Suzana i Reno Ritz: ”Mi vjerujemo u mlade ljude”

Piše: Drago Pilsel

 

Majka i otac Luke Ritza dobivaju medijsku pažnju kada se prigodom Međunarodnog dana tolerancije (16. studenog) dodjeljuje mirovna nagrada ”Nasilje nije hrabrost”, nazvane po njihovu tragično preminulom sinu Luki (rođenog 1990.) ili kada stiže državna nagrada Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta koja se daje svake godine 12. lipnja na godišnjicu Lukine smrti, odnosno kada to pobuđuje kakva akcija Zagrebačkog savjetovališta protiv nasilja djece i mladih ‘‘Luka Ritz“, ili u povodu Lukina rođendana 22. travnja ili, obavezno, kada je godišnjica smrti (huligani su ga napali na Mostu slobode 1. lipnja 2008., a preminuo je od zadobivene traume 12. lipnja 2008.). Majka Suzana oglasila se u povodu nedavno održana referenduma o braku citirajući svoga sina Luku koji je s 15 godina napisao da su “pederi i lezbe normalni ljudi, samo što vode ljubav malo drugačije nego ostatak svijeta”, a oglasila se i u povodu Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije (9. studenog). Lukina smrt izazvala je šok i glasno odjeknula u cijeloj zemlji. Taj je mladić rokerske duše (a želio je i ‘‘novinariti“) postao simbol borbe protiv uličnog nasilja koje je znatno poraslo u cijeloj državi. Željeli smo, kada ih mediji pomalo zaborave, skrenuti pažnju naših čitateljica i čitatelja prema mirovnom radu bračnog para Ritz, zamoliti ih da kažu što misle o vrućim pitanjima hrvatske zbilje i ponuditi ih kao primjer ljudi koji su znali okrenuti jednu veliku dramu u izvor dobrote i sebedarja.

Za roditelja koji izgubi dijete nema magične riječi – one ne postoje. Jedina istina je da vrijeme ne liječi rane, kao što mnogi znaju reći. Nakon izvjesna vremena počinjete učiti živjeti bez djeteta. To je vrlo bolan proces. U tom procesu, koji još uvijek traje, najveću podršku dobili smo od Lukinih prijatelja i njegove djevojke

 

Gospođo Suzana, gospodine Reno, što kažete onima koji ostaju bez djeteta, ne nužno uslijed tragedije kakva je pogodila vašu obitelj, odnosno kako ste se vas dvoje nosili iili nosite s gubitkom sina Luke?

Suzana: Za roditelja koji izgubi dijete nema magične riječi – one ne postoje. Jedina istina jest da vrijeme ne liječi rane, kao što mnogi znaju reći. Nakon izvjesna vremena počinjete učiti živjeti bez djeteta. To je vrlo bolan proces. U tom procesu, koji još uvijek traje, najveću podršku dobili smo od Lukinih prijatelja i njegove djevojke.

Reno: Ako ne pokazuješ tugu, ne znači da je proces gotov, to ljude može zavarati. Naša tuga i bol se budi s nama i liježe s nama, ona ne može nestati. Stalno smo u traženju načina kako živjeti s tim. Suzi je spomenula Lukine prijatelje…Tijekom ovih godina oni su i dalje prisutni u našem životu i vrlo često se viđamo i družimo. Nekada ti susreti budu sjetni, ali na to imamo pravo jer Luka nam svima silno nedostaje.

 

Kada je i kako došlo do odluke da krenete sa Savjetovalištem?

Suzana: Nakon akcije Lukinih prijatelja koji su Zagreb oblijepili plakatima ”Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?” i time skrenuli pozornost medija, odlučili smo istupiti u javnost i progovoriti o nasilju među mladima. Počeli su stizati telefonski pozivi, pisma i e-mailovi roditelja čija su djeca žrtve maloljetničkog nasilja i koji su nas tražili pomoć i savjete. Potaknuti podrškom bliskih ljudi i prijatelja, ali i potpuno nepoznatih osoba, pokrenuli smo Zagrebačko savjetovalište protiv nasilja djece i mladih ”Luka Ritz”  kao mjesto susreta, komunikacije i pomoći svima onima koji se nalaze u problemima vršnjačkog nasilja ili su potencijalne žrtve i počinitelji. Savjetovalište su, kao neprofitnu udrugu, osnovali Marija Šimoković Sikavica, Reno i ja u siječnju 2010. godine, a s radom prema javnosti započelo je u listopadu 2010. Znali smo da će biti teško. Međutim, na početku nismo ni sanjali da ćemo u ovako kratkom roku s ponosom moći reći da smo zadovoljni.

Reno: Na našu adresu počela su stizati pisma podrške od velikog broja nama nepoznatih mladih ljudi iz cijele Hrvatske, koji su nam dali ogromnu podršku i povjerenje. Sjećam se pisma jedne devetogodišnje djevojčice koja nam je na kraju pisma napisala: ”Hvala što mislite na nas i našu sigurnost.” Nakon toga nije bilo teško donijeti odluku o osnivanju Savjetovališta.

 

Jeste li na bilo koji način prije Lukine smrti bili ”društveno angažirani”?

Reno: Nismo, pratili smo društvena zbivanja na dnevnoj bazi, uvijek ih komentirali (tu je Luka prednjačio), bilo da je u pitanju kultura, politika…Ali naše misli bile su okrenute našoj maloj obitelji. Kao roditeljima najvažniji nam je bio odgoj djeteta. Dosta smo radili tako da smo svaki slobodan trenutak koristili za međusobno druženje. Međutim, život nam se promijenio.

Suzana: Kao što je Reno rekao, pratili smo zbivanja, ali problem je upravo u tome što nas često tek osobna tragedija tjera na pravi društveni angažman. Koliko god smo uvijek bili socijalno osjetljivi, posvetiti život borbi protiv nasilja za nas je bila jedina moguća reakcija na gubitak djeteta. Nije postojala opcija povući se u sebe i gledati kako druga djeca i mladi dalje stradaju. Pitali smo se što bi Luka volio da učinimo. Morali smo reagirati jer smo morali znati da poduzimamo sve da spriječimo da se i drugima ne dogodi ono što sami prolazimo, jer nismo željeli da više ijedno nevino dijete ili mladi čovjek strada. Možda smo motivirali neke druge ljude?! Nadamo se da smo u tome uspjeli – da reagiraju ranije, da se uključe u prevenciju nasilja jer je nasilje problem društva, problem svih nas. Svaki roditelj treba krenuti od sebe i zapitati se dajem li svom djetetu dovoljno ljubavi i slušam li ga zapravo. U našem društvu postoji veliki broj mladih koji su prekrasni. Mladi ljudi koji volontiraju u Savjetovalištu posebni su, inspirativni, nesebični i gaje vrline i vrijednosti koje bi trebalo stalno promicati među mladima, ali i odraslima.

Na našu adresu počela su stizati pisma podrške velikog broja nama nepoznatih mladih ljudi iz cijele Hrvatske koji su nam dali ogromnu podršku i povjerenje. Sjećam se pisma jedne devetogodišnje djevojčice koja nam je na kraju pisma napisala: ”Hvala što mislite na nas i našu sigurnost.” Nakon toga nije bilo teško donijeti odluku o osnivanju Savjetovališta

 

Opišite nam čime se bavi Savjetovalište i što biste izdvojili kao iskustvo koje vas je snažno pokrenulo, oplemenilo ili ohrabrilo?

Suzana: Naša je misija pružanje savjetodavne i stručne potpore u slučajevima nasilnog i rizičnog ponašanja djece i mladih te razvijanje i provedba prevencijskih programa i pružanje savjetodavne potpore kada se maloljetničko nasilje dogodi. Nekoliko je osnovnih projekata koje provodimo:

 

“Vidljiv, važan, snažan” je projekt prevencije neprihvatljivog i nasilnog ponašanja djece i mladih kroz pružanje savjetodavne i edukativne potpore djeci, mladima i roditeljima. Usmjeren je na tri vrste prevencije: primarna, sekundarna i tercijarna prevencija koja se ostvaruje kroz nekoliko aktivnosti: individualno i online savjetovanje za djecu i roditelje sa socijalnom pedagoginjom u slučaju problema u ponašanju djece, individualno i online savjetovanje za djecu i roditelje s dječjom psihijatricom kod poteškoća u učenju i razvoju djece te adolescentnih kriza.

 

Zatim, pravno savjetovanje u slučaju nasilja među djecom i mladima u suradnji s Pravnom klinikom Pravnog fakulteta u Zagrebu u prostorijama Savjetovališta za roditelje djece žrtava nasilja u slučaju pravnih upita s ciljem zaštite djece.

 

Tu je i informativna telefonska linija u slučajevima nasilja među djecom, problema u ponašanju djece i poteškoća pri učenju. Na telefon mogu nazvati djeca, mladi, roditelji i svi drugi u slučaju navedenih poteškoća. Grupa podrške za roditelje djece s  problemima u  ponašanju nužna je radi dijeljenja životnih iskustava, osjećaja i razmišljanja radi samopomoći.

 

Individualno online savjetovanje sa stručnim osobama i telefonsko informiranje: riječ je o pružanju pomoći svima onima koji se nađu u problemima odrastanja i odgajanja, kao i u riziku za neprihvaljivo i nasilno ponašanje. Individualno savjetovanje podrazumijeva razgovor sa stručnom osobom u prostorijama Savjetovališta u trajanju od sat vremena, a korisnici se prethodno naručuju telefonski ili osobnim dolaskom. Online savjetovanje zamišljeno je kao mjesto traženja pomoći i savjeta putem e-maila.

 

“Tko ne djeluje, sudjeluje” projekt je aktivnog uključivanja mladih putem tehnike kazališta potlačenih i ostalih tehnika dramske pedagogije u suzbijanju diskriminacije, zaštitu ljudskih prava, prevenciju nasilja među djecom i mladima te ovladavanje tehnikama rješavanja potencijalno konfliktnih situacija nenasilnim putem. Program se sastoji od nekoliko programskih aktivnosti koje se kontinuirano održavaju u Savjetovalištu.

U našem društvu postoji veliki broj mladih koji su prekrasni. Mladi ljudi koji volontiraju u Savjetovalištu posebni su, inspirativni, nesebični i gaje vrline i vrijednosti koje bi trebalo stalno promicati među mladima, ali i odraslima

 

Aktivnosti su forum izvedbe za učenike osnovnih i srednjih škola, forum izvedbe za studente, dvodnevne forum (vikend) radionice za prosvjetne djelatnike i studente koji se pripemaju za rad s djecom i mladima, dvodnevna radionica te kontinuirane izvedbe (minimalno jednom mjesečno) za učenike odabarane srednje škole koju izvode učenici forum grupe iz te škole. Tehniku kazališta potlačenih često koristimo jer smo uvidjeli da je djeci i mladima vrlo interesantna.

 

‘‘Ciklus tribina Direktno“ – tribine za mlade Direktno su prilika za otvaranje važnih društvenih tema, kritičko promišljanje i aktivno sudjelovanje mladih u izgradnji zdravijeg društva. Na njima se bavimo temama unutar četiri šira područja: nasilje među mladima, ovisnosti, građanski aktivizam te spol, rod i seksualnost. Gosti svake tribine poznati su stručnjaci koji će svojim predavanjem ponuditi okvir za razmišljanje i zajednički razgovor. Kao uvod u svaku temu poslužit će projekcija dokumentarnog filma iz serijala Direkt produkcije FadeIN. Susreti se održavaju u razdoblju od studenog 2013. do srpnja 2014., ponedjeljkom od 19 do 21 sat.

 

Reno: ‘‘Subota za učenje“ je program pružanja besplatne pomoći u učenju djeci sa slabijim školskim uspjehom koja su u tretmanu centara socijalne skrbi Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Pomoć pri učenju izvode posebno educirani volonteri (studenti Zagrebačkog sveučilišta) za rad s djecom. Cilj pomoći u učenju je razvoj pozitivnog stava prema učenju, pozitivne slike o sebi, izgradnja uvjerenja o vlastitoj posebnosti, te prevencija školskog neuspjeha i straha od škole.

 

“Net generacija.hr” projekt je aktivnog uključivanja djece i mladih te njihovih roditelja i nastavnika u prevenciju ovisnosti o novim tehnologijama s naglaskom na prevenciju internetskog nasilja – cyberbullyinga. Tu su i izvedbe forum priče koje se temelje na nasilju putem interneta (društvene mreže) i drugih novih tehnologija (mobitela); razgovor i upoznavanje s prednostima, ali i rizicima novih tehnologija s naglaskom na cyberbullying; održavanje dvodnevnih forum radionica za učenike i nastavnike na teme: vršnjačkog nasilja, nasilja novih tehnologija, ojačavanja djece, mladih i odnosa u obiteljima, ovisnosti djece i mladih te kontinuirani rad na forum kazalištu unutar jedne osnovne škole.

Mladi s problemima u ponašanju, nasilna djeca i mladi se ne rađaju nasilna. Postoji čitav niz obiteljskih i širih društvenih faktora koji utječu na to hoće li se kod djeteta javiti takva ponašanja. I na te faktore treba djelovati kroz prevenciju. Mladi ljudi koje poznajemo jesu poput onih koji su građanski aktivni, koji su pokrenuli akciju, potaknuli nas na otvaranje Savjetovališta

 

Ohrabrilo nas je kad su počela dolaziti djeca i mladi koji su žrtve nasilja, ali i djeca i mladi s problemima u ponašanju. Kod njih se nakon samo nekoliko dolaženja mogla primijetiti značajna pozitivna promjena u ponašanju. Uvijek nas oplemeni kad nam se javljaju osobe koje su zatražile Savjetovalište za pomoć s lijepim povratnim informacijama, zahvalama itd. Tada sve ima smisla…

 

Imate li povratnih informacija od mladih ljudi koji dobivaju nagradu ‘‘Luka Ritz“? Ostaju li mirotvorno opredijeljeni?

Reno: S nekima se dopisujemo ili povremeno čujemo. I dalje su aktivni u svojim zajednicama jer to je njihov način življenja i njihov sustav vrijednosti. To su odgojne vrijednosti koje su dobili u domu od svojih roditelja.

Suzana: Kao što sam već spomenula, velik je broj mladih ljudi koji nama odraslima mogu biti primjer i od kojih bismo mogli puno naučiti. Oni su iznimni mladi ljudi, i žao mi je onih koji je ne dobiju, a također rade fenomenalne stvari u svojim zajednicama. Te vrijednosti bi trebalo više promovirati i tim mladima davati medijski prostor.

 

Često čujemo ne baš lijepe riječi o mladim ljudima u Hrvatskoj, no kakvo je vaše iskustvo? Kako vi vidite Lukine vršnjake, iako je, svjestan sam, teško vršiti generalizacije?

Suzana: Mladi s problemima u ponašanju, nasilna djeca i mladi ne rađaju se nasilna. Postoji čitav niz obiteljskih i širih društvenih faktora koji utječu na to hoće li se kod djeteta javiti takva ponašanja. I na te faktore treba djelovati kroz prevenciju. Mladi ljudi koje poznajemo jesu poput onih koji su građanski aktivni, koji su pokrenuli akciju, potaknuli nas na otvaranje Savjetovališta. Kroz Savjetovalište smo upoznali još više mladih ljudi, naše volontere, iznimne, nesebične. Većina su studenti koji imaju obaveze na fakultetima, neki su zaposleni, ali unatoč svemu imaju potrebu dio slobodnog vremena posvetiti drugima.

Reno: Ako se krene već i od samih medija, koji više ne nude samo sadržaje, već i sustav vrijednosti, te koji kroz senzacionalizam izvještavaju o slučajevima nasilja i problema u ponašanju djece i mladih, a istovremeno ne nude prostor ili nude jako malo prostora za pozitivne sadržaje za mlade i o mladima, postaje jasno da bitno utječu na sliku o djeci i mladima u javnosti, pa tako i na ponašanje odraslih prema njima. Mi vjerujemo u mlade ljude.

 

Jeste li stekli nove prijatelje?

