Trebalo bi da katolici postanu više pravoslavni i obratno!

Metropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije primio je predsjednika Hrvatske biskupske konferencije zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića u subotu 4. ožujka u svome domu, odnosno u prostorijama Duhovnog centra na Svetom Duhu u Zagrebu. Razgovarali su o temama vezanima uz vjerski i duhovni život u Republici Hrvatskoj, a dotaknuli su se i rada Mješovite komisije stručnjaka iz Katoličke i Srpske pravoslavne crkve koja razmatra ulogu bl. Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

Nadbiskup Želimir Puljić i metropolit Porfirije Perić složili su se da je važan dijalog, suradnja i iskreni pristup i zalaganje za zajedničke evanđeoske vrijednosti koje dijele i Katolička i Pravoslavna crkva.

Tom prigodom, javlja IKA, nadbiskup Puljić je metropolitu Porfiriju uputio poziv da posjeti Zadar i Zadarsku nadbiskupiju, što je metropolit s radošću prihvatio.

Dakle: dijalog, suradnja i iskrenost u odnosima, to su vrijednosti koje bi se trebale promicati u životu unutar crkava, a osobito u ekumenskim odnosima.

U tome je to ”biti zajedno”, ponašati se kao braća i sestre. Trebalo bi da katolici postanu više pravoslavni i da pravoslavni postanu više katolici. A tako i s protestantima. Jer smo mi kršćani pozvani da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću

Osim siječanjske Molitvene osmine za ”jedinstvo kršćana”, kada se predstavnici kršćanskih crkava susreću u različitim bogomoljama i jedni drugima čestitaju, manje-više s figom u džepu, ništa se, ama baš ništa ne događa na institucionalnoj razini. Iako, istini za volju, treba kazati da postoje mirotvorne inicijative gdje se kakav-takav ekumenizam ipak živi i produbljuje. Daleko je to pak od institucionalnog dijaloga, miljama daleko od minimuma kakav traži članstvo u Europskoj uniji.

Ništa bolji nije ni dijalog između židova, kršćana i muslimana: simpozija, okruglih stolova, studentske i profesorske suradnje, itd. nema. Dijalog ne može biti pokriven nekim pametnim akcijama kao što je omogućiti hrvatskim vojnim snagama koje idu u mirovnu misiju u Afganistan da ih poduče predstavnici Mešihata, pri čemu svaku pohvalu zaslužuje muftija Hasanović. To je lijepa gesta Mešihata, ali nedovoljna. Ponavljam: dijaloga gotovo da nema.

Ne znači to da ne treba cijeniti Papinu inicijativu da katolici i pravoslavni sjede za istim stolom (pa i trpezom), jer se traži način da se dostigne kakav-takav izbalansiran historijski sud o Stepincu koji ne postoji, što zbog komunističke propagande, što zbog katoličke mitologije i potrebe da se sastavi hagiografija, a ne povijesna analiza.

Rad Komisije o Stepincu je jako važan, ali ne može biti nadomjestak ekumenskim gibanjima.

Hrvatski ekumenski orijentirani građani tek moraju pokazati da iza srdačne dobrodošlice gospodinu Porfiriju Periću i gospodinu Jovanu Ćulibrku postoji i dobra volja da se ”bude jedno”. Baš onako kako je Isus Krist poželio ili kako papa Franjo i carigradski patrijarh Bartolomej u posljednje vrijeme svjedoče da se može pokušati biti.

Što to znači ”biti zajedno”?

Poslužit ću se izričajem svoga pokojnog profesora i ekumenskog učitelja dr. fra Tomislava Janka Šagi Bunića koji je još davne 1966. godine zapisao, a onda nama studentima teologije u prvoj polovici devedesetih ponovio: ”Ja sam osobno uvjeren da bi jedva tko od onih koji u Krista iskreno vjeruju mogao osjećati otpor prema ekumenizmu kao novotariji kad bi dobro znao što se pod time misli. I mislim da bi svaki uvidio hitnost ovoga zadatka kad bi imao priliku – te je iskoristio – da upozna na što nas ekumenizam poziva.”

Osim siječanjske Molitvene osmine za ”jedinstvo kršćana”, kada se predstavnici kršćanskih crkava susreću u različitim bogomoljama i jedni drugima čestitaju, manje-više s figom u džepu, ništa se, ama baš ništa ne događa na institucionalnoj razini. Iako, istini za volju treba kazati da postoje mirotvorne inicijative gdje se kakav-takav ekumenizam ipak živi i produbljuje. Daleko je to pak od institucionalnog dijaloga, miljama daleko od minimuma kakav traži članstvo u Europskoj uniji

Može se kazati da je ekumenizam kao čežnja za jedinstvom Crkve i zajedništvom kršćana, a osobito prisutnost i njegovanje duhovnog ekumenizma, jedan od najpouzdanijih ”lakmus-papira”, najjasnijih pokazatelja koliko nam je uistinu stalo do vršenja Kristove volje, koliko smo uistinu kršćani, koliko nasljedujemo Isusa Krista onakvog kakav nam je ocrtan u evanđeljima.

Ipak, umjesto o raskolu, nejedinstvu i odijeljenoj braći radije govorim o stanju nepotpunog ili nesavršenog jedinstva. Ako i postkoncilski pape izričito izjavljuju da je ono što nas povezuje veće od onoga što nas razdvaja, onda držim primjerenijim i točnijim druge kršćane opisivati po onome što je veće, tj. jedinstvo, negoli po onome što je manje, tj. razdvojenost. No kršćani se, držim, ipak još ne bi smjeli zadovoljiti postojećim stupnjem međucrkvenog jedinstva.

Kršćanstvo nije ideologijska tvorevina nekog religioznog entuzijazma, nekog religioznog iskustva pojedinca, nego pripada pojedincu na onom putu na kojemu on, također duhovno, prima svoj život – iz povijesti. Nitko ne razvija samoga sebe iz sasvim formalno prethodno dane strukture svoje bîti, već iz ljudske zajednice, iz interkomunikacije, iz objektivnoga duha, iz povijesti, iz jednog naroda, iz jedne obitelji stječe konkretnost svojega života i razvija je (tu svoju prvotno najnavlastitiju i najosobniju konkretnost).

Crkvi kao kritičkoj ustanovi u odnosu na društvo pripada kritička i osloboditeljska zadaća. Konkretno, ta se zadaća može iskazati na sljedeće različite načine: a) u obrani pojedinca, koji se nikad ne može smatrati materijalom i sredstvom za izgradnju planirane i racionalizirane tehnološke budućnosti; b) u kritici ideologija; c) u pokretanju one kritičke moći ljubavi koja stoji u središtu kršćanske tradicije.

Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade.

U tom smislu, u tom kontekstu ekumenizam može biti samo jedno: ponašati se tako da tko misli ekumenski tomu nije važna jedna regija, nacija ili religija, nego sudbina svih religija, budućnost čovječanstva kao cjeline.

I upravo nalazeći temeljno zajedničko u vlastitim nedostacima, ograničenostima, manjkavostima, to jest u vlastitoj grešnosti te zanemarujući ujedno nebitne razlike među nama, a uz svijest o biti vlastitog religijskog poslanja i misije ponukani smo na različite zajedničke napore ka međusobnom približavanju, vođenju dijaloga, pa i ka zajedničkim aktivnostima u religijskoj praksi.

Podsjetio bih i na sadržaj Ekumenske povelje u Strasbourgu od 22. travnja 2001. godine, koju su potpisali predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i predsjednik Konferencija europskih crkava (KEK), a koja donosi i smjernice za suradnju među kršćanskim crkvama. Istaknuta su tri važna zadatka: potrebno je da jedni idu prema drugima, potrebno je zajednički djelovati i zajednički moliti.

Crkvi kao ustanovi koja je kritička u odnosu na društvo pripada i osloboditeljska zadaća. Konkretno se ta zadaća može iskazati na sljedeće načine: a) u obrani pojedinca, koji se nikad ne može smatrati materijalom i sredstvom za izgradnju planirane i racionalizirane tehnološke budućnosti; b) u kritici ideologija; c) u pokretanju one kritičke moći ljubavi koja stoji u središtu kršćanske tradicije

Ekumenizam živi od tog zajedničkog trostrukog hoda.

Što se mene tiče, moramo baštiniti riječi pape svetog Ivana Pavla II. izgovorene na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994.: ne postoji sila na ovome planetu koja bi me natjerala da mrzim ili prezirem Srbe.

Bez obzira na ljudske račune, na taj si hitan zadatak ti, čitatelju, ti čitateljice, kao i svatko od nas, pozvan jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti svaki put kada usne izgovore molitvu ”Oče naš”. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ”Oče”, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!

Ako nam je, dakle, Bog otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje.

I u tome je to ”biti zajedno”, ponašati se kao braća i sestre. Trebalo bi da katolici postanu više pravoslavni i da pravoslavni postanu više katolici. A tako i sa protestantima. Jer smo mi kršćani pozvani da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora