U sjećanje na klasika modernog pisma, Charlesa Simića

Kada umre veliki pjesnik, to nas na jedan način vraća k poeziji. Ne samo što čovjek ima potrebu čitati poeziju koju je napisao nedavno preminuli, već kao da se značaj i snaga pjesničkoga iskaza općenito rasprostre nebom ljudske stvarnosti, kao nešto što se možda uglavnom ipak radije izbjegava, zbog neugodnosti koju može priuštiti spoznajama, istinama koje je sposobna posredovati.

Tako i sada, ponovno, nakon smrti velikog svjetskog pjesnika – jednako kao i izvanredno nadarenog esejista ili prozaista, Charlesa Simića, još uvijek kao da je ta, pjesnička svijest, tako izrazito prisutna, ne samo u onome što je pisao, već zasigurno, i u onome kako je živio ovaj stvaratelj, ostaje rasprostrta nevidljivim prostorom ljudske stvarnosti, ne dopuštajući joj da se iskobelja i oslobodi njenog zagrljaja, koji je uvijek tako pun osjećanja tragike postojanja, ludila i besmisla svijeta, sa svim njegovim militantnim i drugim vrstama pritajenih, i manje pritajenih tortura, s nagonom k destrukciji, koji uvelike čini nevidljivu mrežu svakodnevnih ljudskih misli, potom često i djela.

Tome se – ipak – opire poezija, naročito vješto i uspješno ona dobra, k tome još i bolja ako istovremeno ima u svijesti svoje slabosti, a to je znanje pisanja Charlesa Simića u sebi prirodno posjedovalo…

Princip življenja i opstojanja u svijetu kakvoga su izgradili pripadnici naše vrste, može – poručuje nam djelo ovoga pjesnika, ipak biti afirmativan, ne samo po ličnost koja se za taj princip odluči, već i za njene šire životne vidokruge, koje svojim djelovanjem ostvaruje.

To je nešto nalik na bacanje kamenčića u vodu – jedan mali kamen, kojega je potrebno oštrim zamahom ruke baciti u vodu, može proizvesti izvanredno lijepe – po svojoj harmoniziranosti, i po makar prividnome smislu, krugove u nizu koji se šire.

Da, jasno, treba imati snage, i ustrajnosti, u činjenju te – izvana se čini, nikome potrebne, besmislene radnje bacanja kamenčića, jer ovi krugovi na vodi koje oni proizvode dakako ne traju vječno.

Osim toga, kako opravdati tu čudnu radnju, kako iz nje oblikovati nešto što će egzistenciju onoga koji se tim suludim poslom bavi na jedan način održavati, i vući prema naprijed? To je jedno od onih pitanja…

Charles Simić je usprkos otežavajućim okolnostima, kakvih nikada ne manjka, čini se imao i sreće, a naročita nadarenost i senzibilitet, ljubav i posvećenost povezali su se s određenim vanjskim uvjetima, koji su pomogli da taj nikome potreban pjesnički posao potraje, da urodi mnogim vrijednim plodovima.

Osobno, izrazito sam uživala u njegovim proznim zapisima, sjećanjima na odrastanje, djetinjstvo u Beogradu, u vrijeme Drugog svjetskog rata, ili zapisima iz kasnijeg, američkog života, uvijek obilježenima vitalističkim humorom, neiscrpnom autoironijom, gotovo dječački čistog humornog tonaliteta i jednostavnosti, sa sve rjeđe viđenom darovitosti, ali i izrađenosti rukopisa, koji je bio u mogućnosti da riječima plastično oblikuje nepogrešivo upečatljive, jednostavne slike višeslojnog i protuslovnog života, koji uvijek negdje sam sebi, čim nešto izrekne, već skače u usta, izvodeći nešto deseto.

Ta sposobnost za cirkusantsko, koje se kroz bol vlastite tuge, vlastite spoznaje, intelekta i iskustva, ima snage smijati se samo sebi, i svijetu u cjelini, bio je jedan od onih darova kojima je pisanje ovoga pjesnika obasjavalo naše stvarnosti.

Također i poziv na to da nije grijeh, niti sramota, uživati u životu, čim više i kada god je to moguće, i da je užitak kojega za sebe uspijemo otrgnuti nešto zbog čega nam drugi, a ni mi drugima, ne bismo trebali odsijecati prste, ruke ni glave. Dakako, tako je to u pjesništvu, a stvarnost ima svoje metode, i priče.

Vrijednost onoga što je stvarao Charles Simić – a do nas su tijekom godina naročito dopirali ti njegovi izvanredno blistajući zapisi, objavljivani na web portalu Peščanik, upravo je bila i u tome što se pjesnik nije libio pokazati suprotnu stranu ljudske gorostasnosti, dovodeći u oštar rakurs svojih promatranja i vlastitu ljudsku goloću, smiješnost, zbrkanost, blesavoću i drugo, kao i općenito goloću ljudsku, onu koja se tiče cijelog našeg svijeta, čija stamenost, ako čovjek ima za to senzibiliteta, vječito podrhtava i trusi se, vječito postavlja pitanja pred sve naše temelje i okvire…

Nedostajat će nam njegovi zapisi, veoma. Njegovo svjetlo, iskričava blistavost promišljanja bili su mala, ali dugo držeća, vrijedna hrana mnogima, prava ”kristalna kocka vedrine”…

Čitam sada neke druge pjesnike, a mislim i dalje na one prizore iz njegovih tekstova, tako ljudske i smiješne, koji su mi uvijek sličili na prizore iz starih, crno-bijelih filmova, ili katkada, s nekih legendarnih umjetničkih fotografija, snimljenih foto kamerom majstora, na ulicama svjetskih velegrada…

Da, riječ je o klasiku modernoga pisma, nema što, a svijet to i zna, i odaje mu počast, ne zaboravljajući ga.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora