novinarstvo s potpisom
Gledajući nedavno objavljeni video na YouTubeu naziva ”Sramota”, svjedočili smo još jednom verbalnom pa potom fizičkom nasilju među mladim školarcima. Ovaj put riječ je o učenici Hemijske škole u Tuzli koja je postala žrtva svojih školskih kolegica. Događaj je ponovno pokrenuo niz pitanja o zabrinjavajućem trendu povećanja nasilja među mladima.
Naime, snimka prikazuje grupu učenica kako lavinom uvreda i pogrdnih riječi iskaljuju frustraciju i ljutnju na školskoj kolegici. No ubrzo prvotno vrijeđanje prerasta u naguravanje i udaranje učenice po cijelom tijelu. Za to su vrijeme u školskom dvorištu ostali učenici mirno promatrali i mobitelima snimali događaj, prenosi portal Tuzlanski.ba.
Ovaj događaj u susjednoj zemlji samo je jedan u nizu primjera sve češćeg oblika školskog nasilja na koje sve više upozoravaju profesori i psiholozi. Unatoč tomu što je snimka zlostavljanja proslijeđena mjerodavnim institucijama, ostaje pitanje tko je doista odgovoran za takvo brutalno ponašanje maloljetnica i zbog čega takvi primjeri nasilja među mladima sve više postaju ”uobičajen problem”, a ne iznimka. A odgovornost se u praksi najčešće prebacuje s jedne institucije na drugu, s roditelja na nastavnika. No problem i dalje ostaje, a i nejasna odgovornost pojedinca i institucija.
Prema statistikama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, samo u protekloj školskoj godini zabilježeno je 1577 slučajeva vršnjačkog nasilja u školama. Drugim riječima, oko 30 % djece bar jednom doživi neki oblik vršnjačkog nasilja. O nasilju među djecom i mladima govorimo kad jedno ili više djece sustavno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete ili mladu osobu koja se ne može obraniti. Ima ga među djecom svih dobnih skupina, no nažalost sve je više nasilja među sve mlađim populacijama.
Važno je imati na umu da je posrijedi vrlo složena pojava, uzrokovana nizom činitelja. U psihologiji mnoge teorije pokušavaju s različitih polazišta ustanoviti uzrok nasilja među djecom. Pritom je najveći naglasak na važnosti socioloških faktora (karakteristike obitelji, transgeneracijsko prenošenje nasilja, kulturne vrijednosti, utjecaj nasilja u medijima, siromaštvo, nezaposlenost itd.), ali i psiholoških faktora (ličnost osobe i moguće psihopatološke tendencije). Teorija privrženosti, primjerice, naglašava kako uzroke agresivnih ponašanja treba tražiti već u najranijem djetinjstvu jer su rana iskustva s bliskim osobama osnova za sve kasnije odnose.
Swea Jelić Tuščić, diplomirana psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, kaže kako nerijetko djeca prihvate model nasilnog ponašanja odraslih otprije prisutan u obitelji. I istraživanja su pokazala kako razina agresije djece raste ako roditelji toleriraju njihovo agresivno ponašanje pa na takvo ponašanje ne treba gledati kao na hir ili dječje nepodopštine.
”Škola je, kao i svaka druga institucija, odgovorna za nasilje koje se događa unutar i u krugu škole pa je bitno da učitelji interveniraju uvijek kada uoče i najmanju naznaku nasilja među djecom. U Hrvatskoj postoji i protokol o postupanju škole u slučajevima vršnjačkog nasilja, koji podrazumijeva uključivanje i drugih nadležnih institucija, primjerice centara za socijalnu skrb. Ipak, s obzirom na složenost pojave, i odgovornost treba biti podijeljena. Za uspješno nošenje s problemom nasilja među djecom i mladima važni su napori i preventivni rad na razini obitelji, škole, stručnjaka, ali i društva”, ističe S. Jelić Tuščić.
Nužno je potaknuti na djelovanje i djecu koja pasivno svjedoče nasilju (tzv. promatrači) jer su oni bitan faktor u procesu smanjivanja vršnjačkog nasilja. Nasilje među djecom problem je kojim se treba pozabaviti cijelo društvo. Važno je znati da se djeca i mladi ne mogu sami suprotstaviti nasilju, već da im je u tome potrebna pomoć odraslih, odnosno roditelja, nastavnika, stručnjaka i društva u cjelini.