Super: Imamo ministarstvo za bušenje kondoma!

Za razliku od autora onog starog ciničnog poljudskog grafita koji veli ”malo nas je al smo g…a“ i na Kaptolu i u Banskim dvorima drže da je demografska situacija u Rvata grozna (što je činjenica), ali i da je jedna od spasonosnih mjera osnivanje nadležnog ministarstva. Što je – bedastoća.

Ideja nije, naravno, nova. O njoj su glasno zborili priplodni aktivisti još s početka devedesetih, pisale su se kazališne predstave i snimali filmovi, sprdalo se, ridikuliziralo ali i žestoko politiziralo, ideologiziralo i pjenilo.

No kad se zbroje recentne molitvene seanse pred bolnicama koje obavljaju pobačaje, nastojanja da se protestnim marševima prekid trudnoće kriminalizira, žene pretvore u nesilice, a odricanje od majčinstva ili roditeljstva shvati kao zavjera bezbožnika i nacionalna izdaja, pitanje uredovanja u priplodnim i kopulativnim akcijama stanovništa, gotova je stvar.

Pravo na brojnu – ali i na malobrojnu – obitelj jedno je od temeljnih ljudskih prava. Pa kao takvo pripada svakom pojedincu. A ne Državi i njenim ministarstvima. Još manje organiziranim grupama i, zasad još samo verbalnim, diverzantima.

No zacijelo ne još zadugo.

Za razliku od autora onog starog ciničnog poljudskog grafita koji veli ”malo nas je al smo g…a“ i na Kaptolu i u Banskim dvorima drže da je demografska situacija u Rvata grozna (što je činjenica), ali i da je jedna od spasonosnih mjera osnivanje nadležnog ministarstva. Što je – bedastoća

Jer, što slijedi nakon molitvenih seansi pred klinikama za pobačaje? Javni progon i zlostavljanje, sramoćenje, ekskomunikacija iz ”pristojnog društva“, možda i oduzimanje domovnice?

U priči o demografiji i metodologiji kojom se nastoji popraviti očajna slika s terena, hrpetina je licemjernih poglavlja, zamjena teza, notornih budalaština i suštinskih zabluda.

Nesretnu konceptualku svjetskog glasa Marinu Abramović zbog izjave o tri pobačaja i tvrdnje da bi joj djeca smetala u karijeri, oplelo se i kolcem i konopcem.

Uz protuargumente o baš krasnoj kompatibilnosti majčinstva i karijere navođenjem onih rijetkih primjera žena koje su – poput familije u Windsoru – valjda uz pomoć bejbisiterki, dojilja i dadilja ili kod nas i baka-servisa uspjele kao poslovne žene i majke.

Je li baš suzdržavanje od majčinstva u korist ”karijere“ tako veliko zlo? Odgovor je – kako za koga.

Jer iz udruga koje slave majčinstvo i vide ga kao božji dar koji se ne smije odbaciti i domoljubnu dužnost koju se mora odraditi, ama baš nitko neće opaliti verbalni šamar ni uputiti mrki pogled prijekora jednoj Bernardici Juretić ili Blanki Vlašić.

Pogađate – ženama velike vjere i velike karijere. Zbog koje im se – neka mi oproste ako sam u krivu – nije dalo zajebavati s bočicama, noćnim cendranjima i dječjim bolestima.

Sigurno će se ovo shvatiti kao blasfemija no zar je išta drugačije sa časnim sestrama koje su također dar majčinstva odbacile zbog ”karijere“; zbog služenja Kristu i – još mnogo konkretnije – Crkvi?

Što je zapravo činiti tom novom ministarstvu? Bušiti kondome, uredovati po bračnim ložnicama ili pak izmišljanjem fantomskih novčanih poticaja od soma eura, biti ”pappa in boca“ sirotinji i ”populacijski osviještenoj“ raji čija se djeca već guraju u neuvjetnim izbama životareći od škrte socijalne pomoći i milodara?

”Nerealno je očekivati popravljanje demografske slike ako je gospodarstvo u kolapsu, a politika zapošljavanja uopće ne postoji. Nužno je poraditi na faktorima poput zapošljavanja i rješavanja stambenog statusa mladih ljudi koji bi trebali biti nositelji demografske obnove.

Upravo su nedostatak posla i neriješeno stambeno pitanje najčešći razlozi zbog kojih mladi ne ulaze u brak i osnivanje obitelji.

Ideja nije, naravno, nova. O njoj su glasno zborili priplodni aktivisti još s početka devedesetih, pisale su se kazališne predstave i snimali filmovi, sprdalo se, ridikuliziralo ali i žestoko politiziralo, ideologiziralo i pjenilo

Nužno je i poraditi na pružanju pomoći zaposlenim obiteljima, prije svega ženama, jer mnoge rade subotom i nedjeljom kada vrtići ne rade, pa je i to jedan od razloga da, pored izrazito loše egzistencijalne situacije, sve više mladih ne želi, odnosno nije u mogućnosti imati djecu“, ne baš davno je na temu Ministarstva demografske obnove kazao jedan naš ugledni demograf.

To što zna oni znaju i svi koji životare kao podstanari, dižu kredite za školske torbe, knjige i nove patike, čame na biroima ili rade u samoposlugama i po dvanaest sati za mizerne novce. Pa im kad dođu doma nije ni do ”onih stvari“ ni izumiranja Hrvata.

Demografska slika nam je očajna no ideja osnivanja Ministarstva demografije posve je na tragu stare cinične (no vraški točne) Churchillove doskočice ”ako ne želiš riješiti neki problem – osnuj povjerenstvo“. Ili – još bolje – ministarstvo.

Kojemu zacijelo neće biti u opisu radnog mjesta da, recimo, pojednostavni proces usvajanja ili oplete po onima iz redova Crkve koji su protiv potpomognute oplodnje i koji i danas drže da je takvo dijete ”stvar“.

Ne mora se biti iskusni demograf pa zaključiti da ozbiljan pad nataliteta baš kao i iseljavanje iz Hrvatske uvjetuju dva, nimalo povezana, procesa.

Htjeli to ili ne dio smo Europske unije i, mada ne po financijskoj snazi, s njom dijelimo mnoge trendove. I to ne od jučer već od dana kad su ”Jugoplastika“, ”Kamensko“, ”DTR“, ”Nada Dimić“… ”urbi et orbi“ oglasili da žena više nije samo majka i domaćica već i ”radni subjekt“.

S vlastitom plaćom, mogućnošću da od svoje love a ne samo od muževa milodara kupi kakav moderan komad obuće i obuće, ode na ljetovanje ili si kupi ”fiću“.

Danas je ta emancipacija naravno još izraženija jer svi kojima računi nisu blokirani ili godinama blizu ”crvenoga“, baš kao i na mitskom Zapadu, teže i obrazovanju i standardu i ”lifestyleu“ u suprotnosti s onim negdašnjim diktatom robovanju trima K: kinder, küche, kirche… Djeci, kuhinji i crkvi u koje bi ih opet rado ugurali i prelati i aktivisti priplodnog pokreta.

Naravno da mladi – no u prvom redu nezaposleni – iz Hrvatske bježe no, nije li se bježalo i ranije?

Pravo na brojnu – ali i na malobrojnu – obitelj jedno je od temeljnih ljudskih prava. Pa kao takvo pripada svakom pojedincu. A ne Državi i njenim ministarstvima. Još manje organiziranim grupama i, zasad još samo verbalnim, diverzantima

Ovog puta ne s glavom u torbi s izgledima da se fasuje metak ilegalno prelazeći granicu niti veslajući u kaiću do Italije, već posebnim čarterima i s mahom osiguranim poslom. Hoće li im tamo gdje ”sunce tuđeg neba“ ne grije kao ovo naše biti – bolje? Možda.

Hoć li im biti bolje nego li u ovakvoj Hrvatskoj? Možda. Kako taj trend zaustaviti a mlade obitelji potaknuti na roditeljstvo? Nikakvim odborima ni ministarstvima, nikakvim molitvama i marševima, već samo osiguranjem temeljnih uvjeta za normalan život.

Za posao prije 35. i stambeni prostor koji se ne rješava samo pokopom roditelja. Za prihod (a ne karitativnu pomoć) koji roditeljstvo ne čini patnjom već veseljem, ali i za Hrvatsku u kojoj je odluka o majčinstvu i karijeri pravo pojedinca a ne dio ”nacionalne strategije“ ili straha od mobinga priplodnih aktivista.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Zašto je Hrvatska postala ''second hand'' država
    •  Sipino crnilo, zvijezda i... još jedan dim
    •  Nakon Gospe od Kauflanda, Split će dobiti i Gospu od parkirališta
    •  Ni Tuđman ni Kuharić ne bi dozvolili ovakvu Hrvatsku
    •  Jesmo li neovisni ili samo - slobodni
    •  Verbalni delinkvent opasnih namjera
    •  Da li se sve svodi na križanje prije jedenja pizze?
    •  Kako otkriti tko je loš, a tko dobar Hrvat
    •  Duševnost i bezbožnost hrvatskog identiteta
    •  Hod za pravo na život Thompsona

> Svi tekstovi ovog autora