Što ću ja s nacističkim odlikovanjem bake Roze?

Kada smo Claudia i ja uspjeli poći u Južnu Ameriku nakon smrti mojega oca Adolfa 2019. (kazao sam već da na sahranu u Paragvaju nije bilo nikakvih šansi da stignemo) imali smo sreće da smo, nakon posjeta majci koja je tada još živjela u Buenos Airesu, mogli otići k mojoj sestri u Patagoniju.

Meni je to bilo obvezatno činiti i da izvijestim sestru Jadranku iz prve ruke o svemu što sam znao i saznao o mome ocu, osobito nakon iskustva mukotrpnog suživota u Zagrebu i nakon pisanja romana ”Povratak Adolfa Pilsela” (VBZ, 2018.), posebno zbog toga što sestra nikada više nije imala kontakt s našim ocem Adolfom nakon što nas je ostavio 1972.

Nikada nakon toga! To su naše stvari, ali i to možda bude tema za roman, ili dio romana o mom nestalom bratu Branku.

Jadranka živi u sjeverozapadnom kutu pokrajine Chubut, blizu granice s Čileom. Posudila nam je auto da makar na dva dana odemo do 700 kilometara udaljenog Trelewa, u istoj pokrajini ali na obali Atlantika, kako bismo razgovarali s našom sestričnom Cristinom Holjevac, kćerkom jedne od tatinih starijih sestara, Eleonore (Ele, rođene u Prnjavoru, BiH), koja je preminula u Trelewu i ostavila slike i dokumente koji su potrebni za moja istraživanja.

Kasno već, duboko u noći, Cristina je na stol stavila vreću tih stvari i rekla mi je da uzmem štogod mi treba. Znao sam, od prilike, što moram uzeti, ali nisam imao pojma s čime ću se susresti.

U jednoj tabakeri me čekalo nacističko odlikovanje ustanovljeno 16. prosinca 1938., a koje se dijelilo ”zaslužnim njemačkim majkama”.

Dobilo ga je moja baka Roza Ćosić-Pilsel, Hrvatica iz Mrkonjić Grada (BiH), majka moga oca Adolfa (Uroševac, Kosovo, 1936.), koja se koncem 1942. iz Sarajeva (kamo su u travnju 1941. na poziv njemačke vojske stigli iz Uroševca) sa suprugom Jakobom i djecom preselila na jugoistok Poljske, u Lublin i onda u Zamošč, u sklopu plana Heinricha Himmlera da germanizira taj kraj.

Blizu Lublina je sagrađen geto zvan Nisko, a blizu Podzamczea, inače mjesta gdje se početkom stoljeća motao stariji brat mojega djeda, Gustav Pilsel, čiji potomci žive u Engleskoj.

Grad je služio kao sjedište operacije Reinhardt, glavnog nacističkog plana za eksterminaciju poljskih Židova u okupiranoj Poljskoj. Većina stanovnika geta, oko 26.000 Židova, bilo je deportirano u kamp smrti Belzec, gdje su umoreni između 17. ožujka i 11. travnja 1942. Ostali su odvedeni u nacistički kamp Majdanek, gdje ih se također masovno ubijalo. Moj djed Jakov Pilsel, po svemu sudeći, kao suradnik Gestapa (prevoditelj) je ulazio i u Majdanek.

To nacističko odlikovanje koje me dočekalo u Patagoniji, skriveno desetljećima, naći će moja sestrična Cristina Erika, rekoh, u patagonijskom gradu Trelewu pregledavajući stvari pokojne majke, rekoh, tatine sestre Ele Pilsel, udate Holjevac (njezin suprug, Joža Holjevac, bio je ustaša koji se dočepao Argentine, a Ela je, kao i moj otac, bila aktivna u ustaškoj/domobranskoj mladeži u Buenos Airesu pedesetih godina, uz Antu Pavelića).

Bilo je to odlikovanje, ponovimo, ”Njemačkoj ženi” koje je Adolf Hitler ustanovio za majke s petero i više djece (Roza ga je dobila, premda Hrvatica, jer se maskirala, jer je savršeno govorila njemački i imala muža Nijemca, naime, jer je imala petero vlastitih i skrbila je za još dvoje, pokojnoga šogora, ukupno sedmero).

Zašto je teta Ela to čuvala toliko godina, naslijedivši ga od bake Roze i zašto je baka Roza to vukla iz Poljske: nakon dolaska sovjetskih trupa u taj dio Poljske koncem srpnja 1944. i nakon bijega Pilselovih u Austriju, sve do Judenburga, gdje su dočekali kraj rata?! Zašto je to spremala cijelo vrijeme boravka moga djeda Jakova u britanskom vojnom zatvoru, pa onda nosila vlakom do Genove, pa brodom sve do Buenos Airesa kamo su stigli početkom 1949.?!

Bila je to velika tajna moje obitelji i, ako je išta znao o tomu, moj otac nije govorio o ”poljskom razdoblju” Pilselovih, a pogotovo ne o službovanju mojega djeda za Gestapo. Kada ga se o tomu pitalo odgovarao bi da o tim stvarima nije razgovarao s roditeljima, s mojom bakom Rozom i djedom Jakovom. Čini mi se da mi je otac i tako lagao. Elem.

Bio je to veliki obiteljski teret koji će nagnati Pilselove da u Argentini odbace njemačku, a prihvate hrvatsku kulturnu i političku paradigmu. Osobito nakon zbližavanja s Antom Pavelićem (čiji su život spasili u Judenburgu, 10. svibnja 1945., kako piše u mom Argentinskom romanu) i ustašama pobjeglih nakon sloma NDH.

Dakle, poslije rata Jakov će završiti u zatvoru u Wolfsbergu: pao je u engleske ruke optužen da je bio ratni zločinac. U grob (1967.) je otišao sa svojim tajnama. Je li ulazio u Majdanek ili u neke druge nacističke logore, po kojim zadacima, to ne mogu sa sigurnošću reći.

Ali taj ”pečat” suradnika Gestapa bio je toliko snažan da će, nakon što će obitelji stići u Argentinu, obilježiti potrebu za prihvaćanjem drugačijega političkog i nacionalnog identiteta.

To nacističko odlikovanje leži u jednoj ladici u mom radnom stolu među stvarima koje ”čekaju završetak moje istrage”, koliko god bude u mojoj moći da to dovršim, o tajnama obitelji Pilsel. Taj komad metala čeka svoj roman.

Ali to odlikovanje me obavezuje da kažem NE fašizmu i NE svakom obliku prianjanja fašizmu. Ova kolumna je priprema za obilježavanje Dana antifašističke borbe u RH, 22. lipnja.

Dopustim li da te klevete protiv antifašista rastu (ekstremna desnica i dio klera galami: ”Partizani, predajte se!”), ne učinim li ništa protiv njih, bit će potpuno svejedno što ću napisati u romanu glede i unatoč nacističkom odlikovanju baki Rozi.

Ako bih prešutio klevete bio bih ništarija. Bio bih ili kao onaj koji mojoj baki daje odlikovanje ili kao onaj koji to strašno odlikovanje čuva kao obiteljsko blago. Ne, ne čuvam ga tako.

Da vam nisam ovo danas ispripovjedio, napisao, badava bi bila i nagrada za ”jačanje kapaciteta dobra” koju sam dobio od Udruge za vjersku slobodu.

Ostajem predan antifašizmu koji nije i ne smije biti reducirano na mahanje crvenim zastavama i na papagajsko ponavljanje kako smo bili ”na pravoj strani”. Jer antifašizam od nas traži stvaranje struktura pomirenja i povjerenja: vježbanje jedne nove ”gramatike solidarnosti” i empatije kakvu od mene, a možda i od vas, tražio papa Franjo, a sada nastavlja papa Lav XIV.

22. lipnja, Crkva potaknuta od ustašonostalgičara slavi u Sošicama na Žumberku, pokraj jame Jazovke, misu zadušnicu ”za sve ubijene na tom mjestu”. Spomen pohod ”Jazovka” tradicionalno se organizira 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, koji je u Hrvatskoj državni praznik, a organizator je udruga Hrvatski obredni zdrug – Jazovka.

Pojasnimo cilj te skupine, citirano s njihova portala: ”Dokazno razvijati spoznaje o zločinstvima pri Jazovki i svim jazovkama u 2. svjetskome ratu i poraću, te o istinitoj povijesti tzv. antifašističkog ustanka od 22. lipnja 1941.”

Osnutak sisačkog odreda, pak, označio je početak organizirane narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. U jugoslavenskim partizanskim vojnim postrojbama (čiji su dio bili i hrvatski partizanski odredi) borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske, a na njezinu teritoriju stvorene su 52 brigade, 17 divizija i pet, od ukupno 11, korpusa NOV-a.

Slava našim partizanima! Ne onima koji su ubijali kod Jazovke, naravno, već onima koji su se borili protiv okupatora i domaćih izdajnika, zločinaca ustaša i drugih.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Herceg-Bosna se pregrupira, oglasila se i slavi ustaštvo
    •  Zagrebačka crkva protiv Plenkovića, Jandrokovića i partizana
    •  U Hrvatskoj opasno raste antižidovstvo
    •  Zločini u Gazi da, genocid ne
    •  Podsjetnik Milanoviću, Plenkoviću i generalu Gotovini
    •  Vrijeme je za političko djelovanje hrvatskih biskupa
    •  Vatikan, Franjo, Lav i sramota državnih i crkvenih vlasti
    •  Partija ubila strica i uzela mami kuću, ipak slavim partizane
    •  Lav XIV, što to donosi prvi papa iz SAD?
    •  Danijela Marković: Sebe vidim kao učenicu Škole osjetljivosti

> Svi tekstovi ovog autora