Štrajkaši nisu naivni, već nemoćni

Zamislite da štrajkaju političari i dužnosnici. Okupljeni na Trgu svetog Marka s parolama ispisanim flomasterom na kartonu, sa zviždaljkama i papirnatim šiltericama. Šuker bi govorio na megafon, Dragica Zgrebec bi pozivala na mudrost, a ja, jer imam zvonki glas i širok struk, vikao bi ”stisnite remen, bando lopovska”!

Ne znam da li bi takav štrajk netko zamijetio, da li bi nekog smetao ili živcirao. Sjetim se Saint Simona: ”Pretpostavimo da Francuska iznenada izgubi svoje najbolje ljude iz područja nauke, književnosti, umjetnosti, profesija, industrije, manufakture, obrta (svojih pedeset prvih fizičara, fiziologa, liječnika, bankara, proizvođača pamuka, drvodjelaca, ljevača, itd.). Francuska bi postala tijelo bez duše, smjesta bi pala u stanje podređenosti u odnosu prema drugim državama, i bila bi potrebna bar jedna generacija da bi se tolika nesreća popravila.

Zamislite da štrajkaju političari i dužnosnici. Okupljeni na Trgu svetog Marka s parolama ispisanim flomasterom na kartonu, sa zviždaljkama i papirnatim šiltericama. Šuker bi govorio na megafon, Dragica Zgrebec bi pozivala na mudrost, a ja, jer imam zvonki glas i širok struk, vikao bi ”stisnite remen, bando lopovska”!

Pretpostavimo, naprotiv, da Francuska, sačuvavši te ljude žive, odjedanput izgubi najvažnije ličnosti aristokracije, dvora, politike, svećenstva, birokracije i da još izgubi deset hiljada najbogatijih vlasnika – u tom bi slučaju bol bila nesumnjivo velika, ali za zemlju, pouzdano, ne bi bilo nikakve štete. Ništa ne bi bilo lakše nego zamijeniti te ličnosti: veliki broj Francuza bi mogao, na primjer, preuzeti dužnosti kraljeva brata, jednako dobro kao i pravi kraljev brat, mnogi Francuzi bi mogli lahko zauzeti mjesto drugih aristokrata i dvorjana, mnogi časnici nižeg reda bi mogli zamijeniti maršale, mnogi advokati bi mogli zamijeniti suce, mnogi svećenici biskupe i tako dalje”.

Društvo može bez političara kao struke, ali ne može bez učitelja, što se ne vidi odmah.

S druge strane, kada štrajkaju liječnici, vozači ili piloti, sve se odmah primijeti. Vlakovi ne voze, nastaje strka. Kada štrajkaju nogometaši, bune se navijači, a strahuju menadžeri. Kada štrajkaju prodavači, budi se siva trgovina.

Kada, eto, štrajkaju profesori (zapravo profesorice, jer su žene većina u struci) svi se prave kao da se ništa ne događa. Problem je kamo s djecom ako ne u školu, kao da su škole kampovi za skupljanje izbjeglica. Što će jadni roditelji? Djeca se prave da uživaju (”nema škole”). Ministar moli da se malo pričeka jer će na njegovo mjesto možda doći netko drugi. Kaže se i to da se radi o tehničkoj vladi, kao da je to situacija u kojoj je Vlada u štrajku, pa ne prima zahtjeve i kao da život stoji.

Kaže se i to da ne treba štrajkati jer dolaze izbori. Zar da se štrajka samo za zimske praznike da roditelji mogu na skijanje s djecom ili samo ljeti da bake i djedovi dobiju unuke na čuvanje? Zar je nečasno političku elitu smetati kad je najslabija, pred izbore?

Kada, eto, štrajkaju profesori (zapravo profesorice, jer su žene većina u struci) svi se prave kao da se ništa ne događa. Problem je kamo s djecom ako ne u školu, kao da su škole kampovi za skupljanje izbjeglica. Što će jadni roditelji? Djeca se prave da uživaju (”nema škole”). Ministar moli da se malo pričeka jer će na njegovo mjesto možda doći netko drugi. Kaže se i to da se radi o tehničkoj vladi, kao da je to situacija u kojoj je Vlada u štrajku, pa ne prima zahtjeve i kao da život stoji

Ako tehnička vlada ne može odlučivati, što smeta strankama da u svoj izborni program stave da će povećati plaće i dati više novca za obrazovanje? Pa ako dobiju glasove, onda je to obećanje obaveza, a ako zaborave, prevaranti su i žmukleri. To da izbjegavaju takvo obećanje i traže time-out za ”samo dva mjeseca”, a zapravo traže odgodu odluke za poslije izbora, govori o pravim namjerama. Reći tako nešto i tražiti odluku tek nakon izbora gore je nego odmah reći ne.

Kaže se i ovo: ako se popusti profesorima, isto će tražiti službenici, liječnici, vozači, zatvorski čuvari, umirovljenici i sav taj parazitski šljam (molim primijetiti ironiju!) koji ne radi u bankama, ne putuje na račun države i ne vozi se na stražnjem sjedalu crne limuzine. A zašto to ne bi tražili i drugi? Stupanj bijesa i osjećaja nepravde ne spada samo u jednu struku.

Zaposleni u javnim institucijama osjećaju da svaka sljedeća vlada – jer imaju istu školu savjetnika – ima sve zlobnije namjere u pogledu snižavanja obrazovnog standarda, investicija u školstvo, smanjenja zaposlenih. I privatizacije službi.

Jednostavna logika autonomije: da svatko ima što zaradi svojim radom i invencijom za državu znači izgubiti kontrolu (no ne kontrolu kvalitete), dakle kadrovske odluke i ugovore za poslove.

Javno kod nas postaje privatno samo kada se na tome može zaraditi, a ne radi toga što se tako bolje upravlja. Lako je govoriti o besplatnom školovanju, ali ono nije besplatno niti smije biti jeftino.

Ako tehnička vlada ne može odlučivati, što smeta strankama da u svoj izborni program stave da će povećati plaće i dati više novca za obrazovanje? Pa ako dobiju glasove, onda je to obećanje obaveza, a ako zaborave, prevaranti su i žmukleri. To da izbjegavaju takvo obećanje i traže time-out za ”samo dva mjeseca”, a zapravo traže odgodu odluke za poslije izbora, govori o pravim namjerama. Reći tako nešto i tražiti odluku tek nakon izbora gore je nego odmah reći ne

Najopasnijom pak smatram ideju ”bijelog štrajka”. Dakle, učitelji bi se tek trebali praviti da rade, oni bi predavali, ali ne bi provodili ispite, ne bi vodili administraciju dolazaka i odlazaka. Dolazili bi u zbornicu, ali ne bi vodili djecu u muzeje, prirodu i na izlete. Bili bi zombiji, pedagoški zombiji.

Ta ideja nije opasna samo u svojoj krajnjoj verziji. Ona postoji i danas u ideji da učitelji i profesori trebaju dati svoje srce i dušu odgoju, ali da za to ne dobiju ni društveno priznanje ni poštenu plaću.

Dugo se već borim protiv ideje da se društvene razlike temelje na potrebama društva i da onaj koji više treba društvu ima viši status, imovinu i moć. Tu autori koriste izraz ”gratifikacija”, jer društvo nagrađuje svakoga prema važnosti uloge koju ima. No zašto tenisači i nogometaši, manekenke i glumci imaju i slavu i novac, a samozatajni fizičar i kirurg ništa od toga. Vegetu i azitromicin smislile su skromne inženjerke, javnost ne zna projektante autocesta ni konstruktore optičkih kablova.

Što će se smatrati važnim ne odlučuje objektivna potreba, već interes političke vladajuće klase, vlasnici medija i dioničari banaka. Njima je važnije da djeca postanu zatucani i mirni potrošači, da se ne pitaju u čijem je interesu neka odluka da spavaju u ugodnoj neslobodi. Njima je obrazovanje isto što i društvena kontrola, ne smeta im što studenti kojima studij plaća država odlaze u bolja društva i na veću plaću. Za nas su mladi ljudi, premda živi i puni energije, mrtvi kapital.

Prije gotovo dvadeset godina vidio sam učitelje koji Ilicom idu nakon neuspjelih prosvjeda. Tadašnja vlada ih je izigrala, a oni su s transparentima, pokisli i s plastičnim vrećicama išli niz Ilicu. Hodali su pločnikom da ne smetaju, umornih očiju i razočarani. Naravno da su se vratili u škole i razrede s osjećajem gorčine i neuspjeha. I onda su poučavali djecu, učili školarce i studente. Nisu znali pravilo da vlada u krizi i izbornoj godini povećava plaće policajcima, a obećava boljitak svima. U izbornoj godini pravilo ili ćeš platiti učitelja ili suca i policajca ne ide njima u korist (”il’ ćeš platit kurvu il’ likara”).

Što će se smatrati važnim ne odlučuje objektivna potreba, već interes političke vladajuće klase, vlasnici medija i dioničari banaka. Njima je važnije da djeca postanu zatucani i mirni potrošači, da se ne pitaju u čijem je interesu neka odluka da spavaju u ugodnoj neslobodi. Njima je obrazovanje isto što i društvena kontrola, ne smeta im što studenti kojima studij plaća država odlaze u bolja društva i na veću plaću. Za nas su mladi ljudi, premda živi i puni energije, mrtvi kapital

Ovo nije pitanje naivnosti učitelja u štrajku. Jučer je sindikalni vođa Stipić rekao da je ovo njegov sedamnaesti štrajk. Oni nisu naivni, već nemoćni. Rezultati njihovog rada nisu neposredno vidljivi. Oni ne proizvode stolice, motore ili pšenicu. Oni od donesenog materijala (djece) proizvode ljude. A taj proizvod na tržištu nema ni cijenu ni vrijednost. Posljedice se vide prekasno, ne odmah.

Kao i kod mnogih modernih bolesti, organizam propada neprimjetno, bez bolova i sa zakašnjelom dijagnozom. Političkoj vlasti vremenska perspektiva su sljedeći izbori, učiteljima je perspektiva zdravo društvo.

U sukobu ta dva gledanja pobjednik je onaj tko se raduje vlastitoj propasti, lukav izgleda onaj tko u svojoj pobjedi ne vidi svoj krajnji poraz.

Uopće ne sumnjam da će štrajk prestati i da će štrajkaši dobiti prazna obećanja. No tko je time na dobitku? Istina je da školovanje košta i da postoje granice štednje. Štrajk svećenika, političara ili profesora ne mora uspjeti, ali tek onda nastupa šteta šutljivim otporom.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora