Tko može dobiti nagradu časti kada Predraga Lucića više nema?

Ljepolikom

Kad se u ovo godišnje doba autobus izvuče iz Like najčešće biva da se izvukao iz magle, golomrazice i leda, da se provukao kroz Svetog Roka i da je Mediteran vidljiva činjenica koju jedan od hrvatskih rječnika definira i kao pojas rasta masline.

Njih, tih maslina nema sve dok se autobus ne spusti do same Maslenice, a i ondje nisu uvjerljive; bura je, uglavnom nove nasade povila prema tlu i po visini ih ne razlikuješ od, također, novih nasada bresaka. I krovovi kuća su uglavnom novi, premda se još ponegdje vide razjapljena usta beskrovnih zidova nekadašnjih kuća na kojima nepoznat netko uredno obnavlja napis Aviokarte.hr.

Odgovorna sam za izložbu nezavisnih hrvatskih izdavača koju Slovanska knihovna Klementinuma postavlja u potkrovlju zdanja tik uz Karlov most. Selektorski nemilosrdna, broj tih nezavisnih svela sam na dva, zagrebački Durieux i Lucićevu Biblioteku Feral Tribune

Split je još daleko.

U udaljenom djetinjstvu izmaštano more počinjalo je u Perkoviću, u ranu zoru kad bi ponestalo vode u zelenoj, pregrijanoj flaši, a otac, s ostalim muškarcima iz brzog vlaka Zagreb-Split (vozio 10 sati), trčao do pumpe dok smo se mi, u vagonu, bojali da se neće uspjeti vratiti, a ako se vrati bit će to  bez vode.

Al samo da dođe, taj nesretni Split, tad smo mislili.

Split u kojem sam iz toga vremena ljetovanje povezala s mirisom luke,  njezinom jedinstvenom bojom koju jedinu raspoznajem i priznajem kao boju Jadrana i zvukom kotača kariole, kola na kojoj lučki nosači-fakini vuku kofere.

Al samo da ne dođe, taj nesretni Split, mislim 60 godina poslije;  ružan je datum 12. siječanj 2018.

Prag 2002.

Odgovorna sam za izložbu nezavisnih hrvatskih izdavača koju Slovanska knihovna Klementinuma postavlja u potkrovlju zdanja tik uz Karlov most. Selektorski nemilosrdna, broj tih nezavisnih svela sam na dva, zagrebački Durieux i Lucićevu Biblioteku Feral Tribune.

Nismo se ranije sreli, Lucić zna tek moje ime koje mu se neprestano mota po kolumni kojoj je urednik, a ja njega poznam, manje-više, po fotografijama kao dugokoso božanstvo, koje obitava u kući bogova zvanoj Feral. Na samom predstavljanju govorim o feralovcima bez pripreme, pa uzletim toliko da na kraju rasplačem publiku što obično nije teško, ali rasplačem i Lucića što nije bilo lako. I sama plačem, to je najlakše.

16 godina poslije mislim na te zajedničke suze.

Samo da NE dođe taj nesretni Split.

I mislim još, je li se u zadnjih 28 godina u Hrvatskoj rodio ijedan lijep dječak kojemu bi neoprezni roditelji dali ime Predrag, i mislim kako bi Lucić to sigurno znao da sam ga na vrijeme pitala, kao što je znao sve, svaku knjigu koju sam pročitala i koju nisam, pjesmu kojoj sam zapamtila ili joj pogubila stihove i filmove čije sam scene čuvala da se u pisanju kad-tad njima okoristim.

Jedino pitanje na koje mi nije znao precizno odgovoriti postavila sam mu baš na promociji u Pragu: koliko je puta on sam, a koliko puta Feral tužen zbog uvrede časti i raznoraznih bolnina koje su kasnije plaćali nečasnima. Nije znao broj.

I mislim još, je li se u zadnjih 28 godina u Hrvatskoj rodio ijedan lijep dječak kojemu bi neoprezni roditelji dali ime Predrag, i mislim kako bi Lucić to sigurno znao da sam ga na vrijeme pitala, kao što je znao sve, svaku knjigu koju sam pročitala i koju nisam, pjesmu kojoj sam zapamtila ili joj pogubila stihove i filmove čije sam scene čuvala da se u pisanju kad-tad njima okoristim

Mislim…

Užice 2008.

Rado, o Radooo!

Na druženju pisaca i učenika užičke gimnazije, festivalu Na pola puta (izguglajte pisci, provjerite, ako nađete u tom jeziku riječ koja ne pripada vašemu, recite to u lice Luciću) bezobrazno otežući zazivam beogradsku pjesnikinju Radmilu Lazić, a umjesto nje čujem Lucića da mnogo strašnijim glasom no što je moj doziva Rado, o Radoo, pa tako, oponašajući intonaciju Petra Božovića dok zaziva ljepoticu-vampiricu Radu, tri dana maltretiramo Radmilu sve usput raščlanjujući i Glišićevu priču Leptirica i njenu briljantnu ekranizaciju  i glumu Slobodana Perovića i zastrašujuću muzičku podlogu, sve dok mi ne padne na pamet da sam ja, kad je taj horor film prikazan na televiziji već bila apsolventica, a Lucić imao jedva devet godina.

Ali o filmu i o priči znao je neusporedivo više od mene, kao što je bez zaleta, u ritmu sporog vlaka koji nas je teglio Šarganskom osmicom mirno prešao na Murnaua, i učinio da se gotovo rasplačem od sreće što sam konačno imala s kime podijeliti scenu podizanja Nosferatuove ruke, pa onda i vidjeti Lucića kako poskakuje na drvenoj klupi dok mu pričam kako sam u Kaštel Sućurcu, u ljetnom kinu 1960., kada Lucić još nije bio rođen, vidjela jedan od meni danas važnijih filmova 1000 očiju doktora Mabusea, pa se oboje radujemo pričajući o dragocjenim doživljajima strahova iz djetinjstva; nikad ih nećeš ponoviti takvim intenzitetom, premda su nam drugačije i strašnije strahove mnogo godina kasnije servirali dnevno.

Ali važnije je to da je Lucić toga Mabusea znao, kao da se rodio prije Fritza Langa i kao da je prije Langa slutio dolazak fašizma. A slutio ga je i bez pogreške prepoznavao na svakom djeliću zemaljske kugle, ma gdje bi se monstrum okotio.

Kino Europa koju godinu poslije.

Čitamo nešto što je drugima ostalo nepročitano. Takav je koncept nastupa. Zašli smo duboko u noć ili rano jutro, umorni smo, sve se oduljilo, nitko više nikog ne sluša, ja najumornija samo čekam da sve to prođe.

Onda izađe Duje i glasom koji se ne zaboravlja kaže O prokleta da si ulico Rige od Fere. Ustanem, viknem Branislav Petrović, osramotim se po ne znam koji put, ubacujem se Luciću u čitanje što je nedopustivo; znamo da je čitao silnije od Visockog. Al vičem, jer, eto i to je i knjiga i pjesma koju, do njega, nisam imala s kime podijeliti.

Koju godinu  poslije Lokotar uređuje knjigu Arsenovih pjesama po izboru prijatelja, kaže mi, pošalji da ne tražim; skener nemam, ne znam drugačije skidati pa primitivno prepisujem meni omiljenu Spaliti zemlju, a ima je, mučim se, ubijam se ispravljajući svoje tipfelere, pošaljem, Kruno odgovori (sačuvala mail), ne može, biraj drugu, ovu je odabrao Lucić.

Onda izađe Duje i glasom koji se ne zaboravlja kaže O prokleta da si ulico Rige od Fere. Ustanem, viknem Branislav Petrović, osramotim se po ne znam koji put, ubacujem se Luciću u čitanje što je nedopustivo; znamo da je čitao silnije od Visockog. Al vičem, jer, eto i to je i knjiga i pjesma koju, do njega, nisam imala s kime podijeliti

Ma znaš, Luciću, od 2000 pjesama, dosta mi te…

Na dan Dedićeve smrti mail poslala Predragu:

Kočijom, moderato

U svitanje, vozimo se Lucić i ja kočijom bez kočijaša
Smeđom kočijom kroz smeđu Ilicu.
Predrag kaže da svakako treba decentralizirati stvar
I kaže još, dosta je Zagreba.
Iznervira me pa zapjevam Moderato cantabile.
neloše zapjevam.
Duje prihvati pa tako, skladno pjevajući, pravimo se važni vozeći se praznom Ilicom.
Ujutro, Radio Ljubljana javi da je umro Arsen Dedić
pa tudi to da je Pegasto dekle postala ponarodnela pesen.
Sjetim se sna, pokušam zapjevati,
ne bi da si Bog.
Na povratku, 13. siječnja 2018., u autobusu za Zagreb sjetim se te ružne smeđe anticipacije.

Al samo da prođe taj Split…

 

U bestidnom suncu gledam od Klisa prema otocima i čekam trenutak kad će nestati more. Nema više Perkovića ni zelenih flaša…

Prije Svetog Roka igram se nastajanja i nestajanja do trenutka u kojem znam da na duge mjesece neću vidjeti more; tad se sjetim da jučerašnji Split nije imao ni miris luke ni boju Jadrana. Imao je neke druge, uglavnom mračne boje, drugačiji zvuk drugačijih kotača, drugačijih kola, zvuk koji se, premda utišan, kad ga jednom čuješ, nikad ne zaboravlja.

Prolazeći kroz posljednji pojas maslina sjetila sam se Lucićevog, uf, kad sam mu citirala onu rječničku definiciju Mediterana, a gledajući posljednje oglodane zidove srušenih kuća po Lici znala sam da će o Predragu Luciću biti napisano da je bio onaj koji je kao mladić, gotovo dugokoso dijete, čudesno ljepoliko biće, hvatao metke mržnje i primao na sebe pljuvačku namijenjenu slabijima od sebe, svjedočio istinu i samo istinu; pisat će se da je bio veliki novinar, pjesnik, satiričar, parodist neponovljivog talenta o kojemu nijedna hrvatska čitanka, a ni hrvatski leksikoni ni enciklopedije neće reći ni riječi; govorit će se da je disao umjesto onih kojima to nisu dali, da je pjevao i smijao se dok i druge nije prisilio na smijeh slobode u slobodi jada…

Biram je, premda takve definicije nema ni u jednom frazeološkom rječniku. A tako definirana bliskost morala bi ondje naći svoje mjesto, kao što se osamljenost može mirno definirati kao osjećaj pustoši što se otvara pred čovjekom koji jedini među mnogima potajno voli kakvu knjigu. Uz Lucića teško da je itko bio sam

Znam sve to, na sve to bespogovorno pristajem i dodajem: integrirani umjetnik o kakvom su maštali pisci romantizma. Vitez.

Svjesno, sve to preskačem i biram, za ovaj oproštaj s mojim drugom, svoju neraskidivu vezu s Predragom Lucićem, pobratimstvo lica po čitanju.

Biram je, premda takve definicije nema ni u jednom frazeološkom rječniku. A tako definirana bliskost morala bi ondje naći svoje mjesto, kao što se osamljenost može mirno definirati kao osjećaj pustoši što se otvara pred čovjekom koji jedini među mnogima potajno voli kakvu knjigu. Uz Lucića teško da je itko bio sam.

U Zagrebu dočeka me mail Radmile Lazić u kojem me moli da pokrenemo inicijativu da se po Predragu Luciću, posljednjem vitezu Ex Jugoslavije, nazove nagrada koju nam valja osnovati. Nagrada časti.

RE: A kome bismo je dodijelili kad njega više nema? Kad njega više nema, Rado, o Radooo?

(Pročitano u Hrvatskom društvu pisaca 18.1.2018. na komemoraciji za Predraga Lucića).

> Svi tekstovi ovog autora