“U sjeni fantoma”, jedna od najvažnijih hrvatskih knjiga

Pripovjedač govori: “Ništa o tome ne znamo, a vlastitom voljom uskraćeno nam je domišljanje, kako god zavodljivo bilo.” Važno je to, kao poetičko načelo ovoga romana. Ali još važnije kao životni stav njegova glavnog lika. Ništa se tu izmisliti neće, ništa dopričati, popraviti, vlastitome životu prilagoditi, e da bi se lakše moglo preživjeti.

Pritom, “stegnut i manijakalno obazriv, kakav će ostati cijela svog vijeka”, glavni lik “nije imao riješenosti da pita” ni majku, ni ikoga od bližnjih koji su nešto znali, i to su znanje nosili kao muku. Već je u samom konstruiranju pripovijesti (naracije) naglašena ta obazrivost. Naime, lik pripovjedača knjige “U sjeni fantoma”, koji, naravno, ne može biti istovjetan autoru knjige, iznosi u trećem licu pripovijest Josipa Jablanovića, “vlasnikom kućnih papira”, “vlasnikom uspomena”, “baštinikom uspomena”… A on, Josip, rođenjem Zagrepčanin, sin je pričuvnog časnika Hrvatskih oružanih snaga, prije toga Hrvatskog domobranstva, još ranije Jugoslavenske vojske, koji se svibnja 1945. odazvao vojnom pozivu, i zatim nestao u povlačenju, u tom jedinome vojničkom manevru u kojemu je tada sudjelovao. 

Riječ je, dakle, o dvostruko ili trostruko posredovanoj priči. Tim distanciranjem postiže se važan efekt: pripovijeda se o najdubljoj čovjekovoj intimi, a pritom u toj intimi nema ničega privatnog, lično-sentimentalnog, bolećivog.

Izvan, mimo i prije knjige, čitatelju je poznato da je ovo autorova autobiografska priča. Ali nije autobiografski roman. Osim što postoji distanca prema “baštiniku uspomena”, osim što je on pripovjedaču netko drugi, drugi glasovi čuju se iz prvoga lica: glas majke, glas djeda… Posljednja riječ, samo predsmrtno finale, nije na pripovjedaču, nego je na trećemu licu, na baštiniku uspomena, koji opisuje majčin odlazak.

“U sjeni fantoma” pažljivo je i kompleksno konstruiran tekst. Komplicirano bi bilo njegovo rastvaranje, dekonstruiranje, razlaganje i objašnjavanje. Ali ono što je komplicirano sklapano, funkcionira jasno i razumljivo.

Središnji, odsutni (nestali) lik, Ivan Jablanović rodom je iz gradića V. u Bosni, odakle mu je i žena. U Zagrebu završio je Filozofski fakultet, živjeli su tu kao podstanari. Kao školovan kadar upućen je, po vječnom jugoslavenskom militarnom običaju, u Školu rezervnih oficira, koju je završio u Sarajevu. Premda nacionalno svjestan Hrvat, neposredno prije Hitlerova napada na Jugoslaviju odaziva se pozivu na mobilizaciju. Nakon toga, odazivat će se i na sve buduće pozive, a njih će do kraja rata biti dva.

Kada je prvi put išao, prvi susjed, inače prijeratni komunist, kućni prijatelj, s kojim ne dijeli politička uvjerenja, nastoji ga odgovoriti. On mu odgovara: “Samo sam dvije zakletve položio, državi i ženi. Ako prvu tako lako pogazim, što će biti s drugom!?” Govori to, tobož se šaleći, i grli ženu. I još kaže: “Hvala ti Lujo, ali ja svoje moram učiniti. Kako bih imao mira.” Ponovo ga isti susjed odgovara, ali opet ne pomaže. Kada je prvi put išao, žena mu je bila noseća. Na kraju kad ide, ostavlja za sobom dva djeteta. Pripovjedač govori: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama – ništa više.” Između poziva bio je “uzoran činovnik, pažljiv muž i nježan otac dvaju sinova”. 

Pripovijest koja zatim slijedi na jedva dvjestotinjak stranica gustoga romanesknog teksta pokušaj je da se istraži što se dogodilo. Ono do čega je nemoguće doći, i što je na neki način upisano kao kolektivna obiteljska kazna i prokletstvo, jest što se dogodilo s Ivanom Jablanovićem. Gdje je i kako skončao muž i otac? Sva druga pitanja su sinovljevska. Brojna i raznovrsna, ta pitanja također su neodgovoriva, ali njima se pokušava popuniti nastala praznina. Kao kad bi se sito pokušavalo napuniti vodom. Najprije, tko je bio otac?

Pitanje na koje je u svojim romanima – dakle, ne samo u jednoj knjizi! – odgovarao Danilo Kiš, pomažući se Brunom Schulzom. Očevi nam se, međutim, dramatično razlikuju, onako kako se razlikuju pretpostavljene njihove uloge u povijesti. U skladu s tim ulogama zajednica će potom tretirati sinove, pri čemu će dvojica pisaca, Kiš i Lovrenović, biti predestinirani da se nađu na najudaljenijim tačkama tog društveno-političkog imaginarija. Možda ih, upravo zbog vlastitog gađenja prema takvom imaginariju, ne bismo ovdje zajedno ni spominjali da se Lovrenović u romanu nije poslužio jednim posve kišovskim sredstvom: listom, spiskom, nabrajanjem… Baštiniku uspomena su, naime, iza oca ostale knjige koje je mati sačuvala, nepotpuni fragmenti jedne osobne biblioteke, čiji sadržaj pisac, od knjige do knjige, s punim bibliografskim marom, u romanu navede, i to slučajnim redoslijedom, onako kako mu knjige dolaze pod ruku.

Tu je i bilježnica s probranim citatima, nekoliko prijevoda, te pjesničkih i pjesničko-proznih radova Ivana Jablanovića, o kojima pripovjedač, ili bismo tu već mogli reći i autor romana, iznosi svoj, uglavnom nepovoljan sud. Koliko god to bilo privlačno, Lovrenović ne donosi nijednu pjesmu, stih ili rečenicu iz tih rukopisa Ivana Jablanovića. To bi za njega, te za stil i etiku ovoga romana, bilo isto što i “domišljanje”, koje si je pripovjedač uskratio. Ili bi, što je iz Lovrenovićeve perspektive vjerojatno i gore, predstavljalo onaj neugodni korak u privatnost. Ali tih nekoliko stranica sa spiskom knjiga, a onda i s citatima probranim i prepisanim iz bilježničice Ivana Jablanovića, među su najdojmljivijim, posve začudnim stranicama ove knjige.

Jedva da se tu nađe pripovjedačevih riječi, kao i piščevih intervenata. Čarolija je u montaži i u onome što sugerira sadržaj nečije biblioteke, kao i sadržaj nečijih knjiških citata. Recimo, te dvije rečenice, jedna na početku, druga na kraju, u bilježničici – ustvari je to “mali džepni blok marke mars” – koje kao da naknadno čine okvir života Ivana Jablanovića.

Prva je i u naša predratna vremena bila čuvena, pripada Petru Kočiću (Lovrenović je naziva: “patetični Kočićev afekt”), te glasi: “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.” Na kraju, kao zaključna rečenica, ili epilog, stoji bosanska poslovica: “Nemoj s takvom pameti u zimu, pojest će te junad na komuši!”

Osim što bi između mogao stati život Nestaloga, ali sad i sa sugeriranim objašnjenjem i obrazloženjem nekih neobjašnjivih postupaka, i spisak knjiga, i odabrani citati, pa tako i ova dva, sugeriraju model hrvatstva, a onda i model zavičajnosti, kakvi danas ne samo da ne postoje, nego su iz zagrebačke perspektive, kao i iz perspektive središnjica hrvatske književnosti i kulture, savršeno nerazumljive.

Kako danas razumjeti da jedan vrlo svjesni Hrvat – što je Ivan Jablanović zacijelo bio, pa je tako na nekim mjestima i opisan, za moto uzima rečenicu Petra Kočića, kao i da su među to malo sačuvanih knjiga i Petar Kočić, i Svetozar Ćorović, i Ivo Andrić, pa čak i Dragiša Vasić. To je skoro jednako neobično, kao što je neobičan onaj samoubilački, možda gordi, možda egomanski doživljaj lične časti pred svakom državom, koji ga poziva u službu.

Neke od fragmenata romana “U sjeni fantoma” Ivan Lovrenović na različite je načine koristio u više svojih knjiga, što ih je objavljivao u ovih tridesetak godina. U Bibliografskoj napomeni na kraju knjige piše: “Prva poglavlja knjige, zacrtane kao velika obiteljska povijest, autor je dovršio osamdesetih godina prošloga vijeka. Objavljena su u časopisima Književnost, Beograd 1986/11 i Forum, Zagreb 1988/10-11.

Detaljno razrađen nacrt knjige, gotovi dijelovi rukopisa, radni materijal i sva kućna arhiva spaljeni su u ratu na sarajevskoj Grbavici.”

Zatim slijedi pažljivo navođenje u kojim je knjigama što već objavio, kao i konstatacija da je lani, kod beogradskog Službenog glasnika, već objavljen roman naslova “U sjeni fantoma”. Te konstatacija: “Ovo je drugo, prošireno i djelomice prerađeno izdanje te knjige.” Ovome Lovrenovićevu čitatelju, koji je beogradsko izdanje čitao odmah po izlasku, dakle prije samo nekoliko mjeseci, da bi s jednakom pažnjom, kao da roman čita prvi put, po izlasku čitao Bodonijevo izdanje, čini se da baš i nije riječ o “proširenom” niti “djelomice proširenom” izdanju, nego da se ne radi o istoj knjizi.

Uz drugo čitanje pratio ga je neobičan doživljaj da je u međuvremenu nešto zaboravio, ili da nešto nije dobro pročitao, te što je, zapravo, najneobičnije: da je nešto važno zaboravio. Istina je, međutim, da je pisac nakon samo nekoliko mjeseci tako i toliko intervenirao u knjigu da ju je sasvim izmijenio. Da bi na kraju napomene za svoju knjigu rekao: “I dalje je nedovršena, jer je nedovršiva.”

U svemu ovom što se s Lovrenovićevom “velikom obiteljskom poviješću” zbivalo, od četničkog spaljivanja “detaljno razrađenog nacrta knjige”, zajedno s “gotovim dijelovima rukopisa”, kada je od ognja spašeno samo ono što je objavljeno po časopisima, preko višedesetljetnih upornih piščevih nastojanja da se vrati uništenom rukopisu i da jedan njegov nacrt zamijeni drugim, sve do dva različita izdanja knjige “U sjeni fantoma”, koja s onom prvom odavno već nema nikakve veze, osim što neki njezini dijelovi, poput temelja odavno spaljene i porušene crkve, pripadaju novoj građevini, postoji nešto što ovu knjigu čini postmodernističkim književnim artefaktom.

Način na koji je velika povijest intervenirala na okolnosti njezina nastanka, ali i način na koji je sam Lovrenović na te okolnosti odgovorio, naprosto pripadaju najprobranijem postmodernističkom književnom rekvizitariju. Samo što protagonisti velike povijesti ovdje sudjeluju ne samo na tematskoj, nego i na stilskoj i izvedbenoj razini knjige.

Stariji sin Ivana Jablanovića, onaj koji se rađa 1941, umire četiri godine kasnije od tuberkuloze kostiju. Dogodi se to u sanatoriju u Kraljevici, a kratka pripovijest tog života, obris i skica jednoga djetinjeg lika, i opis okolnosti njegove smrti, dostojni su Thomasa Manna i nekih od vrhunaca “Doktora Faustusa”. To čudesno dijete, stariji brat glavnoga lika Josipa Jablanovića, živjelo je toliko kratko, taman toliko da doživi sve ono što će biti središnja tema romana, a da ni u čemu ne sudjeluje. Majka govori: “Bio je mimo drugu djecu. Čitao je s nepune četiri godine. Čudila sam se koliko je osjetljiv i kako ga sve pogađa. Već je ležao u jakim bolovima, strpljiv i tih, u kući strepnja, praznina bez oca za kojega ništa ne znamo. Iz Rudolfove vojarne, sada kasarne Maršala Tita, izlaze i u nju se vraćaju vojničke postrojbe s pjesmama. Prilazom, sve tamo od Kazališta, često se u ulicu slijevaju organizirane povorke građana – žene, muškarci, omladina – s transparentima, zastavama, uz pjesme i izvikivanje pobjedničkih parola. Uvijek kad je bilo lijepo vrijeme držala sam otvoren prozor, da mu ulazi svjež zrak. Jednom me zove iz kreveta, sa suzama u očima, pa prošapće iako nikoga drugog u stanu nije bilo: ‘Zatvori mama, prozor ne mogu da ih slušam, znam ja šta oni viču, oni mrze moga tatu i našega Poglavnika.’”

“U sjeni fantoma” proza je nevjerojatno živih prizora, slika i ambijenata. Malo gdje je, ustvari nigdje, u ukupnoj hrvatskoj romanesknoj književnosti Zagreb, naročito Gornji grad, prikazan tako plastično, kao nekakav unutarnji plan grada, živčani sustav jednoga nepodnošljivo osjetljivog djetinjstva, u kojemu sve je bilo prešućeno, zatajeno, neprisutno. Zatim slijedi povratak u Bosnu. Za onoga koji je u njemu rođen Zagreb je ostao tuđina, prisna tuđina. Tu će se vraćati u gimnaziju i na fakultet. Ali ono najvažnije, najtemeljitije školovanje, bez kojeg bi pripovijest ovoga romana bila nemoguća, ali bez kojega bi, čini se tako, i sam život bio nemoguć, obavljeno bit će uz djeda. Njegov je jezik iz kojeg se progovara, on je jedina čvrsta tačka egzistencije kojoj su izmaknuta uporišta, djed je veza sa zemljom, u stvarnom i u metaforičnom smislu. Djed je, na neki način, jedino istinsko i pouzdano pripadanje, ali i sigurna brana od otrovane utjehe samosažaljenja.

“U sjeni fantoma” postmodernistička je varijanta one Lovrenovićeve nenapisane, (vjerojatno, ili sasvim sigurno) modernističke “velike obiteljske povijesti”. Na dvjestotinjak stranica tu staje još barem tisuću stranica šutnje i bjeline. Kao i svaka prava, istinska europska obiteljska i (ili) lična povijest, Mannova, Svevova, Grassova, Kišova, Maraijeva, ova u sebi sadrži i sa svom nosi povijest društva, zajednice, naroda, vijeka.

Osamdesetak godina nakon Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i križnih putova, tridesetak godina nakon što je započela opća hrvatska brbljarija o svemu tome, s ponešto slabih i neinspirativnih literarnih radova, te s još gorim i jadnijim historiografskim interventima, “U sjeni fantoma” roman je koji istovremeno obavezuje i oslobađa. U njemu jedan je nestali otac, u kojem se naravno ne sabiru iskustva ni slučajevi svih nestalih očeva, ali se nestalost konačno uprisutnjuje, tako da sama tema porodičnih fantoma prestaje biti fantomska.

Također, pripovijest je to o prokletstvu jugoslavenskog društva, koje je baš sve činilo da djeci očeva koji su glodali zelene jabuke baš u svakome trenutku u svih četrdeset i pet godina postojanja te usrećiteljske države inzistentno trnu zubi. U tom prokletstvu objašnjenje je mnogih naravi i karaktera svih postjugoslavenskih, postkomunističkih zajednica. Zato je roman “U sjenci fantoma” tako važan, aktualan, današnji. Premda je ovom njegovom čitatelju milije promatrati ga kao čisti artefakt, kao umjetninu.

Pisac ni kroz lik pripovjedača, ni kroz “baštinika uspomena”, nijednog trenutka, ni na jednoj stranici svoje knjige ne traži pomilovanje za oca. Nigdje ne pokušava objasniti njegove postupke, koji prethode ili se nastavljaju na onu nepodnošljivo jednostavnu konstataciju: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama – ništa više.” On ga pokušava upoznati, provodi cjeloživotnu potragu za njegovim uvjerenjima, strastima, navikama, motivima, ali nikad ne učini ništa što bi ga moglo opravdati. Nikad on za objašnjenje njegove pojedinačne sudbine ne preuzima ništa od velike pripovijesti o kolektivnim sudbinama. Svaki je čovjek za sebe i za svoje postupne odgovoran, nikome neće pomoći nijedno od brojnih njegovih pripadanja. Sve bi mu lakše u životu bilo da je učinio suprotno, ali zašto bi čovjek imao to pravo da mu baš pod svaku cijenu bilo lakše? Jednom tako stvorena laž nastavlja se prenositi s naraštaja na naraštaj, pa svaki pojedinačni slučaj biva obuhvaćen kolektivnom legendom. Lovrenovićeva knjiga na moralnoj je i idejnoj razini protiv toga.

A na onom estetskom, literarnom planu, “U sjenci fantoma” jedna je od najvažnijih i najostvarenijih knjiga hrvatske književnosti, uopće. I nezaobilazan svezak na uskoj i malenoj stalaži one bosanske književnosti na kojoj jedan do drugog usamljeni stoje Kočić, Andrić, Šop. I njih još nekoliko. 

Miljenko Jergović, 10. 07. 2023.

(Prenosimo s elektronskog časopisa Ajfelov most autorova portala gdje je kritika naslovljena: Pripovijest o fantomu oca, jedna od najvažnijih i najostvarenijih hrvatskih knjiga, uopće).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto hrvatski maturanti ne znaju hrvatski jezik?
    •  Frano Prcela, izazov za lijenost duha
    •  O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime
    •  Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru
    •  Rasističke svinjarije Joška Jeličića stavovi su cijelog HRT-a
    •  Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
    •  Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
    •  Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
    •  Žena, muškarac i nebinarno čeljade
    •  Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

> Svi tekstovi ovog autora