novinarstvo s potpisom
Kognitivna disonanca određuje se kao stanje iznimne mentalne nelagode koja nastaje kao posljedica nemogućnosti pomirenja dvaju suprotstavljenih stavova.
Razumljivo je da kognitivna disonanca najviše neprilika izaziva vjernicima jer oni žive, rade, djeluju i, u konačnici, mole se u svijetu bitno obilježenim rastom znanstvenog znanja.
Sadržaji vjere i vjerske istine nisu svaki puta komplementarne sadržaju znanosti. No, budući da, na svu sreću, živimo u svijetu koji je obilježen znanstvenim spoznajama i primjenom rezultata znanstvenih istraživanja u svakidašnjem životu, što je dovelo do rasta kvalitete života, ali i kvantitete – sve nas je više i sve stariji umiremo, ujedno živimo i u svijetu oslobađanja od mnogih religijskih obrazaca, koji su za čovjeka, kulturu i svijet djelovali inhibitorno i destruirajuće.
Zahvaljujući tzv. sekularnom mišljenju, a ne dogmatskom zauzdavanju slobode mišljenja, danas možemo čitati Kanta, Sartrea, Camusa, Descartesa, Kopernika ili Machiavellija. Do 1966. godine, kada je na snazi bio Indeks librorum prohibitorum, katolici su, zbog tuđe brige za njihovu dušu, bili obvezni biti na svetačkoj distanci prema djelima mnogih, za svijet u kojemu živimo, iznimno bitnih autora.
Popis zabranjenih knjiga možda jest ukinut, ali nisu dokinute posljedice straha od mišljenja, argumentacije i istine, što je vidljivo iz obrazloženja ukidanja ovog popisa straha od mišljenja, a ono glasi da je i dalje zadržan moralni karakter popisa, što god to značilo.
Jasno, kada netko nije u mogućnosti suočiti se s vlastitim nedostacima ili, u ovom slučaju, nasilju prema istini, onda se zauzimaju pozicije moralne uzvišenosti i nepogrešivosti. Tamo gdje nije moguć dijalog, na djelu je, u pravilu, isprazno dociranje.
Popis zabranjenih knjiga je navodno nastao kako bi se sačuvao moralni život katolika. Zato se sve ne-katoličko zabranjuje, cenzurira ili se, u najboljem slučaju, daju upute kako čitati ne-katolički sadržaj.
Cenzuru ne mogu prihvatiti i nikada je neću prihvatiti, jer je cenzura, s razlogom, kazneno djelo – njome se briše istina, a istina, kakva bila, uvijek je dio realnosti.
Cenzura je, dakle, udar na realnost, ona je u funkciji oduzimanja života nekoj drugoj istini. Iako se prikazuje u moralnoj formi brige za dušu, cenzura je zapravo strah da će istina o prividu i neistini onih koji imaju potrebu nešto cenzurirati ili zabranjivati doći na vidjelo.
Popis zabranjenih knjiga više nije na snazi, ali je na snazi tzv. moralni oslonac zabranjivanja, tako da sada umjesto zabranjenih knjiga, imamo zabranjene osobe, zabranjene živote, zabranjene nacionalnosti, zabranjene kulture…
Zar u našoj državi nisu neobično živahni oni koji bi drugima nešto zabranjivali i određivali kako bi ti drugi trebali, odnosno kako ne bi smjeli, živjeti?
Zar se ti koji bi zabranjivali ne pozivaju na tzv. kršćanski moral?
Zar sve te zabrane nisu derivati tzv. moralnog karaktera nekadašnjeg Popisa zabranjenih knjiga?
Odgovor na sva postavljena pitanja je – da!
Takve koji bi zabranjivali osobe i tuđe živote svakodnevno susrećem u Hrvatskom saboru i, općenito, u političkom i javnom životu. Njih ne muči kognitivna disonanca, ona je, naime, rezervirana za one koji nešto znaju i imaju dva različita stava o istoj stvarnosti. Ovi, naprotiv, ništa ne znaju, oni bi samo zabranjivali, jer su nastali iz zabranjivanja.
