autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Što moramo naučiti iz smrti Madine Hosseini

AUTOR: Aleksandar Maršavelski / 25.11.2021.
Aleksandar Maršavelski

Aleksandar Maršavelski

Dana 21. studenoga prošlo je točno četiri godine otkad je šestogodišnja djevojčica Madine Hosseini poginula u naletu vlaka na hrvatsko-srpskoj granici nakon što je hrvatska policija nju i njezinu obitelj vratila u Srbiju.

Ima li neke simbolike u tome da je baš tri dana prije toga, 18. studenoga, na vukovarski Dan sjećanja, Europski sud za ljudska prava donio presudu u predmetu M.H. i ostali protiv Hrvatske i osudio Hrvatsku, između ostalog, za smrt ove djevojčice?

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) je od 1996. zabilježila preko 75.000 smrti migranata na migrantskim rutama, u kampovima, uslijed deportacije, kod prelaska granice i slično u cijelom svijetu.

Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu M.H. i ostali protiv Hrvatske nije samo pravosudna pobjeda za obitelj poginule šestogodišnje djevojčice Madine Hosseini, nego je važna lekcija za hrvatsku policiju i pravosuđe.

Hrvatska policija se svakodnevno suočava s izazovima poštivanja temeljnih ljudskih prava migranata dok nadziru granicu Europske unije i Hrvatske. Bilo da se događaju incidenti poput nesretne smrti ove djevojčice bilo da se radi o slučaju policijske brutalnosti na granici Hrvatske i BiH objavljene u medijima početkom listopada ove godine, ključno je da se o svemu provede učinkovita istraga.

Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu M.H. i ostali protiv Hrvatske nije samo pravosudna pobjeda za obitelj poginule šestogodišnje djevojčice Madine Hosseini, nego je važna lekcija za hrvatsku policiju i pravosuđe

U ovom predmetu je četrnaestočlana afganistanska obitelj podnijela zahtjev Europskom sudu za ljudska prava protiv Hrvatske obrazlažući povrede prava na život, zabrane mučenja, prava na slobodu i sigurnost, prava na pojedinačni zahtjev te zabrane kolektivnog protjerivanja. Među podnositeljima je otac obitelji, njegove dvije supruge te njihova djeca.

Središnja tema ovog predmeta je smrt šestogodišnje djevojčice Madine Hosseini, ali su njime obuhvaćena i zakonitost te uvjeti naknadnog smještaja u tranzitni imigracijski centar, udaljenja podnositelja zahtjeva po kratkom postupku iz Hrvatske te sprječavanje u djelotvornom ostvarivanju prava podnositelja zahtjeva na pojedinačni zahtjev.

Okolnosti smrti djevojčice ostale su nerazjašnjene pa i Europski sud za ljudska prava u presudi navodi dvije verzije događaja.

Prva verzija je verzija afganistanske obitelji koju navodi u svom zahtjevu. Nakon što su 2016. godine napustili Afganistan, prošli su Pakistan, Iran, Tursku, Bugarsku i Srbiju da bi došli do Hrvatske. Dana 21. studenog 2017. godine prva supruga i njezino šestero djece, među kojima je bila i Madine Hosseini, ušli su u Hrvatsku iz Srbije zajedno s jednim odraslim muškarcem, dok je ostatak obitelji ostao u Srbiji.

Sreli su hrvatske policajce te im rekli da žele zatražiti azil, no oni su se oglušili o njihov zahtjev, naredili im da uđu u vozilo i odvezli ih do granice, gdje su im rekli da se pješke vrate u Srbiju prateći željezničku prugu. Grupa je krenula i nakon nekoliko minuta prošao je vlak i udario Madine Hosseini. Policajci su ih odvezli u Tovarnik, gdje je liječnik utvrdio smrt djevojčice, a obitelj se zatim vratila u Srbiju.

Druga verzija je verzija hrvatskih vlasti, prema kojoj su 21. studenoga 2017. hrvatski granični policajci uočili termovizijskom kamerom skupinu migranata još dok su se nalazili u Srbiji 300 metara od hrvatsko-srpske granice. Dok su hodali po tračnicama pojavio se vlak koji je putovao iz Hrvatske za Srbiju.

Policajci su čuli kako vlak trubi i koči, nakon čega su dotrčali muškarac i žena noseći dijete s vidljivim ozljedama glave. Policajci su odmah pozvali hitnu pomoć te ženu i dijete prevezli u Tovarnik, a ostatak grupe ostao je na granici bez ulaska u Hrvatsku. Nakon što je liječnik utvrdio smrt djevojčice, majka se dobrovoljno vratila na granicu ostalim članovima obitelji i svi su se vratili u Srbiju ne tražeći azil od hrvatskih vlasti.

