Uspjeh Nove ljevice je prokleto dugoročna stvar

U Hrvatskoj političkoj mitologiji postoji nekoliko pojmova koji se često doživljavaju poput obećanja izbavljenja. Zemlji kojoj, kako ide narativ često podržan božanstveno površnim medijskim prilozima, tako loše ide, a koja bi mogla biti “mala Švicarska” samo da nije zlih&loših političara, te isto takvih velikih stranaka ljevice i desnice.

Spas je, zapravo, na dodir ruke, rješenje je jednostavno – a kakvo bi drugačije i bilo – samo huda sreća priječi Hrvatskoj da ga dostigne i ostvari sve svoje potencijale.

Mračna godina koju ovih dana ispraćamo je, ako ništa drugo, na neko vrijeme upokojila jedan od tih bizarnih “kamena mudrosti”, hipersvemirskih prečica do procvata društva – onu o “stručnjacima” koji bi trebali voditi državu (pozdrav Timu O., do neke moćnije verzije aplikacije Google translate). No, ostalo ih je još sasvim dovoljno, jednako zavodljivih i jednako nadohvat ruke, samo kad bi Hrvati progledali…

Jedna od njih je neminovni pad velikih stranaka i uspon “trećeg puta”, političkog pokreta koji bi imao biti lišen velikih ideoloških razlika hrvatske ljevice i desnice, koje vuku svoj korijen iz politički nikad dovršenog građanskog rata u Hrvatskoj sredinom prošlog stoljeća.

Gotovo u svakom izbornom ciklusu je netko iskočio kao “velika nada” trećeg puta, pa se ili priklonio magnetskog privlačnosti lijevog ili desnog pola hrvatske politike, ili raspao prije nego je i odigrao doista veliku izbornu utakmicu sluteći neminovan krah (sjeća li se netko još Nacionalnog foruma – a prošle su, da podsjetimo, samo dvije i po godine od europskih izbora na kojima su se oni pojavili s velikim ambicijama)

Politička snaga između SDP-a i HDZ-a, koja bi imala biti okrenuta budućnosti i ekonomiji, međutim, više puta se potrošila kao priča nego ona o SDP-ovom “povratku socijaldemokraciji”, ili o HDZ-ovoj “reformi i demokratizaciji”.

Gotovo u svakom izbornom ciklusu je netko iskočio kao “velika nada” trećeg puta, pa se ili priklonio magnetskog privlačnosti lijevog ili desnog pola hrvatske politike, ili raspao prije nego je i odigrao doista veliku izbornu utakmicu sluteći neminovan krah (sjeća li se netko još Nacionalnog foruma – a prošle su, da podsjetimo, samo dvije i po godine od europskih izbora na kojima su se oni pojavili s velikim ambicijama).

Posljednjih godina, kako je globalna ekonomska kriza skinula pozlatu s velikih, mainstream stranaka u cijeloj Europi, pojavili su se i novi pokreti, utemeljeni na sličnom narativu kao “treći put”, ali sa sidrom u vlastitoj moralnoj superiornosti u odnosu na “staru” politiku.

To političko gibanje, koje u Hrvatskoj najuspješnije zastupaju Most i Živi zid, valjalo bi nazvati “višim putem”, obzirom na to kako oni doživljavaju svoju poziciju na političkoj sceni. Oni su, jednostavno, trodimenzionalni.

Na klasičnoj papirnatoj podjeli ljevice, centra i desnice, stoga treba zamisliti vertikalnu os, na vrhu koje su stranke, pokreti i političari koji se doživljavaju iznad “močvare” i iznad bilo kakve ideologije, kao pravi reformatori društvenog sistema. Ukratko, kao pobjednička karta za brzu transformaciju u “malu Švicarsku”.

Zvuči poznato?

Priča zasad funkcionira, a ove dvije stranke imaju solidnu podršku javnosti. No vremenom je neminovno da se s visine na koju su se postavili stropoštaju na dvodimenzionalnu skicu političkog prostora. Most je tako, manje-više, već jasna konzervativna stranka, iako još orbitrira u zamišljenoj trećoj dimeniziji politike, dok je anarhizam Živog zida, jasno, primjereniji biračima bližim klasičnoj ljevici.

Koliko će priča o posebnosti “višeg puta” imati biračkih poklonika za dvije, pet ili deset godina ovog trenutka je jasno teško precizno prognozirati, no pozlata sa svetosti novih snaga se troši solidno brzo jer, avaj, stvarni život je tako… stvaran.

Od prvih pokušaja sa SDU i ASH, pa sve do nedavno aktualnih Laburista, Oraha i Naprijed Hrvatska (za one koji se sad češkaju po glavi – stranka Ive Josipovića), ovo mjesto na političkoj sceni, “lijevije od SDP-a”, stalni je izvor čežnje i inspiracije. I još stalnijih izbornih, ne poraza, nego kompletnih kataklizmi

Što ne znači, naravno, da će Most, Živi zid ili neki treći pokret u perspektivi nestati, no svakako će se (u najboljem scenariju za njih) spustiti s visina na kojima lebde i postati stvarni dio političke podjele karata, sa svim plusevima i minusevim koje to donosi.

Najstarija politička čežnja, međutim, nisu ni treći, ni viši put, ni spasonosna društvena simfonija koja bi se pojavila samo kad bi dirigentski štapić predali mitskim stručnjacima.

Radi se o “pravoj ljevici”, o stranci “ljevijoj od SDP-a”, koja bi imala povesti obespravljene i izdane od strane pravnog sljednika nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske prema boljem, jednakijem, bratskijem i slobodnijem životu (slično je i na desnici, sa stalnom žudnjom za “hrvatskijom” i “črvšćom” političkom snagom od povremeno suspektno “proeuropskog” i “prodemokratskog” HDZ-a).

Od prvih pokušaja sa SDU i ASH, pa sve do nedavno aktualnih Laburista, Oraha i Naprijed Hrvatska (za one koji se sad češkaju po glavi – stranka Ive Josipovića), ovo mjesto na političkoj sceni, “lijevije od SDP-a”, stalni je izvor čežnje i inspiracije. I još stalnijih izbornih, ne poraza, nego kompletnih kataklizmi.

Neke od stranaka koje su se pozicionirale na taj način imale su stanovitih uspjeha, posebno Laburisti 2011. godine (šest zastupnika), a Orah je svojevremeno u anketama preskočio čak i SDP.

No, svaki bljesak “prave ljevice”, a nije ih bilo puno, trajao je taman toliko kratko da ep o “ljevijoj” stranci nastavi živjeti.
I da se u stvarnosti ništa ne promijeni.

Sve izrečeno, međutim, ne znači da je Nova ljevica, stranaka osnovana pod stiliziranim znakom zvijezde petokrake ovih dana u Zagrebu, osuđena na propast i bez zaborav (kao što to ne mora biti ni definitivna sudbina Mosta, ili, nove trećeputaške nade, Pametnog).

Naime, sve ove političke čežnje temelje se na stvarnim političkim potrebama društva, koje smatra da je ili SDP/HDZ otišao previše u centar, ili da je SDP/HDZ predaleko od centra ili da je mainstream politika općenito postala amoralna djelatnost. Problem, jasno, proziliazi iz simplificirane slike stvarnosti i politike kao posla, koja rađa potpuno nerealna očekivanja, brzi zamor materijala i još bržih krah cijelog projekta.

Ciljeve treba postaviti realno i imati jaka, jaka pluća za dugu, desetljetnu utrku. Jer, realno, senzacionalni uspjeh Nove ljevice bi bio njihov ulazak u Sabor, a to je tek prvi korak u nečijem političkom životu. “Groblja” su puna onih koji su ga napravili pa nestali

Hoće li Nova ljevica zaživjeti kao politički faktor, stoga, procjena je lišena pretjerane doze optimizma, a kladionice bi na takav rasplet stavile solidno primamljujući koeficijent.

To, međutim, nimalo ne mijenja činjenicu da u podjeli karata na političkom prostoru Hrvatske zjapi rupa taman tamo gdje se ta stranka želi smjestiti.

SDP je, naime, u potpunosti uglazbljen u narativ mita o svetosti nacionalne države, koji bi trebao prethoditi svemu ostalom. Opterećen svojom povijesnom popudbinom, pitanje je koliko je i mogao drugačije.

Uostalom, stranka koja pretendira biti na vlastim, po definicije se mora držati srednjestrujaškog političog scenarija, a on podrazumijeva suzu u oku, ako ne i ruku na srcu kad zavijori trobojnica. Nova ljevica, izgleda, stvari želi postaviti drugačije – prvo dolazi indvidualna slobode i kvaliteta života, a tek onda, priča o zastavama. Kritike (eufemizam!) o “jugoslavenstvu” su pritom jedanko očekivane, kao i besmislene.

Inzistirati na obnovi neke varijatne bivše države (o čemu snatri samo hrvatska desnica, doduše ne kao političkom cilju, nego kao pozivu na mobilizaciju) nije relana politička pozicija niti jedne političke snage u Hrvatskoj.

Valjda, međutim, ovdje reći da ne bi bila ni nelegitimna, bez obzira što je besmislena – u slobodnom društvu čak ni ideja o obnovi socijalizma ili Jugoslavije ne bi smjela biti tabu (doduše, može biti lakmus papir njegove stvarne slobode).

Nova ljevica, međutim, ne ide tim putem, iako nacionalnu državu shvaća daleko manje presudno od svih stranaka u Hrvatskoj, što je prostor koji je solidno nepopunjen bilo kakvim organiziranim političkim sadržajem. Isto je i s drugim zrakopraznim odjeljkom u koji se SDP uglavnom ne usudi zaći – ekonomskoj demokraciji.

Te dvije osnovne teze, dakle, dokidanje metapolitičke pozicije nacionalne države i inzistiranje na stvarnom radničkom suodlučivanju na i o radnim mjestu, politička su praznina koja ne samo da nije ispunjena, već je i mnoge stranke koje su se smatrale “lijevijima od SDP-a” nisu ni pokušavale/se usudile ispuniti.

Nova ljevica u ovom trenutku političkog razvoja hrvatskog društva svakako ima prostor i priliku da, ako ništa drugo, nastavi postavljati pitanja o kojima se drugi ne usude ni razmišljati

Taj politički prostor se, makar u teoriji, može ispuniti sadržajem u vidu političke stranke.

No, ciljeve treba postaviti realno i imati jaka, jaka pluća za dugu, desetljetnu utrku. Jer, realno, senzacionalni uspjeh Nove ljevice bi bio njihov ulazak u Sabor, a to je tek prvi korak u nečijem političkom životu. “Groblja” su puna onih koji su ga napravili pa nestali.

Uz to, politički uspjeh se ne mjeri uvijek samo i isključivo brojem glasova. Stvarna politička snaga je i ona koja nameće teme i rješenja, čak i ako djeluje s margine.

Zeleni su, primjerice, revolucionizirali političke programe svih najjačih političkih stranaka u Europi, bez obzira što su vrlo, vrlo rijetko participirali u vlasti.

Stoga Nova ljevica u ovom trenutku političkog razvoja hrvatskog društva svakako ima prostor i priliku da, ako ništa drugo, nastavi postavljati pitanja o kojima se drugi ne usude ni razmišljati.

Uspjeh je, ionako, što god vam govorili zagovaratelji brzih i jednostavnih rješenja, prokleto dugoročna stvar.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Milanović je jači od Grabar-Kitarović
    •  Ovako se, dramatično, topila prednost predsjednice
    •  Predsjednicu naprosto nije briga za hrvatsko pravosuđe
    •  Potezi KGK: strah od poraza ili gubitak kontrole?
    •  Može li Dario Hrebak oživjeti HSLS? Kako je počeo – teško
    •  Mrtva djeca, silovane žene i ćirilica. Isplativ Penavin svijet
    •  ''Hrvatska do Kupresa'' nije samo još jedna besmislica KGK
    •  Plenković ide s moćnim adutom – mijenjanjem rasporeda blagdana
    •  Najopasniji protivnik KGK je Škoro, a ne Milanović
    •  HVIDRA previše podsjeća na mržnju s početka 90-ih

> Svi tekstovi ovog autora