autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

U kockanju s politikama, Crkva je, dugoročno, uvijek gubila

AUTOR: Ante Žderić / 10.05.2022.

Ante Žderić

Kad se vjera stavi u službu politike, vjerski službenici se preobraze u dvorske lude. No za razliku od luda sa srednjovjekovnih dvorova, riječi i djela religijskih službenika uvelike utječu na živote mnogih vjernika. I ne samo njih.

Ako vjera nije savjest društva, ako ne propitkuje, opominje i upozorava, onda je ona samo jedan u nizu sličnih kulturnih fenomena, ukras društva, tek dio civilizacijskog identiteta, njegova nematerijalna baština, sadržaj za muzej.

Vjera nudi svoj pogled na društvo (teologija društva i povijesti), ali ga ne nameće. Svako nametanje vjeru bi preobrazilo u teološko-političku ideologiju, što bi značilo i njezin raskid s Bogom.

Govor vjere s pozicija moći u suvremenom društvu nitko ne želi slušati. S pravom. Jedini govor Crkve koji je na tragu Isusa Krista je onaj koji iznosi evanđeoske istine s pozicija milosrđa.

Sadržaj vjere može biti prihvaćen samo u slobodi, koja podrazumijeva osobni izbor, izbor vlastite savjesti.

Vjeri mora biti strano guranje vlastitih premisa u zakone putem nositelja društvene zakonodavne vlasti, koji su istovremeno vjernici. Ono što vjera nudi ne može biti nametano silom građanskog zakona, već prihvaćeno slobodnom voljom pojedinca. Tek tada je vjera vjernika autentična.

Svako bi zakonsko nametanje vjerske sadržaje učinilo sredstvom manipulacije, a zakonodavne institucije trojanskim konjem Crkve.

Upravo je Crkva kroz povijest bolno iskusila da su joj se uplivi u građansku vlast uvijek negativno obili o glavu. U kockanju s politikama, Crkva je, dugoročno, uvijek gubila. To je trauma iz koje valja učiti.

U tome treba tražiti uzroke poraznog srozavanja autoriteta i ugleda Crkve u očima suvremenog društva.

Gubitak kršćanske autentičnosti mi vjernici ne trebamo uvijek tražiti niti svaljivati na stvarnosti izvan nas. Razlozi su, najčešće, u nama. Kada drugi u nama ne prepoznaju Kristovo lice, nikad nije do Krista.

Kada vjera postane navika, fraza, suvenir i obredna atrakcija, društvo vrlo brzo nađe novu zamjenu za već toliko puta prokušane obrasce koje, već pomalo dosadno, ponavljamo, koji su potrošeni i u koje, često, ni sami ne vjerujemo.

Drugorazredna bogoslužja ne trebaju biti dio javnih, građanskih događanja.

Vjera nije samo neko kulturno dobro obitelji ili zajednice. Ona nije još jedno od nasljeđa koje su (nam) ostavili preci. Oni su vjerovali za sebe.

Vjera je uvijek nova ponuda svijesti i savjesti svakog pojedinca, u svakom vremenu. Kad je osoban izbor, ona je uvijek nova i oživljujuća. Zato se vjera mora čuvati bijega i pozivanja na prošlost. Ona mora biti stvarnost koja dotiče ljudsku egzistenciju danas, sada.

Duša ne može živjeti od uspomena na slavnu vjersku prošlost predaka. Uostalom, iz subjektivnih smo razloga prošlost vlastite zajednice, pa tako i one vjerske, skloni promatrati u uljepšanoj verziji.

Sadržaj koji se vjeruje nikad se ne nameće s pozicija moći. Krist ne proziva. On uvijek poziva. ”Dođi i slijedi me!”, ”Ako hoćeš…”

Odgovor vjere uvijek je autentičan kada je u slobodi. Zato vjera nije slijepi autoritet, nego slobodna ponuda spasenja.

Kad se vjera nametanjem preobrazi u društveno prihvatljivu i poželjnu normu, ona od radosti izbora postaje nesnošljivi teret prisile koji guši. U njoj se tada gubi čovjek kao osoba, utapa u mnoštvo jednoobraznih.

Svaka različitost u takvom sustavu je percipirana kao potencijalna prijetnja. Tada ti je dobro dok si dio sustava. Dok si poslušan. Dok si dio monolitne strukture koja te okovala. To je ropstvo čiji te opijum drži u uvjerenju da tako treba biti.

Živa je vjera uvijek ona koja propituje. S pozicija milosrđa i razumijevanja. Ona nikad ne dozvoljava da se vjernici uljuljkaju u samodopadnost i da odgovornost na ključna moralna pitanja prebacuju na nosioce građanske i/ili vjerske vlasti, na autoritete.

Zato vjernik uvijek propituje, i vlastitu savjest i sadržaje koji mu se nude za vjerovati, u odnosu na temeljne postavke razuma i savjesti.

Vjera podrazumijeva sumnju. Sumnja je sredstvo kojim se vjera pročišćuje i ugrađuje u savjest društva i zajednice. Zato je zrela i time odgovorna vjera nemoguća bez sumnje, samopropitivanja i kriza.

Kriza vjere znak je autentične vjere. Vjerniku je nauk Crkve autoritet, ali ne i životi njegovih službenika. On to dobro razlikuje.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: