija francuskog (europskog) i američkog, a nekoliko godina je radio u Kolumbiji tako da mu je poznata Latinska Amerika i svi pripadajući problemi.

Treći kandidat, neki Argentinac talijanskog podrijetla. Možda Sandri ili Bergoglio… Mislim da bi netko takav mogao biti prihvatljiv i Talijanima i Europljanima, a u stvari dolazi iz Latinske Amerike… ;)”.

Nisam sada provjeravao točnost tada iznesenih činjenica iz toga maila, tako da se ispričavam ako sam nešto krivo iznio, ali zbog autentičnosti izvornog teksta neću ga mijenjati čak iako sve u njemu nije nužno točno. Reći će netko: ”Pa, da, sve si moguće opcije nabrojao, pa nije čudno da si i Bergoglija spomenuo”. Možda ste u pravu, ali nije čak niti važno jesam li pogodio (treći ili četvrti put) iz prve.

Franjin pontifikat nisam ni približno pomno pratio kao Benediktov. Što zbog promijenjenih vlastitih životnih okolnosti, što zbog daleko manjeg interesa prema njemu i njegovoj službi, nego prema Benediktu i njegovoj. To ne znači da mi Franjo nije bio simpatičan ili da ga nisam poštivao, već da mi je Benedikt jednostavno bio bliskiji i draži zbog njegove teološke genijalnosti, akademske izvrsnosti, doktrinalne čvrstine i dosljedne konzervativnosti prema kojoj sam imao veliko poštovanje. Franjo je bio drugačiji, mnogima pak puno draži od Benedikta.

Da budemo jasni, ja sam teolog protestantskih uvjerenja s katoličkom teološkom diplomom i nisam nikakav stručnjak za papinstvo ili vatikanska zbivanja. Štoviše, nakon smrti Pape Franje nisam htio u javnosti komentirati njegov pontifikat jer se nisam smatrao dovoljno kompetentnim za to, već smatram da ima puno više upućenijih stručnjaka u to od mene, posebice među katoličkim teolozima. Stoga, kad ja razmišljam o papinstvu (osim kada se radilo o Ratzingeru prema kojemu sam bio neskriveno navijački pristran) više pokušavam razmišljati geostrateško-eklezijalno-teološki obzirom na duh i izazove vremena i potrebe globalne Crkve, nego o nekim konkretnim imenima pojedinaca.

Tako sam godinama unazad razmišljao o budućem Papi, onome koji će jednoga dana naslijediti Franju, i kao što mi se 2013. godine činilo da bi to mogao ili trebao biti Kanađanin, tako sam se zadnjih godina bavio mišlju da bi bilo dobro kad bi sljedeći Papa bio – Amerikanac.

Moram priznati da se ta ideja o Papi Amerikancu nije nešto posebno svidjela gotovo niti jednome mom sugovorniku, što ”običnim” vjernicima, što teolozima, a testirao sam je s mnogim sugovornicima, posebice zadnjih mjeseci (čak i na sam dan izbora novoizabranog Pape) kada se sve više počelo činiti da Franjino zdravlje kopni.

Ne da se ljudima nije samo nešto posebno svidjela ta ideja, već su mnogi bili i izričito protiv nje.

Tome je vjerojatno doprinijela percepcija ljudi o trenutnoj američkoj vanjskoj ili unutarnjoj politici s kojom se možda iz ovog ili onog razloga ne slažu. Ili pak uzrokom može biti već izražena postojeća američka dominacija i utjecaj na svijet po mnogim drugim pitanjima, kao najveće svjetske sile, pa ne treba valjda još i poglavar najveće religijske institucije na svijetu biti iz iste nacije.

Sigurno tome nije doprinijela niti šala, ili što je to već bilo, umjetnom inteligencijom generirana fotografija predsjednika SAD-a u papinskoj odjeći koju je tweetao sam predsjednik, kao i službeni profil Bijele kuće.

Meni je čak kao nekome tko nije katolik to ipak bila pomalo neprikladna šala, pogotovo jer je objavljena u vrijeme žalovanja za pokojnim Papom. Uz sve to, neki su čak po Internet fasadama pisali kako je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance došao s milijardu dolara ili možda pak deset milijardi eura ili možda sto milijardi dukata u Rim i ”podmazao” izbor Pape Amerikanca. No comment…

Uglavnom, sve to doprinijelo je tome da tekst ne dovršim i ne pošaljem na objavu, jer sam se zapitao ima li to uopće smisla kad se s mojim iznesenim tezama nitko ne slaže, te mi se činilo da bi mogao biti više kontraproduktivan nego koristan, možda čak i kontroverzan, a nisam baš nešto u potrazi za kontroverzama u zadnje vrijeme.

No, obzirom da sam se izborom Pape Amerikanca izabranim tek pred koji sat okuražio i da smo sad svi zajedno tu gdje jesmo, sad se usudim pitati: ”Smije li Amerikanac biti Papa?” Očigledno smije i očigledno je Konklava bila tako vođena, ljudskom mudrošću i pronicljivošću, ali vjerujemo prije svega Duhom Svetim.

Zašto se usudim reći da je izbor Pape Amerikanca dobar ne samo za Katoličku Crkvu, već za globalno kršćanstvo?

Ponavljam, nisam se bavio konkretnim pogađanjem imena, nisam proučavao američke kardinale i njihove životopise i službu i ne mogu reći koji bi od njih deset mogao biti najbolji izbor. Međutim, mislim da bi izbor bilo kojeg američkog kardinala za Papu mogao biti višestruko dobar i dat ću samo nekoliko razloga zašto to mislim.

Naime, smatram da je za današnje vrijeme potreban Papa koji je dobar komunikator, tko može dobro ”plivati” suvremenim medijima, tko razumije moć i važnost medija, a mislim da su Amerikanci prirodno dobri u tome. Također, iako Papa treba dobro govoriti talijanski, mislim da je itekako važno da dobro govori globalni jezik, a to nije talijanski, već engleski, što je Amerikancu još jedna prirodna stvar.

Nadalje, izbor Pape Amerikanca će zasigurno popularizirati katolicizam u SAD-u, nadahnuti mnoge na obraćenje na katolicizam, vratiti neke izgubljene sinove natrag u okrilje Katoličke Crkve, a što bi mogle osjetiti na svojoj koži druge kršćanske crkve, nekatoličke crkve, a posebice tzv. slobodne evanđeoske crkve čiji bi poneki vjernici u Katoličkoj Crkvi mogli pronaći novootkriveno bogatstvo liturgije, jasnu strukturu, institucionalno kršćanstvo i sakramente, a što im možda trenutno nedostaje i što im je možda prijeko potrebno za njihovu duhovnu stabilnost i duhovno zdravlje.

Do sada su to evanđeoski-protestanti često pronalazili u raznim američkim pravoslavnim crkvama, a mislim da bi tu ulogu u SAD-u mogla velikim dijelom preuzeti Katolička Crkva. Ono što je dobro jest da Katolička Crkva u SAD-u nema nekakve nacionalističke tendencije, niti je dio američkog identiteta na taj način da biti Amerikanac znači ujedno odmah biti i nominalni katolik, kao što je to u Hrvatskoj i u nekim drugim zemljama, a što je varljivo i po dušu opasno.

Također, mislim da bi ovako nadahnuti američki katolicizam mogao biti i potaknut vratiti u američko društvo kršćanske vrijednosti koje su uvelike potisnute ili redefinirane u nekim američkim državama te se još hrabrije postaviti izrazito snažnom woke pokretu koji nastoji ili koji je čak već i anulirao mnoge iskonske (konzervativne) kršćanske vrijednosti u toj zemlji.

Ono što smatram da je također dobro jest to što su američki svećenici obično vrlo ekumenski otvoreni jer su navikli djelovati u izrazito pluralističkim okruženjima, čak i u okruženjima gdje su kao katolici manjina.

To je još jedna stvar koja je Amerikancima normalna, s kojom odrastaju i koja postaje dio njihovog normalnog djelovanja, a što može biti važno za međuvjerski dijalog.

I u konačnici, neizbježna politika, mislim da Papa Amerikanac može biti veliki autoritet i imati veliki pozitivni ponajviše etički i vrijednosni utjecaj na američku politiku, za koju znamo da kad američki predsjednik kihne u Americi da se strese ostatak svijeta.

Predsjednik SAD-a nije katolik, već za sebe kaže da je believer, štogod to točno značilo, ali siguran sam da ima veliko poštovanje prema osobi, službi i mišljenju bilo kojeg Pape, a da bi to posebice imao prema Papi Amerikancu. Uz to, potpredsjednik Vance je katolički obraćenik (nadam se i obraćeni katolik) te prakticirajući vjernik, što nije nevažno u navedenim konstelacijama.

I uz sve navedeno, američka kultura je uvijek bila veliki izvoznik same sebe i svojih proizvoda, i dobrih i loših, tako da vjerujem da bi sada mogla biti i globalnim katalizatorom i popularizatorom, u dobrom smislu tih riječi, autentičnih kršćanskih vrijednosti.

Na kraju, moram biti iskren i reći da iako kao evanđeoski protestantski kršćanin Papu ne smatram svojim vjerskim autoritetom, ipak ga poštujem kao čovjeka koji je poglavar najveće kršćanske denominacije i koji ima teško breme povjerene mu službe na svojim plećima, a što posebno poštujem.

Svi mi koji obavljamo i mnogo manje bremenite službe od njegove trebamo mudrost od Boga, Njegovo vodstvo i zagovarajuću molitvu braće i sestara koji nas molitvenim rukama drže da ne posustanemo, a koliko je to tek više potrebno osobi koja obnaša papinsku službu, zar ne?

Stoga, jezikom novoga Pape: Dear brother Leo, may the Lord bless you and keep you; the Lord make his face shine on you and be gracious to you; the Lord turn his face toward you and give you peace. Amen.   

        

        

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

> Svi tekstovi ovog autora