novinarstvo s potpisom
Bivša sovjetska republika, sada neovisna država Moldavija, je najsiromašnija zemlja Europe. Stisnuta između Ukrajine na istoku i Rumunjske na zapadu duboko je podijeljena između proruskih i proeuropskih snaga.
Kada sam prije deset godina prvi puta stigao u Kisinjev, pitao sam svoje domaćine koliko stanovnika ima njihova zemlja. Službeni i privatni odgovori bili su isti: četiri milijuna i šest stotina tisuća. Otprilike kao i Hrvatska.
Odgovor na isto pitanje u vrijeme mog kratkog službenog boravka prije dva tjedna ukazuje na demografsku katastrofu još većih razmjera od one koja se događa u Hrvatskoj. Danas u Moldaviji, prema službenim statistikama, živi nešto ispod tri i pol milijuna stanovnika.
Val za valom emigracije ispraznio je mnoga moldavska sela, ali najviše ipak zabrinjava što odlaze mladi intelektualci i dobro obrazovani radnici koji u svojoj zemlji ne vide budućnost.
Prema najnovijoj studiji koju je naručio BBC 106 Moldavaca svaki dan u potrazi za boljim životom napušta svoju domovinu. Ista studija prikazuje Moldaviju kao jednu od vodećih zemalja svijeta po smanjenju broja stanovnika.
Epidemija odljeva mozgova ne zabrinjava samo demografe. Većina dobro obrazovanih se najvjerojatnije nikada neće vratiti. Njihove obitelji se brzo integriraju u zapadna društva s obzirom na to da im djeca tamo idu u škole.
Najporaznije za zemlju njihova podrijetla je što ona gubi mlade radnike i intelektualce u čije je obrazovanje investirala, a oni sada pridonose gospodarskom razvoju drugih europskih zemalja.
Što to znači za mirovinski fond i standard života sve većeg broja osiromašenih umirovljenika nije potrebno dokazivati.
Sociolozi tvrde da je jedan od glavnih razloga emigracije mladih besperspektivnost zbog kašnjenja relevantnih gospodarskih reformi u zemlji. Zvuči poznato, zar ne?
Moji su me domaćini poveli u neka sela nedaleko od Kisinjeva u kojima nema tko obrađivati inače plodnu zemlju i u kojima ne vidite ni djecu ni mlade, već tu i tamo kojeg starca. Kuće zjape prazne, a njive neobrađene.
Uz ispriku zbog indiskrecije pitam jednog učitelja kolika mu je mjesečna plaća, a od odgovara da se prosječna primanja kreću oko sto dolara. Najviše se ljudi bavi poljoprivredom, tako da je prizor seljaka na njivama najčešća slika kada se putuje zemljom.
Glavni grad Kisinjev u svom središtu izgleda kao i svaka druga zapadna metropola. Ulicama kruže najnoviji mercedesi i BMW-i, a tu i tamo se pojavljuju čak i Hummer limuzine, kao da smo u Berlinu, Moskvi ili New Yorku.
Siromašnija predgrađa izgledaju sasvim drugačije, jer se po davno istrošenim cestama kreću uglavnom rashodovani autobusi i starija odavno rabljena vozila manje vrijednosti.
Moldavija je bačena u ponor velikih nemira kada je 2015. godine utvrđeno da je iz bankarskog sustava netragom nestala milijarda dolara. Međunarodni monetarni fond i Europska unija su preko noći zamrzli svaku pomoć i zemlja se našla pred bankrotom.
Mjesecima su trajali javni protesti, povremeno praćeni nasiljem, sve dok nije došlo do spektakularnog hapšenja nekih vodećih političara u Parlamentu, pred TV kamerama.
Inače su svi aspekti života u Moldaviji prožeti korupcijom, pohlepnim vlastima, podmitljivim sudstvom i policijom kao i nepravednim i sporim administrativnim procesima na svim razinama.
Moji me sugovornici uvjeravaju da zemljom zapravo vlada neuništiva sprega političke oligarhije i gospodarske mafije. Posljedice su vidljive na svakom koraku.
Moldavija se od 1991. godine, kada je na nezgrapan način proglasila neovisnost o tadašnjem Sovjetskom Savezu, bori s pitanjem definicije i očuvanja vlastitog identiteta. Većina stanovnika su Rumunji, zastava je gotovo identična rumunjskoj, službeni jezik je rumunjski, a i nacionalna valuta se zove isto kao u Rumunjskoj – lei.
No svima koji malo bolje upoznaju kulturu zemlje kao i strukture koje upravljaju medijima i školstvom postaje brzo jasno da se Moldavija nije i neće tako lako osloboditi ruskog “zagrljaja”. Na svim se javnim mjestima osim rumunjskog govori i ruski, a mnogi emigranti koji odlaze iz zemlje svoju novu-staru domovinu nalaze u Rusiji.
Moldavija je prošle godine po prvi puta od 1996. godine izravno birala svog predsjednika. Proeuropskog kandidata Sanduja je pobijedio veliki simpatizer Vladimira Putina Igor Dodon. Tim presudnim izborom su proeuropska kretanja uglavnom usporena, ako ne i zaustavljena.
Rusija u zemlji i dalje ima raspoređeno 2500 vojnika i 22.000 tona oružja. Ono se uglavnom drži u separatističkoj Transnistriji, moldavskom teritoriju koji je nakon kratkotrajnog građanskog rata početkom devedesetih proglasio autonomiju i nad kojim vlada u Kisinjevu nema nikakvu kontrolu.
Transnistrija je od početka zatražila službeno priključenje Ruskoj Federaciji, a područje ostaje stalnim izvorom napetosti i glavna kočnica proeuropskim i pronatovskim stremljenjima velikog dijela populacije koji ne želi rusku dominaciju.
U vrijeme mog boravka u Moldaviji je objavljena najnovija Nacionalna strategija za javni red i sigurnost u kojoj je izražena zabrinutost zbog toga što je Europska unija postavila barijere na svojim južnim granicama te bi stoga Moldavija mogla postati alternativna ruta za ilegalne migrante. Moja riječ utjehe im je – na temelju iskustva moje zemlje – bila da ne brinu odviše, jer migranti ne ostaju u siromašnim zemljama.