Oni su, umjesto da nešto čitaju i upoznaju se s drugim sadržajima, pročitali samo ono što ne smiju čitati. I što je najtragičnije, zbog toga misle da su nešto i pročitali, a kada već umišljaju, takvi umisle i da nešto znaju.
Kada smo, u Hrvatskom saboru, raspravljali o tome da se usluga udomiteljstva omogući i osobama u životnom partnerstvu, odnosno homoseksualnim osobama, javili su se ovi pripadnici zabranjivanja. Oni, razumije se, zbog obrane morala, homoseksualcima ne bi dopustili da vode brigu o djeci, iako se briga o djeci ne vodi nečijom homoseksualnošću niti nečijom heteroseksualnošću.
Heteroseksualni zabranitelji znaju zabranjivati, ali ne znanju ništa o onome što zabranjuju, kao ni o onima kojima nešto zabranjuju, jer da znaju, shvatili bi paradoksalnost vlastitih pozicija.
Zar nije paradoksalno da netko, s kršćanskih pozicija, osuđuje odrasle osobe zbog njihove homoseksualnosti? Jest, jer su upravo svi ti heteroseksualni zabranitelji, zapravo heteroseksualni u sekundarnom smislu, dok su, u izvornom smislu, zapravo homoseksualci.
Ako se prisjetimo biblijske naracije o nastanku žene, jasno nam je da je žena nastala iz rebra muškarca. Žena je, sukladno ovoj svetoj naraciji, u osnovi feminizirano muško rebro. Svaki tzv. heteroseksualni pobornik ove naracije, trebao bi se suočiti s time da živi, da voli, da stvara život s nekim tko je započeo postojati iz dijela muškog tijela ili, doslovno, kao feminizirano muško rebro.
Svi ti naši politički kršćani, zastupajući političko kršćanstvo po uzoru na modificirani Popis zabranjenih knjiga, pretvorivši ga u Popis zabranjenih osoba, urušavaju se u paradoksu vlastitog destruktivnog počela.
Osim toga, ako ostavimo homoseksualnost, tu njihovu vječnu temu koja ih podsvjesno proganja snagom feminiziranog rebra, izvan trenutne rasprave, i u raspravu uključimo njihovu drugu opsesiju – suverenizam, dolazimo do novog paradoksa.
Paradoksalno je biti pripadnik Katoličke crkve, koja je globalna i univerzalna institucija, i zastupati suverenizam nacionalnog tipa.
Naši zabranitelji, koji život dijele s feminiziranim muškim rebrom, ili nisu suverenisti nacionalnog tipa ili nisu katolici.
Budući da im je kognitivna disonanca nepoznata, jer nemaju dva suprotstavljena stava, oni se, naime, nalaze u stanju paradoksalnosti kad im se pojavi već prvi stav, stoga nikada neće spoznati ironijsku dimenziju njihove zabraniteljske egzistencije.
Zato će se i dalje boriti protiv svjesne homoseksualnosti drugih, promovirajući vlastiti život s feminiziranim muškim rebrom, baš kao što će se, upravo zato što pripadaju globalnoj, univerzalnoj i nadnacionalnoj religijskoj instituciji ili zajednici, zalagati za suverenizam nacionalnog tipa.
Paradoks je u pitanju, ali mi taj paradoks svaki put kada ga ugledam, čujem ili nekako drugačije registriram, unese neku razdraganost u dušu koja je čitala, makar neka djela s Popisa zabranjenih knjiga.
Svatko tko je čitao ove autore zna da katoličanstvo nije politička stvarnost, niti to smije postati, baš kao što zna da religijskim zajednicama treba omogućiti slobodu djelovanja (i to u strogoj distanci u odnosu na državu).
Oni, bez kognitivne disonance, znaju da muškarac i žena nisu muškarac i feminizirano muško rebro. Oni, naprosto, znaju i znanjem se opiru zabranama.
Ako me netko pita koje knjige bih mu preporučio da pročita, odgovor je jednoznačan – knjige s Popisa zabranjenih knjiga.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.