Svijet nakon pandemije bit će po mjeri Josipa Delaša

Ova pandemija, iako je prvenstveno medicinski problem, jer ugrožava i oduzima zdravlje, a u najgorem slučaju iprekida ljudski život, ona nadilazi granice medicine jer sadrži i mnoge povijesno-antropološke slojeve. Ti slojevi se očituju u postavljanju sljedećeg pitanja: kakav će svijet biti nakon ove pandemije?

Ovo pitanje je gotovo besmisleno jer je na njega moguće dati samo jedan odgovor: svijet nakon pandemije bit će svijet povratka na ono stanje prije pandemije. Nema nikakvih civilizacijskih lomova, ne nastaje nešto novo, jer se nalazimo u istom sustavu, samo što je dinamizam toga sustava prisilno zaustavljen, urušili smo se za nekoliko stupnjeva, ali je sustav i dalje isti.

Mi ne razvijamo čežnju za drugačijim, novim, pravednijim sustavom. Ne, potpuno smo bezidejni. Sve naše nade i želje usmjerene su prema povratku u svijet unutar kojega smo dislocirani s jednog mjesta na neko drugo mjesto. Mi nismo istjerani iz toga svijeta, jer bi se tada našli na početku nečeg drugačijeg i novog. Bili bismo prisiljeni promišljati i stvarati novo.

Mi se, dakle, ne nalazimo izvan toga svijeta, nego smo na njegovim marginama. Tamo smo uostalom uvijek i bili, samo što smo sada u mogućnosti to spoznati.

U povijesno-antropološkom smislu, glasnogovornik našeg urušavanja je sirobujski stanovnik Josip Delaš. O njemu se posljednjih dana mnogo piše, ali ne zbog onoga što on čini, nego zbog toga što je u njemu prisutan sustav našeg javnog života.

Mi ne razvijamo čežnju za drugačijim, novim, pravednijim sustavom. Ne, potpuno smo bezidejni. Sve naše nade i želje usmjerene su prema povratku u svijet unutar kojega smo dislocirani s jednog mjesta na neko drugo mjesto. Mi nismo istjerani iz toga svijeta, jer bi se tada našli na početku nečeg drugačijeg i novog. Bili bismo prisiljeni promišljati i stvarati novo

Josip Delaš je samo prividno svećenik, to uostalom i kaže Splitsko-makarska nadbiskupija koja nema snage sankcionirati njegov neposluh i nekršćansko ponašanje. Da je on svećenik, onda bi Splitsko-makarska nadbiskupija, budući da ima na raspolaganju mnoge instrumente, sankcionirala njegovo nesvećeničko ponašanje. Ovako, budući da mu nije izrečena nikakva kazna, onda možemo zaključiti da Splitsko-makarska nadbiskupija za nešto takvo nije zainteresirana jer Josip Delaš naprosto nije svećenik.

Međutim, moguće je doći i do drugačijeg zaključka, a on glasi: Josip Delaš je svećenik, a Splitsko-makarska nadbiskupija nije nadbiskupija. Uistinu, ne može istovremeno Splitsko-makarska nadbiskupija biti nadbiskupija i Josip Delaš nesankcionirani svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije.

U konačnici, sasvim je svejedno je li Delaš svećenik ili to nije ili je Splitsko-makarska nadbiskupija nadbiskupija ili to nije. Bitan je sustav.

Unutar istog sustava moguć je ovakav udar na logiku, bez posljedica na branitelje sustava, a oni su, u konkretnom slučaju i Josip Delaš i Splitsko-makarska nadbiskupija, odnosno nadbiskup Marin Barišić.

I jedan i drugi znaju da žive u sustavu koji ih neće sankcionirati, ili ih neće sankcionirati na isti način kao i druge, manje značajne pripadnike toga sustava, jer je taj sustav jednostavno više njihov.

Zato Delaš može policajce nazivati jugomilicajcima, zato može privatizirati sirobujsku crkvu, zato u crkvu može pustiti nasilnike koji će ozlijediti novinarku i spriječiti njezin ulazak u crkvu, jer je crkva privatizirana od strane branitelja sustava koji je sada, uslijed pandemije, trenutno blokiran, ali teži prema tome da se obnovi i da bude onakav kakav je i nekad bio, iako je takav i sada makar na Sirobujima, baš po mjeri Josipa Delaša i Marina Barišića.

Po mjeri njihove logike, poimanja Crkve, pravednosti i primjerenog odnosa države i Crkve.

I ne, ovaj slučaj se ne može usporediti ni s jednim drugim slučajem, ovo je poseban slučaj jer je ujedno i odgovor na pitanje o tome kakav će svijet biti nakon pandemije, jer je sasvim jasno da će taj svijet biti po mjeri Josipa Delaša.

Ostali slučajevi, primjerice, u pakračkoj pravoslavnoj crkvi, gdje su se okupili vjernici u broju koji narušava mjere zaštite od širenja pandemije, ne mogu se usporediti s ovim sirobujskim. Pravoslavni svećenici u Pakracu nisu zazivali božju intervenciju obrušavanja nebeskog gnjeva na policajce koji su kanonskom snagom postali jugomilicajci, tamo se nisu palile bengalke i ponosito u rukama držali rekviziti koji veličaju fašizam.

Ne, tamo se prakticiralo, uostalom kao i u sirobujskoj crkvi, magijsko poimanje religije po kojem briga za dušu ide na štetu tijela. Riječ je o magiji.

No Delaš i Splitsko-makarska nadbiskupija, koja ničim ne ometa Delaša, nisu se zadržali samo na magijskom poimanju stvarnosti, oni su priuštili i nešto vizionarsko – dali su nam uvid u to kakav će svijet biti nakon pandemije.

To će biti svijet mase, ne pojedinaca, jer ni Delaš, a ni njegov šuteći šef Marin Barišić nisu tu da bi štitili prava pojedinaca, primjerice, novinarke Živane Šušak Živković.

Ipak, treba biti iskren i priznati da između Delaša i Barišića postoji razlika. Delaš je predvodnik mase, on masu usmjerava i s masom i za masu živi. Barišić se mase samo boji, zato i šuti, zato odbija djelovati.

Da je na Barišićevom mjestu, kojim slučajem, dubrovački biskup Uzinić, zasigurno ne bismo nečem ovakvom svjedočili. Biskup Uzinić je biskup, on govori i dosljedno zagovara kršćanske stavove. S tim stavovima se možemo ili ne moramo složiti, ali ono što je neprijeporno je da su ti stavovi dosljedno kršćanski.

Kako sutra Barišić i Delaš mogu zastupati tezu o nepovredivosti života od začeća do prirodne smrti, kada su sada, jedan aktivno jer predvodi masu, a drugi pasivno jer se boji što bi mu Delaševa masa mogla napraviti, pristali da se nečiji život izloži bolesti i mogućoj smrti samo da bi, s druge strane, mogli prisustvovati nekoj kultnoj radnji?

Kako sutra Barišić i Delaš mogu zastupati tezu o nepovredivosti života od začeća do prirodne smrti, kada su sada, jedan aktivno jer predvodi masu, a drugi pasivno jer se boji što bi mu Delaševa masa mogla napraviti, pristali da se nečiji život izloži bolesti i mogućoj smrti samo da bi, s druge strane, mogli prisustvovati nekoj kultnoj radnji?

Barišić i Delaš su izgubili kredibilitet u takvim raspravama. Delaš je izgubio kredibilitet govorenja, a Barišić je izgubio kredibilitet šutnje. Oni imaju kredibilitet žrtvovanja života.

Biskup Uzinić, naprotiv, i dalje dosljedno može zastupati stav kako je ljudski život vrijednost i kako tu vrijednost treba štititi od začeća do prirodne smrti, a prirodna smrt, razumije se, nije smrt koja može nastupiti, neovisno hoće li ili neće, uslijed namjernog, magijskog izlaganja pojedinačnog biološkog organizma, a sve kako bi se sačuvala neka kultna praksa.

Koliko masa drži do pojedinačnog života, najjasnije je vidljivo iz scena nasilja prema dvjema novinarkama. Novinarke zastupaju istinu koja je u funkciji javnosti, a ta javnost nikoga ne isključuje, a masa, naprotiv, zastupa privatiziranu istinu, istinu mase koja je privatizirala crkvu.

Ovoje paradoksalno jer bi se, po Uzinićevom a ne Delaševom modelu, u crkvi trebala propovijedati kršćanska istina ouniverzalnosti spasenja koje dolazi po Isusu Kristu i ostvareno je u Isusu Kristu.

U privatiziranim crkvama ne očekujete ništa takvo, tamo ćete pronaći spremnost na nasilje, veličanje nasilja, zazivanje nasilja i obranu nasilja. A oni koji ne bi htjeli baš izravno sudjelovati u nasilju, oni će šutjeti i neće ništa napraviti da se nasilje okonča.

Kakva će, dakle, biti naša budućnost nakon ove pandemije? Bez imalo laganja i uvlačenja u iluzije, naša će budućnost biti budućnost povratka na nekad dostignut stupanj, onaj koji je trenutno prekinut ovom pandemijom, a to je stupanj Delaševog djelovanja i Barišićeve šutnje.

Opet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora