Totalitarni kontekst javne memorije (1)

Kako je zbroj slijedećih tema iz knjige objavljene na engleskom jeziku već dijelom objašnjen u prethodna dva nastavka kolumne, bit ću namjerno štur u elaboracijama i ograničit se samo na korekcije kad mi već urednik omogućava da ”izmišljam boljeg sebe” i ažuriram tekst u vremenima u kojima smo zakasnili gdjegod i kadgod stignemo. Konačno su strategije pokazale da su smislene, za razliku od rasprava o taktikama koje stvarnost prestiže.

Muzeologija, ako iole može postojati znanost o jednoj instituciji, mogla je biti samo rasprava o taktici jednog zanimanja. Tek neka ”mnemozofija”, znanost o baštini, makar kako je pokušavali deskriptivno imenovati, može u svijetu kontinuirane radikalne mijene predstavljati neku korist.

Nije samo javna memorija ugrožena u svojoj prirodi i kapacitetu nego i svaka druga djelatnost. Nemamo demokraciju nego oblike novog (pisao sam o tome poodavno), ”baršunastog totaliarizma”: u licemjernom, hibridnom kaosu svijet se što ratovima što natjecanjem, – vojnim, tehnološkim pretvara i u stratište kultura.

Paradoksalno, umjetna inteligencija je oblik hipermnezije kompetitivnih sistema koji se ili prerušavaju u demokraciju ili od ideje posuđuju potreban koncenzus. Glupo je i štetno voditi sektor javne memorije, a ne znati ništa o svijetu kojemu treba služiti.

Velika pohlepa je koncept koji sam prvi put upotrijebio na predavanju 2005. godine. Često sam pisao o tome, nesvjestan da su drugi na isti način opisali naše vrijeme. Prije ili poslije mene, – nevažno je, a postat će, ako već nije.

To znači da sam opravdano napisao podsjetnik u jednom od svojih slajdova koji se tiče baš ove teme i tako zabilježio studentima ono što sam smatrao da ne smijem zaboravati, makar i objašnjavajući te dijapozitive, kako je i za očekivati, uvijek malo drugačije: ”Velika pohlepa pretvara ljude u nesigurne ovisnike o iluzijama, koji bježe od slobode, bježe od stvarnosti i postaju žrtve kolektivne histerije”.

Kao nikada prije, naša tehnologija tjera nas da zamaglimo granice između onoga što je stvarnost i onoga što je puka iluzija. Prije dvedesetak godina to je ličilo na profesorsku fantaziju. S tim smo se uvijek igrali. Svaka ispričana priča, svaka pročitana knjiga može nas prebaciti u drugu stvarnost. Ali već tada sa Second Lifeom, 3D Imagineeringom, s interaktivnim igrama, postajali smo uronjeni ne samo u sliku nego i u događanje, – naša neposredna umjetna okolina je postala ”immersive”.

Holywood je prvi ponudio hiperrealizam koji je filmove za svagda osamostalio od kazališta. ”Omnimax” je bio posljednja faza klasične igre, izazivajući naš osjećaj izgubljenosti u stvarnosti koja nije naša vlastita: zaslon i zvuk imali su nas kao fokus i zaokupili su svu našu pozornost. Konkavni ekran nije ostavljao ni kutić dvorane gdje smo mogli ”pobjeći” od sugerirane stvarnosti. No, to nije ništa u usporedbi s onim iskušenjima kojima smo sada izloženi s kino-dvoranom pretvorenom u neke goleme očale koje nema ne ostavljaju ništa osim virtualne stvarnosti (VR).

Uvučeni smo i involvirani kao sudionici, a ne više kao gledatelji, isključeni iz procesa po kojem bismo mogli razumom očekivati ​​što će se dogoditi ali samo predstava u našoj realnosti.

Ako se koristi za igru ​​i užitak, za stjecanje uvida u inače nepoznate svjetove, to može unaprijediti naše sudjelovanje u životu, ali nitko nije tu da promatra gdje se gubimo u toj drugoj stvarnosti, – da pomogne da ne odlutamo.

Vjerujem da su tako tehnologizirani muzeji, kad su najbolji, još uvijek poput baka i djedova i obitelji, – uvijek na našoj strani, a opet voljni voditi nas i potaknuti da koristimo svoje prirodno samopouzdanje.

Želimo avanturu, ali također trebamo vodstvo i sigurna mjesta gdje je zemlja pod našim nogama naša jedina sigurna točka polaska i povratka. Stvarnost je nestalna kategorija, ali ipak postoji. Kao i mudrost. I kao vrlina.

Sve je proces, ali to ne smije značiti da smo izgubljeni. To je središnje razumijevanje umijeća upravljanja kao prakse kibernetike: i demokracije je neprestano dogovaranje važeće norme. Zato smo sebi izgradili institucije i profesije koje svoju zrelost dokazuju društveno odgovornom inteligencijom da rješenjima slijede (nužne) promjene.

Ako se ove okolnosti spoje s činjenicom da mi, za razliku od bilo koje civilizacije do sada, živimo u doba Velike pohlepe, gdje čak nema ni neke generalne logike općeg dobra koja bi tehnolohgiju držala pod kontrolom, nema druge mogućnosti, vjerojatno će mnogi postati žrtve rastuće nesigurnosti. Proizvodi koji nam se nude nisu više nužno na našu korist ali su nužno mišljeni kao profit poizvođača i trgovaca. Odatle, recimo (ponekiput u ovoj kolumni) privatizacija institucija i dezavuiranje pofesija.

U stvarnosti koja postaje tako složena i opasna, ljudi će pokušati razne vrste bijega, neki će postati ovisni o iluzijama, drugi će postati krajnje sebični i izolirani, a treći će postati žrtve svih vrsta kolektivne histerije, ekstremnih ideologija ili ekstremnih uvjerenja…

U tom smislu muzeji će imati golemu ulogu, posebice ako žele i mogu objasniti svijet oko nas. Oni mogu osigurati da ne izgubimo iz vida humanističku etiku i da ona nudi pouzdan uvid svakom kolebljivom pojedincu, a da mu ne oduzme slobodu u zamjenu za tu sigurnost.

I prije četrdeset godina sam se bavio sudbinom profesije i brinulo me (tada) kako će izgledati muzeji ako se kustosima ne ponudi specifično dodatno obrazovanje za rad u instituciji koja je (i tada) bila smatrana kao ”od posebnog društvenig interesa”. (Još uvijek mislim da je profesija potencijalno jaka i nepoželjna a struka tek poslušni sluga).

Zanimljivo, partijska birokracija je tražila od muzeja manje poslušnosti nego neo-liberalna. Lijenost i obljetničke izložbe su bile ta siromašna stvarnost.

Napredovali smo: kustosi danas više rade iako su i dalje većinom ne-obrazovani za muzejsko poslanje. I opet je važno da se ne petljaju u ”važne stvari” koje ovise o korporativnim odlukama (”uvjeravaju” ih političari i prodani mediji) ali sad izgleda lakše zaboraviti svoje poslanje u ime opravdane nezainteresiranosti za stvarnost (jer živimo konačno u slobodom društvu) ili ga pretvoriti u prenemaganje oko velikih nevažnih tema neoliberalizma.

Kad zbunjena, revoltirana mladež prolije juhu po Van Goghovoj slici u ime demokracije i javnog dobra, na krivom mjestu to čini: da je muzej zaštićena i njegovana javna ustanova ne bi ni došao u iskušenje da za preživljavanje primi prljavi korporativni novac, ponekad baš najvećih zagađivača okoline.

No, o tome koliko ideja privatizacije kao rezultat novog legitimiteta Profita upravlja našom sudbinom bilo je već riječi u prethodnim, a bit će i u slijedećem nastavku.

(Ovaj tekst u dva nastavka, je trostruko uvećan i poboljšan tekst triju potpoglavlja, 7, 8 i 9 ”Great Greed” etc. iz knjige Public memory in a deluded society: Notes of a lecturer dostupne na https://icofom.mini.icom.museum/wp-content/uploads/sites/18/2022/11/2022_tomislav_sola_public_memory.pdf , kao i na https://www.mnemosophy.com/the-vault.)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (2)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo

> Svi tekstovi ovog autora