novinarstvo s potpisom
S obzirom da neko vrijeme nisam pisala i da sam u međuvremenu postala mama, imam potrebu prirediti vam jednu sasvim osobnu kolumnu.
O feminizmu, snažnoj odrednici mog identiteta, o tome kako je upravo majčinstvo učvrstilo moj feministički identitet.
Nisam od previše akcije u zadnje vrijeme jer vrijeme koje provodim s malenom je nezamjenjivo. Iako je u ova dva mjeseca moj dan postao monotona rutina dojenja, igranja, gugutanja, presvlačenja i spavanja, najčešće tim redom, nigdje na svijetu u ovom trenu ne bih radije bila nego upravo s njom.
Pa ipak, bez razmišljanja priključila sam se inicijativi #spasime u radu protiv rodno utemeljenog i obiteljskog nasilja i kampanji #crveniotpor za pravo žene na odlučivanje o vlastitom tijelu i životu.
Zbog nje. Želim da ima priliku. Želim joj život u punini koji omogućava sloboda.
#spasime je u rekordno kratkom vremenu odjeknuo u javnosti s onime što feministkinje godinama upozoravaju, predlažu i govore.
Bila je potrebna volja i vidljivost javne osobe u liku Jelene Veljače da se šira javnost digne na noge, da ljudi počnu razumijevati kompleksnost dinamike obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja i strukturalnu narav problema. Da svi postanu svjesni kako obiteljsko i rodno utemeljeno nasilje nije problem unutar nečija četiri zida, već ozbiljan, sustavni društveni problem. Da tisuće ljudi pruži otpor i jasno da do znanja “Ne, nije, to vam nije tako u braku”.
Frustrira me to što su se neke od tragedija obiteljskog nasilja, zbog kojih je inicijativa #spasime i nastala, mogle izbjeći da se svih ovih godina feministkinje slušalo namjesto da ih se demoniziralo.
Analize sustavnih problema, načini i mehanizmi zaštite i prevencije već su u našim feminističkim krugovima sto puta ponovljena priča, predlagana vladajućim garniturama i upućivana široj javnosti.
Na kraju krajeva, mehanizmi suzbijanja nasilja jasno su artikulirani i u Istanbulskoj konvenciji, odnosno nazovimo stvari pravim imenom – Konvenciji VE za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.
Iako su u javnosti hvaljeni konkretni zahtjevi inicijative #spasime ono što Konvencija zapravo propisuje, sama Konvencija, baš kao i feministkinje, bila je toliko demonizirana da je drama oko ratifikacije trajala dvije godine, a Konvencija prozivana nepotrebnom.
Šteta. Puno se tragedija moglo izbjeći da se namjesto demoniziranja feministkinje saslušalo, a Konvenciju implementiralo.
Bilo kako bilo, inicijativa #spasime, lišena predznaka feministička, postigla je ono o čemu se u feminističkim krugovima sanjalo. Digla je javnost na noge i u fokus stavila strukturalnu narav rodno utemeljenog i obiteljskog nasilja.
Djevojke iz inicijative, uz svoje svakodnevne poslove i brige, odradile su lavovski posao i problemu dale golemu vidljivost i napokon privukle pažnju vladajućih. Prepoznale su višegodišnji rad feminističkih organizacija i uključile ih u pregovore s Vladom, čime su pokazale upravo feministički pristup u rješavanju tog kompleksnog problema.
Jer znate, to je poanta feminizma i za to se feminizam zalaže. Za društvo ravnopravnosti namjesto društva dominacije i subordinacije. Za suradnju namjesto natjecanja. Za nenasilje. Za mir.
Vjerujem da ćemo udruženih snaga zbilja pridonijeti sustavnim promjenama. Već sama činjenica da velika većina ljudi sada razumije da se radi o društvenom, a ne privatnom, o sustavnom, a ne osobnom problemu velika je promjena.
A oni što su demonizirali Konvenciju i što ne prestaju demonizirati feminističke napore, oni i dalje hodaju. Nedavno su pod egidom zaštite nerođenog života hodali za onemogućavanje pobačaja.
Povijest nas je naučila da zabrane i restriktivni zakoni o pobačaju nigdje nikad nisu spriječili da žene rade pobačaje, ali su itekako oznaka totalitarnih režima u kojima su žene inkubatorice nacije.
Ne radi se tu, jasno, o zaštiti života, jer malo je ili ni malo tim hodačima stalo do dostupne kontracepcije i seksualne edukacije u nastojanju da smanje broj pobačaja.
Dok traže ljudska prava za nerođene, hladnokrvno prolaze kraj rođenih. Kraj svakog petog djeteta koje u Hrvatskoj živi na pragu siromaštva, kraj djece koja se u čamcima pokušavaju domoći sigurnosti europskog tla ili pak njihovih trudnih majki. Kraj nezbrinute djece u domovima, oboljele djece koja čekaju da ministarstvo odobri lijek. Popis je, nažalost, predug.
Budimo realni, ne zanima njih zaštita života, njih zanima stjecanje i zaštita kontrole i moći.
Zato sam se priključila i kampanji pružanja feminističkog otpora hodačima #crveniotpor.
Zbog nje.
Jer želim da bude slobodna. Želim da nitko nikada ne dovede u pitanje autonomiju njena vlastita tijela.
Jer želim da joj, kad jednog dana shvati koliko je ovaj svijet koji smo izgradili nasilan, mogu reći da je mama pružala otpor. Snažan, radikalan i glasan otpor.
Učit ću je da je uvažavanje drugih uvijek bolja opcija od moći nad drugima i da je suradnja uvijek bolja od natjecanja.
Jer želim da nepravdi, neravnopravnosti i nasilju jednog dana i ona pruža otpor.
Svi zaslužujemo život bez nasilja i zato je spas u otporu. Naravno, nenasilnom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.