Ono što je problematično u ovom slučaju jest da je izjava hrvatske policije da snimke s termovizijskih kamera, ključni dokaz na temelju kojeg bi se utvrdilo jesu li migranti prešli granicu, nisu dostupne ”zbog kvara sustava pohranjivanja”. Pritom nije izvršena provjera vjerodostojnosti tog navoda, iako je odvjetnica obitelji to tražila da se to istraži.

Nadalje, kao što je ukazivala i pučka pravobraniteljica, učinkovita istraga je trebala locirati signale mobilnih uređaja podnositelja te GPS sustav vozila policajaca koji su bili na granici tog dana, kako bi se utvrdilo njihovo kretanje koje je svakako od suštinske važnosti za ovaj slučaj.

Također, hrvatska pravosudna tijela su ignorirala i tvrdnju policije Srbije da su predmetni migranti bili prisilno vraćeni iz Hrvatske u Srbiju.

Odvjetnica obitelji je u jednom trenutku bila izložena neosnovanoj sumnji u vjerodostojnost punomoći što je imalo za posljedicu nemogućnost uvida u predmet i predlaganja radnji, a omogućen joj je samo jedan susret s klijentima tijekom istrage.

Navedeno je imalo za posljedicu utvrđenje da hrvatske vlasti nisu provele učinkovitu istragu o okolnostima smrti djevojčice, čime je došlo do povrede njezinog prava na život zajamčenog člankom 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Drugi dio zahtjeva obitelji poginule djevojčice odnosio se na njihov naknadni ulazak u Republiku Hrvatsku 21. ožujka 2018. godine kada su zatražili azil te su bili smješteni u Tranzitni prihvatni centar za strance Tovarnik.

Materijalni uvjeti u centru bili su zadovoljavajući, iako su postojali elementi koji nalikuju zatvorskom okruženju: omeđenost zidom s policajcima na ulazu i na vratima na svakom katu, prepreke u hodnicima i rešetkama na prozorima, a vrata prostorija u kojima je ova obitelj bila smještena imala su stakleni otvor kroz koji se iz hodnika moglo vidjeti u sobu.

Dana 21. studenoga prošlo je točno četiri godine otkad je šestogodišnja djevojčica Madine Hosseini poginula u naletu vlaka na hrvatsko-srpskoj granici nakon što je hrvatska policija nju i njezinu obitelj vratila u Srbiju

Osim toga, centar nije bio prikladan za smještaj obitelji i djece, na što je ukazivala i pravobraniteljica za djecu. Također, na početku su bili zatvoreni u svojim sobama i bili su ograničeni u pristupu slobodnim aktivnostima u zatvorenom i vanjskim sadržajima, što po mišljenju Suda ”neizbježno izaziva tjeskobu i štetno je za dobrobit i razvoj djece”.

Jedanaestero djece je bilo smješteno dva mjeseca i četrnaest dana u centru u pritvorskim uvjetima bez ikakvih organiziranih aktivnosti i to u razdoblju dok su djeca bila u posebno ranjivom stanju uslijed tragične smrti njihove sestre, što je bio glavni razlog za utvrđenje da su bili u uvjetima koji su za njih nečovječni odnosno ponižavajući u smislu članka 3. Konvencije.

Osim toga okolnosti pod kojim je cijela obitelj bila smještena 21. ožujka 2018. u Tranzitni prihvatni centar ukazuju, po mišljenju Suda, i na kršenje njihovog prava na slobodu i sigurnost.

Naime, policija ih je tamo pritvorila na temelju Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ”radi provjere njihovog identiteta”. Sud sumnja da su pritom vlasti izvršile adekvatnu procjenu je li, s obzirom na brojnu uključenu djecu, bila moguća neka alternativna mjera umjesto pritvaranja.

Osim toga, vlasti su zatražile informacije u svrhu provjere identiteta podnositelja zahtjeva tek nakon 20 dana i to povodom upita pučke pravobraniteljice.

Dana 20. svibnja 2018. domaća tijela dodatno su opravdala pritvor podnositelja zahtjeva ”rizikom od bijega” u skladu sa Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

Ne ulazeći u to jesu li postojale činjenične osnove za to, Sud je i ovdje problematizirao neekspeditivnost postupanja i utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost iz članka 5. Konvencije.

Međutim, najvažniji dio ove presude se zapravo odnosio na pitanje povrede zabrane kolektivnog protjerivanja iz članka 4. Protokola 4. uz Konvenciju.

U kontekstu činjenica da istražni organi nikada nisu provjerili navode policije da nije bilo snimaka spornih događaja, te da nisu izvršili provjere lokacija mobilnih signala i GPS-a kako bi se utvrdilo kretanje afganistanske obitelji i njihov kontakt s hrvatskom policijom, što Sud smatra prima facie dokazima o povredi zabrane kolektivnog protjerivanja. Hrvatske vlasti nisu, po mišljenju Suda, iznijele niti jedan argument koji bi mogao pobiti taj prima facie dokaz.

Sud je stoga smatrao istinitim da su hrvatski policajci 21. studenoga 2017. godine vratili majku i njezino šestero djece u Srbiju ne uzimajući u obzir njihovu individualnu situaciju.

Stoga, utvrđenje ove povrede Konvencije je izrazito važno ne samo zbog masovnosti migranata koji ulaze u Hrvatsku, nego i zbog činjenice da djevojčica Madine ne bi poginula da policajci nisu poslali nju i njezinu obitelj natrag u Srbiju.

Osim svega navedenog, Sud je utvrdio da je došlo do povrede članka 34. Konvencije u smislu da je tužena država ometala učinkovito ostvarivanje prava ove obitelji na pojedinačni zahtjev, s obzirom na ograničenja kontakta s izabranom odvjetnicom, kriminalističko istraživanje i pritisak kojem je predmetna odvjetnica bila podvrgnuta.

Tako je na ovom važnom ispitu u Strasbourgu pala i hrvatska policija i hrvatsko pravosuđe. Pritom je manje bitno to što će Hrvatska platiti 40.000 eura odštete i 16.700 eura sudskih troškova u ovom predmetu, jer već ima i drugih ”migrantskih” predmeta u Strasbourgu koji čekaju Hrvatsku.

Stoga, glavni izazov za Hrvatsku će biti kako osigurati da se ovako nešto više ne ponovi.

Razlog ovakvih incidenata hrvatske policije na granici su s jedne strane velika očekivanja Europske unije da se spriječi prelazak migranata iz Srbije i BiH prema Zapadnoj Europi, a s druge strane je taj granični pojas očito prevelik da se hrvatska policija sama bori s pritiskom migranata na njega.

Osim toga uvjeti rada granične policije su tamo dosta loši – uglavnom se, poglavito na području Banije, Korduna i Like, radi o slabo naseljenim područjima u kojima nema nikakve infrastrukture. Stoga bi svakako trebalo strateški ulagati u pogranična naselja kako bi se tamo otvarala radna mjesta te bi se lakše osigurala i prisutnost policije na tom području. Međutim to nije dovoljno.

Ključ leži u odgovoru na početno pitanje ovog teksta. Doista, ima simbolike u tome da je Europski sud za ljudska prava donio ovu presudu baš na vukovarski Dan sjećanja.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) je od 1996. zabilježila preko 75.000 smrti migranata na migrantskim rutama, u kampovima, uslijed deportacije, kod prelaska granice i slično u cijelom svijetu

Upravo je nakon rata ovo područje bilo obuhvaćeno procesom Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a koje služi kao svijetli primjer djelovanja hrvatske policije u poslijeratnom kontekstu.

Tijekom mirne reintegracije kako bi se izbjeglo policijsko nasilje na etničkoj osnovi, policija je na ovom području bila ustrojena tako da su na čelu policijskih postaja i u policijskim patrolama uvijek bili po jedan Hrvat i jedan Srbin te jedan međunarodni promatrač UN-a, koji je zatim prestao djelovati kada se vidjelo da nema međuetničkog policijskog nasilja.

Upravo taj uspješni model može poslužiti kako bi se osigurala viša razina nadzora i postupanja policije na granici uz poštivanje ljudskih prava.

To bi se moglo izvesti u okviru Frontexa ili putem policijske suradnje s drugim članicama EU-a – da se na svakog hrvatskog graničnog policajca za nadzor granice sa Srbijom i BiH dobije još jedan granični policajac iz druge članice EU-a.

To bi bilo u skladu sa Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima, gdje piše da ”Policijski službenik strane države ili međunarodnog tijela može obavljati pojedini policijski posao na području Republike Hrvatske u skladu s međunarodnim pravom ili na temelju pisanog odobrenja ministra” (članak 22. stavak 3.).

Granične patrole bi uvijek bile mješovite te bi se policajci međusobno kontrolirali i razmjenjivali znanje i iskustva. Navedene EU policajce na hrvatskoj granici bi prije svega trebale osigurati zemlje odredišta migranata koje imaju poseban interes da se spriječi njihov dolazak, kao i zemlje koje nemaju vanjsku granicu Europske unije.

A kao još jedan podsjetnik da se ovakav incident ne ponovi, 21. studenog bi se trebao obilježavati kao Dan sjećanja na Madine Hosseini.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Tri prijedloga za vladavinu prava i ''Treću republiku''
     Curenje poruka iz pametnog ''telekrana''
     Posvojena djeca doktora Konga
     Lišeni osjećaja empatije prema žrtvama: pravosuđe bez duše
     Trgovanje ljudima – moderni oblik ropstva u brojkama
     Bizarni izazovi na TikToku za mnogu djecu su i smrtonosni
     Pravo na pobačaj na prekretnici
     Putin i stranka prevaranata i lopova su neprijatelji mira
     Trideset godina izgradnje sustava ljudskih prava u RH
     Pitanja prava na hrvatsko državljanstvo

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1