Trideset godina u HND-u, a možda ni in memoriam neću dobiti

Pišem ovu kolumnu u nedjelju, 2. srpnja, a u mom rokovniku imam podatak da sam toga dana, 1993., postao član Hrvatskog novinarskog društva. Čovječe! Trideset je godina prohujalo.

Pamtim dobro tu 1993. godinu: pisao sam za novine, javljao se za radio, vodio emisije na OTV-u gdje sam mogao i morao ugostiti sve one ljude koji su na HTV-u tada bili na crnoj listi, od zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, preko banjalučkog biskupa Franje Komarice i bosanskog provincijala fra Petra Anđelovića na niže… Pored toga sam studirao teologiju na Kaptolu i svašta drugo radio: suosnovao sam HHO i bio mu prvi tajnik. Ali ulazak u HND mi je bio posebni doživljaj.

Devedesetih sam, inače, puno vremena dao HND-u. Bio sam u više navrata član Izvršnog odbora, a kako sam se 1996. morao silom iseliti iz Zagreba u Sarajevo, gdje sam našao utočište nakon silnih prijetnji smrću koje sam tada dobivao, i zbog angažmana u HHO-u i zbog pisanja u Novome listu, tako sam pune tri godine o svom trošku dolazio na sjednice IO HND-a iz Sarajeva u Zagreb i nisam izostao ni s jedne sjednice. Koncem devedesetih sam postao zamjenik predsjednika Društva, pa nakon toga i predsjednik Foruma 21. Hoću reći, ostavio sam neki trag, pa i u ogranku slobodnih novinara.

Dobio sam dvije nagrade Marija Jurić Zagorka u kategoriji vijest/izvještaj i tako bi se sada moglo dogoditi, nakon svega, ono što i Inoslavu Beškeru, najboljemu među nama novinarima, najobrazovanijemu svakako, da ni manji tekst u kategoriji ”In memoriam” na stranici HND-a ne dobijem ako odem s ovoga napornoga svijeta.

Eto, Bešker svoj In memoriam nema na odgovarajućem mjestu mrežnih stranica HND-a (zadnja provjera: nedjelja u 23:39 sati). Objavili su vijest o njegovom preminuću, ali to nije to. Mogli su, barem to su mogli, prenijeti vrlo kvalitetan tekst kojeg je Jurica Pavičić objavio u Jutarnjem listu o Beškeru. Zamolio sam ih da to učine. Badava.

Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko i dalje stoji kod rečenog prije dvije skupštine o meni i kolegi Ivici Grčaru: da smo ”atentatori” na HND o čemu je na Autografu svojedobno svjedočio kolega Žarko Modrić.

(”Ipak je pronađem glavni krivac za sve probleme Hrvatskog novinarskog društva. To je – Drago Pilsel, izjavio je predsjednik Hrvoje Zovko”). A moj ”grijeh” je bio što sam kolegi Grčaru objavljivao kolumne (i sada to činim) kada je Grčar upozoravao na član 69. Statuta HND-a koji kaže: ”Novinarski dom, sagrađen kao Zaklada hrvatskih novinara, materijalna je osnova za socijalnu i profesionalnu zaštitu novinara i ne može se otuđivati”.

Elem, nije mi žao ogromnog truda kojeg sam uložio kao član HND-a premda bi se lako moglo dogoditi da ni vijest o mojoj smrti sada ili u neko doba ne bude objavljena. Tako stoje stvari!

Nego, što sam dao struci i svima vama, čemu sam se obavezao kroz ovih 30 godina članstva i što sam naučio?

Da kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, ”jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštovanju života i istine svakog bitka, služi istini.

Kao ljudska bića i novinari su moralna i razumna bića koja nastoje otkriti vezu između vjernosti sebi i vjernosti profesiji te je u svakodnevnome djelovanju i ostvariti. Iz te uske povezanosti izrasta, po mom sudu, i snaga i vjerodostojnost svake, pa i novinarske profesije. A ona se mora temeljiti na istini: ponajprije na istini o sebi, potom na istini o vlastitom ponašanju i djelovanju, te na kraju na istini o novinarskoj profesiji, kao i o novinarstvu i medijima danas.

Pokrenuvši ovaj portal, kao i svih godina članstva u HND-u, obavezao sam se da ću se uvijek boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriram nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivim svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavim u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavim privilegijima, da se zalažem za jednaka prava za sve građanke i građane, da budem nemilosrdan prema pljačkašima javnog dobra, da mi nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanem vjeran javnoj koristi, da ne budem zadovoljan pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremim oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanem krajnje nezavisan i da se nikada ne bojim napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

To što i danas molim vašu podršku za održavanje portala ne znači da tražim novac za sebe: počevši od mene, kao urednika i autora, sve naše autorice i autori doprinose ad honorem. Vjerujem da radimo dobro, inače ne bismo trajali (eto u listopadu će biti naša godišnjica) – skoro deset godina.

Moj novinarski život, naravno, nije počeo 2. srpnja 1993. Tada sam već neko vrijeme novinario u Hrvatskoj, gotovo otkako sam došao iz Argentine u svibnju 1989. Jer sam tada, a da fratri to nisu znali, pisao za neke medije u Buenos Airesu. Od druge polovine 1991. sam prisutan i u hrvatskim medijima.

Ali pošto sam, kao i pokojni drug Inoslav Bešker, u novinarstvu prve korake učinio sa 17 godina (u rujnu 1979., u Patagoniji), a ovdje sam stigao deset godina nakon toga, hoću reći da imam dosta toga kao novinar proživljenog u Argentini o čemu sam jedva nešto kazao, a javnost zaista malo zna o tomu (možda nešto priopćim u nekoj novoj knjizi).

O mom životu u Argentini mnogi nagađaju, često me i vrijeđajući (poput sistematske laži da sam bacio molotovljev koktel na sinagogu u Buenos Airesu, što se ponavlja kao i laž da sam rekao da ću se živ zapaliti ako se Titu makne Trg u Zagrebu), ali moram ovdje napisati da sam novinarstvo učio od sjajnih ljudi koji su se profesijom bavili na način da su nosili glavu u torbi u onim godinama krvave vojne diktature.

Jedan od mojih prvih velikih novinarskih izazova je završio tako što je reporter blizu mene pao pokošen mecima policije – ubijen je na onim velikim demonstracijama u centru grada Buenos Airesa kada je Argentina izgubila 1982. rat s Englezima i kada je narod tražio povratak u demokraciju, što se dogodilo 1983.

Nisam se ja pojavio kao novinar niotkud. Pa mi je bilo smiješno kada je tadašnji glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić govorio da sam nikakav novinar. Čisto iz inata sam mu dvije godine za redom u voleju servirao dvije dobivene nagrade HND-a. Dvije je bilo dovoljno da ga ušutkam. U Argentini sam iskusio i rat kao pozadinac/logističar u onoj problematici oko Malvine/Falklands. Ali ovdje sam bio i ratni izvjestitelj, a ne samo bivši pripadnik, dobrovoljac IV. brigade ZNG-a/HV-a.

Najopasniji moj teren je bio onaj u Sarajevu, tijekom opsade grada, premda sam PTSP pokupio i u onim mjesecima nakon ”Oluje”, kada smo skupljali mrtve Srbe. Najstrašniji mi je bio susret s kosturom Save Lavrnjić (92), ubijene na pragu svoje kuće, s drugim mještanima, u selu Komić kod Udbine. Njih smo pronašli u veljači 1996. Tijela su im razderali lički vukovi.

Trideset godina, dakle, bilježim članstva u organizaciji u kojoj sam, otprilike, persona non grata. Puno je to godina. Svašta se dogodilo. Mnoge sam drage ljude otpratio na komemoracijama. Recimo, pamtim onu Ćiće Senjanovića u Splitu na koju Viktor Ivančić nije želio doći. To mi je bilo prestrašno i nepojmljivo.

Nadam se da ću pisati do kraja života. Ne zbog članstva u HND-u, već zbog publike, ali, da ne lažem i zbog sebe, jer pisanje mi je život.

Bešker nije umro kao član HND-a. Je li to opravdanje da mu se ne objavi in memoriam? Je li korektno kada Zovkini pajdaši u Novostima (tjednik i portal SNV-a i Milorada Pupovca) ne objave čak ni vijest da je umro?!

Završavam stihovima Tatjane Gromače iz njezine knjige pjesama ”Ivan Bezdomnik i njegove pjesme” (Sandorf, 2023.):

Sada još samo treba pustiti da život učini svoje
Da stigne ono što je dio njegove preostale računice
I što nakanio je da ispostavi
Ne kao nagradu
Niti kao kaznu
Već kao izlaz, rješenje

Kada vam stigne vijest da je Drago Pilsel umro, stići će neminovno jednog dana ili noći, znajte da sam mislio cijeli život na vas i zbog vas se trošio.

Pisali mi in memoriam ili ne.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora