Što je Uskrs?

Ovo je pričala očeva tetka, časna sestra Paulina Slavka Jergović, pa ću ispričati i ja, bez nadopričavanja, sve onako kako se četrdesetak godina kasnije sjećam.

Na Medveščaku stajala je višekatnica koja je pripadala Crkvi, pa su je poslijeratne vlasti nacionalizirale. Cijelu, osim jednoga velikog stana u prizemlju, u kojem je živio velečasni Živko. Iznad njega je, u istome takvom stanu na prvom katu, stanovao inženjer Isak Kon s unukom koji je na jesen trebao poći u školu. Velečasni Živko i inženjer Kon imali su nešto zajedničko: obojica su bili iz Sarajeva. Velečasni je u Zagreb dobjegao 1945, vjerojatno je htio negdje dalje, ali mu se zanedalo. Iste godine je stigao i inženjer, ali on iz partizana. Obojica se, svaki iz svojih razloga, nisu vraćali u Sarajevo. I vjerojatno ni jednom ni drugom, opet iz različitih razloga, nije bilo drago što su živjeli u istoj zgradi, tako blizu jedan drugome.

Što je Živko za vrijeme rata radio u Sarajevu, mi to ne znamo. Ali ona koja ovu priču donosi, naša draga i čestita teta Paulina, nakon 1945. pet je dugih godina odležala u Zenici. Zašto, o tome nećemo čuti ni riječi, ali to je razlog zašto ne možemo do kraja znati što čini nelagodu velečasnog Živka u odnosu na inženjera Kona.

A o njemu, inženjeru, doznaje se sljedeće: praški student, prijeratni ljevičar, zaposlen u električnoj centrali, već u kasno ljeto 1941. deportiran u Jasenovac, odakle uspijeva pobjeći u partizane. U vrijeme ove priče svježi je udovac, kći jedinica zatočena na zatvorenom odjelu nekog psihijatrijskog sanatorija, sam je s unukom Davidom.

Ranije, dok je inženjerova žena bila živa, velečasni je pokušavao pozdraviti susjeda, ali on mu nije odgovarao. I svaki put kad mi ne odzdravi, govorio je, mene neki led prođe, život mi se za godinu skrati. A onda se ona srušila na hodniku, i glavom udarila u njegova vrata. Nešto je bubnulo, govorio je, otvorio sam, i našao je tako, još živu!

Pokušao joj je pomoći, pa je potrčao gore, po inženjera. Vaša gospođa!, vikao je, pa ga vukao iz njegova stana, a on je stajao kao ukopan i gledao ga kao da mu je on osobno ubio ženu. Tako se to činilo velečasnom Živku.

Od tog se događaja uspostavlja nekakva komunikacija između njih dvojice. Živko je išao na sprovod. Ispraćaj je bio vojnički, s počasnim plotunom. On je bio u građanskoj odjeći, da ne iritira. Pružio je ruku inženjeru Konu, izrekao tih nekoliko konvencionalnih riječi, na što je ovaj uzdahnuo: “Ha, šta ćete, komšija! Život…” Nakon ovog, Živku je bilo lakše. Manje je razbijao glavu s tim što li inženjer o njemu misli i zna.

Kako se Isak Kon snašao sam s dječačićem, kako je na sebe preuzeo sve one dužnosti kojim je već njegova pokojna žena Davidu nadomještala majku, i što mu je o svemu što se dogodilo rekao, što o baki, a što o majci, to mi ne možemo znati, jer o tome ni teta Paulina nije ništa znala. I ne samo da nije znala, nego je zapravo nije ni zanimalo. Između nje i velečasnog Živka na jednoj strani, i inženjera Isaka Kona i njegova unuka na drugoj strani bio je dvostruki nevidljivi zid, sačinjen od onoga što je javno i onoga što je intimno. On je bio Židov, preostali sarajevski Jevrejin, preživjeli iz Jasenovca i partizan, pobjednik u ratu, koji se od svega što su u Sarajevu učinili njemu i njegovima sklonio u Zagreb. Kao što su se i njih dvoje, sarajevskih katolika, Hrvata i Božjih slugu, sklonili u Zagreb pred gnjevom ratnih pobjednika, ali i pred onim u čemu su prethodno sudjelovali. U čemu to, mi nećemo nikada saznati. Ali golemo je, nama nezamislivo, bilo olakšanje što ga je velečasni Živko osjetio kad je na njegove konvencionalne riječi inženjer Kon odgovorio jednako ga konvencionalno nazvavši komšijom.

Dječak je, vjerojatno, osjećao napetost koja je postojala među dvojicom muškaraca približno istih godina. Ili ga je, kao što je to znalo biti u ona vremena, intrigirala susjedova mondura: crna košulja i nad njom kruti rimski kolar. Tek zastajao bi uz njega, uvijek bi ponešto zapitkivao, a djed bi sam nastavljao uza stube i ništa ne bi rekao, niti bi Davida požurivao.

Tako je na Veliki petak velečasni Živko izlazio iz stana, u kojemu je nešto važno zaboravio, pa se nabrzinu vraćao s Kaptola, ključ mu je bio u rukama, taman da će zaključati, kad ga David s leđa uhvati: “Što je Uskrs?” Živku zadrhta ruka, ključem promaši bravu, noge mu se podsjekoše od straha: “Uh, sad me zadevera!”, reče tobož šaljivo, da prikupi vremena i razbije predugu šutnju. Život mu je njegov kroz glavu prošao, kao da se sa životom rastavio, kao da se šlagirao, jer šta da sad dječaku kaže, a da sve ne bude krivo, da se ne dovede u opasnost i da se pritom još ne ogriješi o sve ljudsko i Božje, zemaljsko i nebesko o što se može ogriješiti. Osvrnu se i ugleda da je inženjer već pri vrhu stuba, pa mu se učini da je mali ponovio pitanje i da ga već nekako sumnjičavo gleda.

“Sjetiš li se ti kad bake?”, upita ga. “Sjetim!”, reče dječak nervozno, jer mu se učini da Živko pokušava priču s Uskrsa skrenuti na nešto drugo. “A sjetiš li se ti nje ponekad tako da ti se učini da je tu, da će sad izaći iz kuhinje, ili ti se učini da si joj vidio papuču kako zamiče u sobu?” “Sjetim!”, odgovori dječak. “E, to ti je, vidiš, Uskrs!”

Kako li je to njemu na um palo, smijala se teta Paulina dok nam je pričala priču, što li je on time mislio, smijala se. U prvi mah htio je sve to zadržati za sebe, ali naravno da nije mogao. Ne može se takvo što prešutjeti, rekla je. I odmah je svima ispripovjedio kako je Konovom unuku objasnio što je Uskrs. Ali mu onda nije bilo drago što se svi na tu priču smiju. I što je onda drugima pričaju, pa se opet smiju. Kao evo ja sad!, rekla je teta Paulina. I onda bi sav ljutljiv govorio: “A znate li vi, možete li i zamisliti, što bi bilo da sam ja malom rekao što je stvarno Uskrs?”

Poslije mu je, kaže, inženjer Kon prišao na stubištu i rekao: “Lijepo ste ono Davidu rekli!” Od tog vremena ne samo da bi se pozdravljali kad bi se vidjeli, nego se, govori Živko, Isak Kon smiješio. A to mu je izmijenilo lice. Tako ga je izmijenilo da ga ne bih prepoznao da nisam znao da je to on, pričala nam je teta Paulina da je tako govorio velečasni Živko.

Tu priča staje. Časna sestra Paulina Slavka Jergović umrla je 25. srpnja 1990. u Granešini, pokraj Zagreba. Na granešinskom je groblju i pokopana. S njom je nestalo i priče, čije ostatke ovdje donosim. Što se događalo s inženjerom Konom, gdje je završio i kako se zapravo zvao velečasni Živko, to ne možemo znati. David bi danas već trebao biti sedamdesetogodišnjak, pa bi zanimljivo bilo čuti sjeća li se tog događaja sa stubišta zgrade na Medveščaku.

Doselivši se u Zagreb pokušavao sam stvoriti neki svoj intimni plan grada, tako što sam tragao za mjestima na kojima su se zbivale zagrebačke priče iz naših porodičnih predanja. Tako sam pogledom tražio, pa i danas tražim, tu zgradu na Medveščaku u kojoj su početkom šezdesetih živjeli inženjer Isak Kon i velečasni Živko. Više je građevina koje odgovaraju opisu, ali ni za jednu ne mogu biti siguran. Što zapravo i nije važno.

Priče se sjetim svake godine pred Uskrs. Pomislim na nju na Veliki petak, na dan opće šutnje i tišine, kada, prema vjerovanju, “o devetoj uri povika Isus iza glasa ‘Eloi, Eloi lama sabahtani!’”, i pomislim da je to, moguće, upravo onaj trenutak u kojem David upita velečasnog Živka što je Uskrs, na što ovaj premre od straha, a onda mu reče istinu, s kojom onda nastupi mir.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dalija Orešković i “Koga briga?”
    •  Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma
    •  Goran Senjanović i to od čega je načinjeno sve oko nas
    •  Postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?
    •  Antonio Scurati, Posljednji dani Europe
    •  Lech Wałęsa: strah i gađenje
    •  Zelenski u iskušenjima nevoljnika praškog Emila Háche
    •  Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici
    •  Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci
    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe

> Svi tekstovi ovog autora