Reno: Upoznali smo veliki broj dobrih ljudi i nekada imamo osjećaj da nam ih Luka šalje. S nekima smo postali pravi prijatelji. Redatelj Miroslav Sikavica snimio je dokumentarni film ”Oblak”. To je intimna priča o gubitku sina, najboljeg prijatelja i dečka. Film je sniman u rasponu od godinu dana otkako nas je Luka napustio. Istovremeno to je priča o potrebi i važnosti građanske solidarnosti i aktivizma u našem društvu. Družeći se poslije s Miroslavom (Sikom) i s njegovom suprugom Marijom, s kojom smo osnovali Savjetovalište, dobili smo prijatelje za cijeli život. Hvala im na tome.

Suzana: Predstava ”Ovo bi mogla biti moja ulica” kazališta ZKM-a prva je predstava koja progovara o nasilju među mladima u Hrvatskoj. Autorice Jelena Kovačić (dramaturgija) i Anica Tomić (režija) su ”naše cure” koje beskrajno volimo. S Anicom i Jelenom smo se družili tijekom stvaranja predstave i već tada shvatili da je ljubav obostrana. Ne smijem zaboraviti spomenuti Mašu Kolanović, Sanju Radić, Stjepku Popović koja je u Savjetovalištu bila tri godine kao voditeljica projekata. Kad malo razmislim, mislim da smo postali bogatiji ljudi.

Skrivanje iza nadimaka i lažnih profila daje osobama koje nemaju samopouzdanja i pozitivnu sliku o sebi dojam snage i hrabrost da se suoče s vlastitim manama i frustracijama, nažalost, usmjeravajući ih prema drugima. To im vjerojatno daje samo kratak i prolazan osjećaj zadovoljstva, ali nikakav učinkovit rad na sebi

 

Imate li dojam da se širi svijest o potrebi nenasilne komunikacije i nenasilnoga odgoja u nas?

Reno: Svakako se više govori o potrebi nenasilne komunikacije i odgoja, što je vjerojatno povezano i s naporima uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja. U posljednje vrijeme napokon se počelo raspravljati i o govoru mržnje na internetu kojeg su prepuni komentari na portalima. Skrivanje iza nadimaka i lažnih profila daje osobama koje nemaju samopouzdanja i pozitivnu sliku o sebi dojam snage i hrabrost da se suoče s vlastitim manama i frustracijama, nažalost, usmjeravajući ih prema drugima. To im vjerojatno daje samo kratak i prolazan osjećaj zadovoljstva, ali nikakav učinkovit rad na sebi. Zbog toga je nužno raditi na odgoju za nenasilje – odgoju koji će prije svega biti usmjeren na pružanje djeci i mladima vještina za nenasilno rješavanje sukoba, zauzimanje za sebe i druge, ali i preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.

 

Jeste li imali prilike izmijeniti svoja iskustva ili educirati kolege izvan RH?

Suzana: Iako smo razmijenili iskustva sa suradnicima u Hrvatskoj, tu želim istaknuti suradnju s Centrom za mirovne studije, gdje smo partneri na projektu ”Nasilje ostavlja tragove” financiranoga iz EU fondova. Zasad još nismo surađivali s inozemstvom jer, nažalost, još nemamo ljudskih ni materijalnih resursa za takvu vrstu suradnje.

 

Koje situacije nasilja u zemlji prepoznajete kao izazovne, a prema kojima se vlast nije znala postaviti, ako takvih situacija ima?

Reno: Nije pitanje nasilja u zemlji samo odgovornost zakonodavne i izvršne vlasti, koje obično prve padaju na pamet kad se spomene “vlast”. Sudbena vlast je ona koja mora početi reagirati ozbiljnije na slučajeve nasilja. Dokle god sudovi šalju poruku, posebice mladima, da se nasilje isplati ili da će proći nekažnjeno zbog nasilja, mladi će nasilje vidjeti kao metodu rješavanja problema koju ne znaju riješiti na druge, nenasilne načine.

 

Kolegica Sanja Modrić je u Novome listu lani napisala ovo: ”Slučaj Luke Ritza zapravo ima i nevidljivog aktera, a to je društvo. A u društvu je sve ostalo točno onako kako je bilo tada kad je Lukin život zatrlo nasilje, nikakvih bitnih promjena, nikakve jasne pouke. Naprosto, sve su tadašnje patologije ostale i danas netaknute u tom našem neomeđenom socijalnom laboratoriju, u kojem je ovako bizarno ubojstvo očito bilo moguće i u kojem se onda jedna takva besmislena tragedija doista i dogodila, na žalost ni prva, ni zadnja.” Kako vam se čini njezina konstatacija?

