U izbjeglištvu 1941. – 1945. (VI): Heroj u vlaku, kukavica u kinu

Nakon ferija 1943. vratio sam se u Požarevac da bih nastavio sa četvrtim razredom gimnazije (danas posljednjim razredom osmoljetke). Nastavljalo se druženje sa Zoranom i društvom.

Nikako me nije napustila potreba za pisanjem. Slučajno sam negdje naišao na nedjeljne novine Srpsko selo, koje su imale stranicu s literarnim prilozima čitalaca. Ljudi su pisali o narodnim pričama i običajima na selu. I odmah sam odlučio da ja pišem o običajima u svome zavičaju, Čepinu.

Sjetio sam se jedne momačke zabave, VITLA, do Velikog rata, koja je po svoj prilici bila unikatna. Kako nekada, pogotovo na seoskim ulicama, bolje reći sokacima, nije bilo velikog prometa, odabere se mjesto između kolnika i šanca i tamo postavi snažan drveni stup sa čeličnim klinom na vrhu. Na klin se usadi greda od jedno sedam-osam metara da se može okretati oko sebe. Blizu oba kraja grede ugrade se dva okomita štapa između kojih mogu sjesti hrabri kandidati. Dvojica oko stupa guraju gredu koja se sve brže vrti.

Nakon vrlo toplog razgovora carinik je pitao kuda putujemo, zaželio nam ugodan boravak u Italiji, salutirao – i otišao. Nije ni riječi spomenuo iz obaveznog vokabulara: “Koju valutu iznosite iz zemlje?” Kolege su me gledale kao nekakvog heroja, jer smo u to doba svi prelazili granicu prema Italiji sa 99-postotnom krivnjom: svi smo švercali stranu valutu kojom ćemo boraviti i kupovati u zapadnim zemljama

Jednom su uspjeli mene, klinca, nagovoriti da sjednem na gredu. Mogu vam reći da je vit’ô (vitao) bio vrlo efektan test za iskazivanje hrabrosti, a to je kod momaka dvadesetih godina starosti bilo važno. Naravno, za mene nisu upotrijebili veću snagu, jer je taj sport ipak bio prilično opasan.

Dakle, poslao sam redakciji tekst i crtež-ilustraciju o vitlu. I, nisam mogao vjerovati, već u idućem broju izašla je moja umotvorina, s potpisom: Napisao i nacrtao Borivoj Dovniković, učenik III razreda gimnazije. I ne samo to, dobio sam nekakav honorar! Bio je to moj prvi objavljen rad i prvi honorar u štampi u životu, kao trinaestogodišnjaka. Još sam nekoliko puta zatim slao svoje priloge u Srpsko selo, no ne sjećam se zašto sam prekinuo suradnju…

Ostala moja stvaralačka djelatnost nastavila se na stranicama  s p o m e n a r a . Bio je to običaj koji danas ne postoji među mladima. U knjižarama su se mogle nabaviti luksuzne tvrdo ukoričene teke/sveske namijenjene upisivanjima kolega i kolegica – za vječnu uspomenu na poznanstvo i drugarstvo. Postojale su uglavnom šeme kojih su se držali oni bez mašte, kao:

Ko te voli više od mene
neka ovaj list okrene.

Ja sam, naravno, upisivao svoje originalne priloge, sa crtežima koje su svi željeli imati. Pa sam često iz škole nosio kući po nekoliko spomenara, čak i iz ženske gimnazije. Tu je dolazio do izražaja moj novi potpis Bordo.

S time u vezi moram spomenuti doživljaj koji se desio dvadeset godina kasnije.  Putovao sam željeznicom s kolegama iz Zagreb filma na filmski festival u Italiju. Na granici u Sežani, na kojoj smo prethodno predali pasoše, ušao je u naš kupe carinik s našim pasošima prethodno pregledanima te (nama se činilo strogo) upitao:

“Borivoj Dovniković?”

Javio sam se kao potencijalni krivac, a tada potencijalno opasno pitanje:

“Gdje ste bili za vrijeme rata?”

Kad sam odgovorio da sam bio u izbjeglištvu u Srbiji, on je sjeo kraj mene poput bliskog prijatelja, predstavio se i objasnio:

“Ja još imam vaše crteže koje ste nacrtali u Požarevcu u spomenar mog starijeg brata !”

Nakon vrlo toplog razgovora carinik je pitao kuda putujemo, zaželio nam ugodan boravak u Italiji, salutirao – i otišao. Nije ni riječi spomenuo iz obaveznog vokabulara: “Koju valutu iznosite iz zemlje?” Kolege su me gledale kao nekakvog heroja, jer smo u to doba svi prelazili granicu prema Italiji sa 99-postotnom krivnjom: svi smo švercali stranu valutu kojom ćemo boraviti i kupovati u zapadnim zemljama.

Vratimo se u Požarevac četrdesetih.

Iz tog doba sjećam se i svojih prvih zaljubljivanja u ljepotice moje generacije. Jedna od njih bila je kasnija filmska glumica Nađa Poderegin, kći profesorice književnosti. Ona je jedina već u trinaestoj godini imala primjetljive grudi te već i po tome spadala u zvijezde na gimnaziji.

Iz tog doba sjećam se i svojih prvih zaljubljivanja u ljepotice moje generacije. Jedna od njih bila je kasnija filmska glumica Nađa Poderegin, kći profesorice književnosti. Ona je jedina već u trinaestoj godini imala primjetljive grudi te već i po tome spadala u zvijezde na gimnaziji

Kako su tada muške i ženske škole bile odvojene, mi smo djevojčice mogli sretati samo izvan škole. Ja svakako nisam bio jedini koji sam bio njome očaran, pa se moja “ljubav” brzo ugasila. Tada sam u susjedstvu Miće Trifunovića ugledao ljepoticu Daru bademastih očiju iz naše generacije, mlađu sestru tada čuvenog lijevog krila požarevačkog fudbalskog kluba SK “Stig”, poznatog kao Kapetanče.

Napustio sam zbog nje navijanje za konkurentski klub PSK (Požarevački sportski klub) i prešao u tabor “Stiga” (Stig je prostrana plodna ravnica u sjeveroistočnoj Srbiji). Za tu moju sve veću ljubav prema Dari znalo je moje uže društvo, pa mi je nastojalo pomoći. Kako je ta ljubav bila jednosmjerna, jer se ja nisam usuđivao ni prići Dari, Mića je organizirao zajedničku posjetu popodnevnoj bioskopskoj predstavi.

A u kinu su udesili da ja, među društvom, sjedim uz Daru. Jao, majko moja, još danas osjećam tremu koja me obuzimala: ja sjedim uz svoju boginju!… Film se završio, a ja riječ nisam prozborio, da ne spominjem neke iskaze nježnosti. Svi smo se oprostili od nje kao drugovi a ja sam se odvukao kući poput pokisle kokoši. Nakon dan-dva vidio sam je na korzu u društvu imenjaka, Bore Jovanovića (čak sam mu ime zapamtio!).

Napustio sam zbog nje navijanje za konkurentski klub PSK (Požarevački sportski klub) i prešao u tabor “Stiga” (Stig je prostrana plodna ravnica u sjeveroistočnoj Srbiji). Za tu moju sve veću ljubav prema Dari znalo je moje uže društvo, pa mi je nastojalo pomoći. Kako je ta ljubav bila jednosmjerna, jer se ja nisam usuđivao ni prići Dari, Mića je organizirao zajedničku posjetu popodnevnoj bioskopskoj predstavi

Treća simpatija bila je plava Gordana, sa zanosnim pjegicama na obrazima, koja se pojavila u našem društvu kao nečija rođaka. Bila je tako tiha, dobroćudna, pametna… i šta još da kažem! Nije bila efektna kao Dara, ali je predstavljala iskonsku nježnost. Volio sam njenu prisutnost u našem društvu, iako ni tada nisam znao kako prijeći onaj sudbonosni prag između prijateljstva i veće naklonosti.

Bilo je to, na žalost, uoči velikog rastanka, kad sam se nakon Oslobođenja spremao s ocem za povratak u zavičaj, u Osijek… Ona je bila posljednja koja me je ispratila na vratima Zoranove kuće. Čini mi se da sam se udaljavao prema željezničkoj stanici hodajući natraške, da ne bih izgubio ni jedan trenutak njene slike u odlasku.

Nakon više godina od kolega sam saznao da su se i Dara i Gordana udale u Beogradu, a Nađa je postigla veliku karijeru na filmu: prvo je glumila u nekoliko jugoslavenskih filmova, a onda prešla u London gdje je, kao Nadia Regin, bila partnerica Jamesu Bondu (Seanu Connery-u), da bi zatim, sklona književnosti (po svojoj majci), postala savjetnik pri izboru scenarija za jednog filmskog producenta.

(Nastavlja se).

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora