U izbjeglištvu 1941. – 1945. (IX): Radost zbog povratka u Osijek i Čepin

Odmah sam se pridružio omladinskim aktivizmu u Domu kulture. Ne sjećam se detalja, ali znam da sam postao blagajnik literarnog društva “Razvitak” (odgovorniju dužnost kao četrnaestogodišnjaku nisu mi mogli povjeriti). Predsjednik je bio pjesnik Branislav Zeljković tri-četiri godine stariji od mene, također izbjeglica iz Hrvatske. Održao sam i jedno literarno predavanje; zaboravio sam temu, ali se sjećam da su me sve starije kolege slušale s dužnim poštovanjem, iako nisam siguran na kakvom je nivou moglo biti moje izlaganje.

Bio sam gladno aktivan na svim umjetničkim područjima, a sve se odvijalo u istoj zgradi (gdje je bilo i pozorište). Svi smo se međusobno viđali u toku dana. U pozorištu je glavnu riječ vodio beogradski glumački veteran Milivoje Živanović, koji je odlučio da svoje penzionerske dane posveti svom rodnom gradu. Pomagao je oživljavanju požarevačkog pozorišta nakon Oslobođenja.

Cijenio je moje likovne sklonosti i jednom je predložio da jednu moju likovnu kompoziciju s djedom i unukom nazovem “Uz’o djeda svog unuka”, prema poznatoj Zmajevoj pjesmi. Naravno da sam prihvatio njegovo mišljenje.

Bio sam gladno aktivan na svim umjetničkim područjima, a sve se odvijalo u istoj zgradi (gdje je bilo i pozorište). Svi smo se međusobno viđali u toku dana. U pozorištu je glavnu riječ vodio beogradski glumački veteran Milivoje Živanović, koji je odlučio da svoje penzionerske dane posveti svom rodnom gradu. Pomagao je oživljavanju požarevačkog pozorišta nakon Oslobođenja

Prva poslijeratna požarevačka kazališna predstava, nikad neću zaboraviti, bila je drama iz Francuske revolucije “Tri sestre”, izvedena je u profesionalno-amaterskim uslovima, a ja sam pomagao u tome koliko sam mogao – plakatom, radom u scenografiji. Čak sam donosio od kuće krevetske plahte i moje predratne pump-hlače za francuske dokoljenice (sve to bez znanja mog oca, naravno). Zanima me da li u požarevačkim kulturnim arhivama ima tragova te predstave.

Na likovnom području, moj profesor crtanja Božo Nikolić, dopustio je da povremeno prisustvujem njegovom akvarelističkom stvaralaštvu. Pravio sam mu društvo u izlascima na stare ulice Požarevca, gdje smo obojica bilježili živopisne stare zgrade pod krovovima pokrivenim karakterističnim crepovima (ćeramidom). Tu sam nastojao da se približim čuvenim slikama olovkom Ljube Ivanovića, koje sam obožavao.

Upravo sam provjerio da je profesor umro u svojoj Banjaluci 1958. godine, da  spada u velika slikarska imena Republike Srpske, pa mi je još teže što se pedesetih godina, desetak godina nakon našeg povratka iz Požarevca, nisam povezao s njime, svojim nekadašnjim mentorom. Stidim se da ni poslije toga za vrijeme mojih brojnih posjeta banjalučkom festivalu animiranog filma nisam posjetio muzej s njegovim slikama. Hoću li to još učiniti u svojim preostalim osamdesetim godinama?

Sjećam se prve izložbe slika u Požarevcu nakon Oslobođenja, na kojoj sam i ja imao čast da sudjelujem. Smiješno je bilo kad je jedan gradski rukovodilac donio svoja amaterska, bolje reći nekvalitetna ulja, koga profesor Nikolić nije mogao odbiti. Na sreću, te slike bile su, sa ostalim eksponatima, na podu naslonjene na zid, pa se vidjela njihova pozadina. Za divno čudo, boje koje su izbijale na poleđini platna stvarale su nenamjeran odličan likovni efekt. Profesor je diplomatski uvjerio samouvjerenog rukovodioca da su mu slike straga kvalitetnije – i tako su izložene na izložbi!

Moje crtanje poslužilo je i na tzv. kulturno-prosvjetnim priredbama, koje su gradu i okolini održavane bar dvaput nedjeljno. To su bile šeme po kojima su kasnije godinama takve zabave večeri bile izvođene po cijeloj zemlji: državna himna “Hej Slaveni!”, zatim kratki skečevi, pa narodne pjesme uz muzičku pratnju i na kraju govor političara o sreći koja nas čeka u  n o v o j  Jugoslaviji.

Jedna točka bila je moje živo crtanje karikature na velikom papiru ugljenom (naravno, tada nije bilo debelih flomastera ili markera); tema je redovito bila satirički crtež pobjede nad fašizmom (partizan kopljem probada zmaja s glavom Hitlera), što je uvijek  oduševljavalo publiku. To su vjerovatno bili počeci moje javne karijere karikaturista.

U tim burnim ali i prilično neorganiziranim vremenima otac se brinuo da poboljša uslove našeg života. Čuo je da je u Vojvodini rakija jeftinija nego kod nas, pa se upustio u poslovnu avanturu: s povećim pletenim balonom donio je iz nekog sela preko Dunava veću količinu rakije, koju je potom na požarevačkom sajmištu, gdje se svakodnevno prodavalo sve i svašta, krčmio na čaše.

Na likovnom području, moj profesor crtanja Božo Nikolić, dopustio je da povremeno prisustvujem njegovom akvarelističkom stvaralaštvu. Pravio sam mu društvo u izlascima na stare ulice Požarevca, gdje smo obojica bilježili živopisne stare zgrade pod krovovima pokrivenim karakterističnim crepovima (ćeramidom). Tu sam nastojao da se približim čuvenim slikama olovkom Ljube Ivanovića, koje sam obožavao

I danas je ta vrsta trgovine rentabilna, u kojoj se roba ne kvari nego starenjem dobija na kvaliteti, a tamo u tim prvim danima nakon rata, još bez pravih zakona, takvo krčmljenje bilo je prilično unosno. No ocu se činilo da je ta rakija previše bezbojna te da prava šljivovica mora biti zlatne boje. Od nekih mahera nabavio je kristal od kojih tekućina dobija potrebnu žutinu. Dakle čista kemija… I, bogami, rezultat je na sajmištu s prvom količinom rakije bio više nego zadovoljavajući.

E, sad je došla do izražaja ljudsko vječito nezadovoljstvo postignutim. Otac je zaključio da će rakija biti još ljepša ako u nju doda više kristala. I u preostalu količinu u balonu ubacio je još čarobnog sredstva i odjurio na sajmište. Kad se vratio s posla, bio je bijesan i očajan: ljudi nisu htjeli, naravno, piti  z e l e n u  šljivovicu! Ne sjećam se kako je nastavljena očeva poduzetnička aktivnost.

U Zoranovoj kući došlo je do tragedije: njegova mati, draga tetka Radmila, naglo je umrla, nekoliko mjeseci nakon Oslobođenja! Djeca se ne snalaze u takvim fatalnim trenucima, pa me je to udaljilo od vile u Njegoševoj ulici za neko vrijeme. Nisam ni na pogrebu bio. Sve dok se Zoran i Dančica nisu zainteresirali zašto im više ne dolazim.

Gornje linije kontinuirano su se mijenjale, posebno desna, takozvana ruska, no naša, jugoslavenska, mjesecima je bila zabetonirana. Bio je to čuveni Sremski front, na kojem je bilo mojih prijatelja i rođaka. Endehaške i njemačke snage grčevito su držale Batinu skelu na visoravni iznad Dunava. Tamo je izginulo mnogo naših, a još više sovjetskih boraca

No povratka na staro, da ne kažem zlatno doba, više nije bilo. Kao što jepropašću Jugoslavije 1941. naprasno nestalo moje djetinjstvo, tako je sada, u novim društvenim uslovima, dječaštvo naglo prešlo u mladost. Igre su zamijenjene ozbiljnim aktivnostima i interesima.

U izlogu knjižare na glavnom gradskom trgu instalirana je velika geografska karta Evrope, na kojoj su svakodnevno tri vrpce prikazivale stanje na frontovima: dvije na sjeveru pokazivale su napredovanja Saveznika prema Berlinu na zapadu te Crvene armije sa istoka, a treća na Balkanu napredovanje prema preostalim neoslobođenim sjeverozapadnim dijelovima zemlje.

Gornje linije kontinuirano su se mijenjale, posebno desna, takozvana ruska, no naša, jugoslavenska, mjesecima je bila zabetonirana. Bio je to čuveni Sremski front, na kojem je bilo mojih prijatelja i rođaka. Endehaške i njemačke snage grčevito su držale Batinu skelu na visoravni iznad Dunava. Tamo je izginulo mnogo naših, a još više sovjetskih boraca.

O statičnosti Sremskog fronta ne pišem više jer se stvarno nije mnogo događalo na njemu, a mi smo, u istočnom dijelu Jugoslavije, bili oslobođeni već u septembru 1944. i do proboja Sremskog fronta 1945. prošla je bila čitava vječnost (bar za nas izbjeglice koje su čekale povratak).

U nedostatku televizije, a bogami ni radija nije bilo previše, izlog knjižare bio je pola godine vjerodostojan izvor vijesti o konačnom kraju rata i našem povratka u zavičaj.

Vijesti iz života u NDH dolazile su do nas u Srbiji preko željezničara koji su redovito (doduše rijetkim linijama) prelazili u Srbiju i određenim vezama donosili vijesti koje su izbjeglice zanimale. Tako smo čuli da je djed Lazo, očev otac, umro 1943. godine, a najmlađa tetka Cvijeta poginula u slavonskim partizanima. Zbog toga su mnogi željezničari, kao suradnici NOB-a, stradali od ustaša ili Nijemaca.

Četvrti razred gimnazije, po današnjem peti razred osnovne škole, završio sam, dakle, u oslobođenoj zemlji. Svjedočanstvo sam, radi priprema za povratak u Osijek, dobio prije ostalih u razredu. Kao uvijek do tada, ocjena odličan.

Otac je već naveliko radio na sređivanju papira za napuštanje Požarevca. Po zakonu po dvije izbjegličke porodice imale su pravo na zajednički teretni vagon. Kako smo mi u tom trenutku bili jedini povratnici, dobili smo vagon sami, ali, nažalost, otvoreni. Rekli su nam da je to privremeno te da ćemo zatvoreni, tzv. ge-vagon, dobiti na nekoj usputnoj stanici. Imali smo sreću da izgleda za padavine nije bilo sljedećih dana.

Tata nije imao nikakvih razloga da bude žalostan zbog odlaska iz Srbije, ali je Požarevac za mene bio postao čvrsta točka u dječačkom razvoju, i nije mi bilo lako da sve te veze jednostavno zauvijek raskinem. Bez obzira što je radost zbog povratka u Osijek i Čepin bila velika

Završavam ovaj feljton. Pisao sam više o onome što je meni bilo sudbonosno u tim danima. Možda su čitaoci očekivali od mene više političkih ocjena situacija i sistema iz današnjeg rakursa, ali ja sam to izbjegavao, jer ne želim da se igram generala poslije bitke.

Davao sam naglasak na neke ilustracije iz života u to doba prelaska iz okupacije u još neuspostavljenu državu u svim elementima, a jako su vezani za naš tadašnji život.

Tata nije imao nikakvih razloga da bude žalostan zbog odlaska iz Srbije, ali je Požarevac za mene bio postao čvrsta točka u dječačkom razvoju, i nije mi bilo lako da sve te veze jednostavno zauvijek raskinem.

Bez obzira što je radost zbog povratka u Osijek i Čepin bila velika.

(Kraj feljtona).

Opaska uredništva: Naš cijenjeni suradnik Borivoj Dovniković Bordo gasi ovu rubriku. Izražavamo našu veliku žalost jer je bila jako čitana i prepoznata kao osvježenje i kao do sada nepoznati dar ovoga legendarnoga karikaturiste. Želimo mu se zahvaliti i da ga prate mir i dobro.

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora