novinarstvo s potpisom
Crobarometar je ukrao Božić Davoru Bernardiću: očajni rezultati istraživanja za prosinac poharat će ponovo tu stranku, koja se nikako ne može oporaviti od gubitka izbora sada već davne jeseni 2016. Unutarnje gloženje uz dezorijentirani aktualni leadership srozao je nekad slavni SDP na brojke na kojima ih ubrzano stiže Živi zid.
Čega je to dokaz? Potpuno jasno: svi oni birači SDP-a koji su pogođeni ovrhama, koji su u blokadama, koji za ovaj Božić nisu sudjelovali u trošenju onih 12,5 milijardi kuna na poklone i luksuz, okreću se Živom zidu koji sada smatraju svojim zaštitnikom.
To su svi oni socijalno ugroženi koji su u podijeljenom i ranjenom SDP-om izgubili i sidro koje su godinama imali u toj stranci. Iako to zvuči kao teška demagogija, ostali su bez svojih zaštitnika.
Odnosno, tako se osjećaju, i po istraživanjima trče u zagrljaj Živog zida koji je, pak, antisistemska stranka i doista zadnja može pružiti sustavne odgovore na potrebe ugroženih građana.
Oni bi razbucali sustav Hrvatske narodne banke i aktualnu monetarnu politiku, zakona se baš i ne držali kao pijani plota, Europska unija za njih gotovo da i ne postoji, ali za razliku od SDP-a – djeluju vjerodostojno. Odnosno, izgledaju kao da govore ono što i misle. I tako uostalom i žive.
Za razliku od toga, SDP je postao najprije stranka salonskih ljevičara u kojoj se saborske zastupnice natječu koja će imati skuplju torbu s većim dizajnerskim logom, pa onda i Bernardić sa svojom minimalnom plaćom izgleda kao robot koji ponavlja rečenice u koje ni sam ni slovcem ne vjeruje.
Nije samo unutarstranački harakiri kriv za tu neuvjerljivost lidera SDP-a – vidi se da ti ljudi ne žive socijaldemokraciju. Iako je pokušao prodati svoju tužnu obiteljsku priču kao političku agendu, radišni Bernardić ipak jednostavno nema onaj faktor X, a možda je samo premlad, no u cjelini dojam je da SDP-ovci već nekoliko godina uopće ne govore ono što doista misle.
Tu ispraznost birači prepoznaju i okreću se onima za koje misle da će vjerodostojnije štititi njihove potrebe.
Realno, u ovom društvu većina građana živi tako da plaću rasteže od prvoga do prvoga u mjesecu, i to je zapravo hrvatski srednji sloj, ona većina kojoj treba zaštita pred vladom koja najavljuje poskupljenje i plaćanje liječenja, u državi u kojoj si doista svako dijete koje želi ne može osigurati odlazak na fakultet.
No, ipak, rast Živog zida samo je odraz slabosti SDP-a, ni više ni manje. A socijaldemokrati će sada cijelu zimu i proljeće opet potrošiti na unutarstranačke ratove – treba li sazvati novu izvanrednu konvenciju, može li pet županijskih organizacija srušiti predsjednika, smiju li zastupnici javno iznositi kritike, treba li SDP donijeti novi statut i program, bla, bla, bla.
A možda je jedino relevantno pitanje treba li se Bernardić sam povući, i koliko dugo da još čeka na takvu odluku? Još šest mjeseci, dok se SDP i Živi zid ne izjednače na 15 posto? Odmah? Nikad?
Činjenica je da je SDP u jednoj fazi i sa Zoranom Milanovićem pao na samo 17,5 posto podrške, u vrijeme kad je ta vlada već bila potpuno potrošena, ali je i danas živ.
Možda ni ova anketa nije smak svijeta, možda Beri treba dati još jednu šansu, no činjenica je barem jedna: vrh stranke doista se mora pod hitno sastati, odrediti krizne mjere, drastično poraditi na komunikaciji s javnošću i, da, napisati novi razumljiv, jasan i operativan program koji će birači razumjeti na način da SDP zna što radi. Nažalost, sada doista ne zna. I to svi vidimo.
(Prenosimo s portala Novoga lista).