Suzana: Iako je, nažalost, gotovo potpuno točna, možda je došlo vrijeme da promijenimo stav, da se odmaknemo od takvih generalizacija i da ih prestanemo promovirati jer ne čine ništa za konkretnu akciju. Ljudi se obično pasivno slože i dobiju osjećaj da ne mogu promijeniti ništa te odustaju. Treba krenuti svatko od sebe i pitati se što ja mogu napraviti. Malen korak, ali konkretan korak – poput pomaganja nekome u nevolji, poput volontiranja i slični načini akcije mijenjaju mikro okolinu. Jedna po jedna mikro okolina već čini zajednicu. Odnekud moramo početi. Ne možemo stalno čekati to “društvo” kao da svatko od nas nije član tog istog društva.

Luka je stradao jer je bio drugačiji. Bio je liberalan, tolerantan i zazirao je od nasilja. Nije pripadao nikakvim podjelama, ali uvijek je stao na stranu i u obranu onih koji su iz bilo kojeg razloga bili diskriminirani i etiketirani

 

Zašto ste se javno opredijelili kada se organizirao referendum o braku i kojim ste stavom nastupili?

Reno: Zato što se tim pitanjem kršilo direktno pravo manjina, širila netolerancija prema drugačijima i različitima. A posebice jer to pitanje nije pokrenula manjina, već većina. Nisu homoseksualne osobe zatražile da se mijenja definicija braka.

Suzana: Luka je stradao jer je bio drugačiji. Bio je liberalan, tolerantan i zazirao je od nasilja. Nije pripadao nikakvim podjelama, ali uvijek je stao na stranu i u obranu onih koji su iz bilo kojeg razloga bili diskriminirani i etiketirani.

 

Kako ste se vas dvoje upoznali?

Reno: Upoznali smo se 22. travnja 1989. na vjenčanju. Suzi je bila kuma, a ja kum (hahaha) ljubav na prvi pogled. Hodali smo 39 dana i odlučili se vjenčati.

Suzana: Točno godinu dana kasnije 22. travnja 1990. rodio se Luka!

 

Smatrate li se prosječnim zagrebačkim građanima? Jeste li to bili kada ste hodali zajedno i kada ste se uzeli?

Suzana: Oboje smo rođeni u Zagrebu i djeca smo zagrebačkog asfalta.

Reno: Mislim da smo bili i ostali prosječni građani.

 

Kakav vam je život u Zagrebu?

Suzana: Nećemo se žaliti, premda se Zagreb dosta promijenio u odnosu na vrijeme kada smo bili mlađi. Još uvijek si možemo priuštiti odlazak u kazalište, neki rock-koncert, druženje s prijateljima…

 

Postoji li neka osoba iz novije povijesti koja zaslužuje spomenik, a nema ga?

Reno: Nisam sklon dizanju spomenika.

 

Koju ste knjigu u posljednje pročitali, a da vam se jako dopala?

Suzana: ”Srda pjeva, u sumrak, na duhove”, roman Miljenka Jergovića, po drugi put, i ”Prijelaz za divlje životinje” Ivane Simić Bodrožić. Tu posebno želim istaknuti pjesmu “Nikada nećete saznati koliko vas volim”.

Reno: Trenutačno čitam ”Misija London”, roman Aleka Popova.

 

Puno se toga nesretnoga događa, ali što vas je u posljednje vrijeme jako rastužilo?

Suzana: Svaki puta kada strada mlada osoba.

 

A raspoložilo ili razveselilo?

Reno: Kada Lukini prijatelji polože ispit na fakultetu.

 

Što vam inače čini radost?

Suzana: Kada nas nazovu Lukini prijatelji i pitaju što je za ručak, hahahaha.

Reno: …ili kada Lara, Lukina prijateljica, i Ivana pitaju mogu li opet ljetovati s nama?!

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora