U ime Oca i Sina i tradicije svete

Ako danas razgovarate s prosječnim vjernikom/com o nekoj izazovnijoj društvenoj ili crkvenoj temi, možete uočiti da se na svaki podražaj čovjek automatski uvlači u svoj oklop. I razgovor većinom presudi rečenica iščašena lošim sportom uma: ”Zna se kako treba i kako je uvijek bio običaj!”; ”Nekad je bilo tako, a danas je sve nakaradno i od vraga”.

Taj oklop je zapravo sinonim za određenu vrstu ”tradicionalizma” kojemu se malo po malo podređuje sveukupna crkvena stvarnost – barem iz perspektive takvih. U njemu se očituje paušalnost i nesloboda vlastite odluke, nedostatak preglednosti svijeta, gubitak rezonance i naposljetku bježanje u ”bunkere” traditusa.

U svome nedavnom intervjuu na portalu (riječke nadbiskupije) Zvona don Anton Šuljić ukratko je sažeo svoju zabrinutost za nesporazume i podjele u Crkvi u Hrvatskoj. Po njegovom mišljenju, glavni razlog leži u neprihvaćanju, nerazumijevanju ili licemjernom odnosu prema posljednjem Crkvenom koncilu (Drugi vatikanski sabor).

No je li doista cijeli problem podjela i nesporazuma čisto stvar odnosa vjernika prema posljednjem Koncilu ili problem leži puno dublje?

Ako iščitamo ne samo dokumente samoga Sabora, nego zavirimo u neke neovisne izvještaje ljudi koji su se na njemu zatekli (iscrpno i vjerodostojno je tu stvarnost u svojim sjećanjima prikazao, na primjer, teolog Hans Küng) onda postaje jasno da je i sam Sabor i njegov tijek jednako popraćen sličnim podjelama.

Često je o mnogim temama posljednju riječ izrekla nečija moć i pozicija i u mnogim stvarima je upravo presudila tradicija nauštrb Duha (2Kor 3,17), odnosno onaj pojam tradicije koji se ”uvukao” u Crkvu i puno prije Drugog vatikanskog sabora, a koji hara poljima sve većeg broja antiliberalnih i antimodernih vjernika. Oni su preuzeli za, Crkvu potpuno neprikladan, pojam tradicije i na njemu grade svu svoju crkvenost, svu svoju misaonu i praktičnu djelatnost.

Po tom nepisanom ”manifestu” progone i osuđuju sve i svakoga. Pa u novije vrijeme i samoga papu Franju i biskupe koji se trude oko ”posadašnjenja” kršćanske poruke.

No kakav je to pojam tradicije i zašto je tako rado prihvaćen? Dijelom to leži u činjenici da su neka društva kroz povijest uspjela gotovo jedino apstrakciju sačuvati od mijene neprijatelja. Stoga se naglašava naciju, a ne državnost, mit, a ne povijest, religiozni osjećaj, a ne kršćanstvo.

Da ne bude da je sve apstraktno, odabire se tradiciju kao čvrsto tlo iskustva pod nogama. I to tradiciju koja završava proizvoljno. To zapravo i čini tradiciju opasnom. Kada ona više ne znači prenošenje u sadašnjost, nego znači da što je rečeno, rečeno je i amen. Tradictum!

Svakom pokušaju ”posadašnjenja” oni oduzimaju legitimitet jer se nipošto ne mogu odreći naslijeđenih slika i sličica o Bogu. Maknu li ih, neće znati kamo se okrenuti, kamo tražiti i gdje zazvati Boga. A misao da je on u drugome i drugačijem još uvijek im je odvratna. Da su u zidovima potrebni i prozori i pokoja vrata.

Tako se i od nacije, religije, vlastitog poganstva i iščašene tradicije stvorio jedan miks identiteta koji ima malo veze sa stvarnošću i upravo zbog toga je neprestano ugrožen. Njegov neprijatelj jednostavno je samo postojanje. Pa time i Bog koji bi bio živ, tj. suvremen.

Nije li vrijeme porazmisliti o napuštanju identiteta kojemu svakodnevno prijeti nestanak? Možda je to znak da identitet prestaje biti životvoran, da je iz njega izvjetrila svevremenost?

Onaj tko se osjeća ugroženim zbog drugoga i drugačijega ustvari je prestao sa slobodom. Taj se nastanio i skrasio u definiranom svijetu i smeta mu svaki prolaznik koji podiže ustajalu prašinu.

Tako svakog nacionalista ugrožava pravedna i socijalna država, svakog tradicionalističkog vjernika ugrožava sam živi (dakle suvremeni) Bog. Neprijatelj takvih identiteta samo je postojanje. Zato isto olako zaniječu svakome tko traži pravo na vlastito slobodno postojanje.

U Katoličkoj Crkvi, dakle, tradicija igra veliku i najposlije važnu ulogu, ali Crkva još uvijek ne uspijeva (pogotovo na lokalnoj razini) artikulirati ispravan stav prema tradiciji. Upravo tu dolazi do nesporazuma, nerazumijevanja, pa čak i neprijateljstva između različitih religijskih tabora. Crkveni puk jednostavno nema sustavnu i kvalitetnu katehezu. A kler se ili ne usudi ili mu odgovara mobilizirani stav velikog dijela vjernika.

Nije, dakle, problematičan naglasak na tradiciju u Crkvi, nego kada ona zauzme mjesto Duha. Tada ona postaje puka reprodukcija i gubi karakter stvaranja.

Zamislimo trkača koji nakon svoga dugog trčanja i truda preda štafetu da ju drugi nosi dalje. Umjesto toga, ovaj primi štafetu i ostaje stajati na mjestu diveći se utrci svog prethodnika. Slično činimo mi vjernici s pojmom tradicije.

Nije stoga sama tradicija ta konstanta koja nas čini postojanima. Konstanta je Ideal, živa osoba Krista. I tu se tradicionalisti pokazuju u velikom nesporazumu s tradicijom. Jer od nje prave ustajalu žabokrečinu, a ne rijeku koja se nalazi u rasponu i dinamici između izvora i ušća. Bez izvora i ušća je to tek voda stajaćica. S izvorom i bez ušća je ponornica koja nestaje s lica naše stvarnosti.

Ona, dakle, ima u Crkvi smisla samo ako omogućuje kontinuitet i može dovesti do samoga Izvora, i ujedno otvoreno voditi k ”ušću”. Sve drugo je proizvoljno ćopanje pečenke povijesti i uzimanje onih komada koji našim okusnim pupoljcima najbolje sjedaju.

Tradicija ima smisla samo ako čuva crkveni ”apostolicitet”. U vjerovanju se na koncu i spominje izričito ”apostolska Crkva”. Crkva koja ostaje povezana sa svojim Izvorom, ali ne zaboravlja da je na tome Izvoru dobila zadaću te da je ”poslana na put prema nečemu puno većem od sebe same”.

Upravo zbog tog velikog nesporazuma mnogih vjernika s pojmom tradicije čini mi se potrebnim nadopuniti promišljanje don Šuljića. Ne radi se, dakle, samo o Drugom vatikanskom saboru. Problem je puno dublji i puno opasniji.

Ako kler ne započne sa sustavnom i teološki nadograđenom katehezom, za očekivati je da ćemo se početi krstiti naslovom ovoga teksta.

Zasad se da uočiti jedino to da Crkva ne čini dovoljno (malo više od ništa) po tom pitanju, štoviše, tolika je potražnja za okoštalom, tradicionalističkom i nacionalno-mitološkom vjerom, da ju je Crkva u Hrvatskoj počela uvoziti, da ne zavlada nestašica. Vjernici pak željni živog, stvarateljskog i slobodnog Duha pritom već skapavaju.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Osveta loših đaka
    •  Povratak u korito
    •  Rodni studij: Tko tu koga u Crkvi – sluša?
    •  Institucionalizacija milosti
    •  Čovjek i svijet u nesporazumu
    •  Religija uspješnog pojedinca
    •  ''Security-zacija'' društva i života
    •  Hoteć ugoditi svjetini…
    •  Građansko strpljenje
    •  Gdje je, dušo, vidljivost tvoja?

> Svi tekstovi ovog autora