Ustav za bolju Njemačku

Govor Navida Kermanija pred Bundestagom na svečanosti 65. godišnjice njemačkog ustava (Grundgesetz) 23. svibnja 2014.

 

(Navid Kermani, rođen 1967. u Siegenu, njemački je pisac i orijentalist. Njemački i iranski građanin. Studirao je orijentalistiku, filozofiju i teatrologiju u Kairu i Bonnu. Autor više romana i dobitnik najuglednijih književnih nagrada. Više informacija: www.navidkermani.de)

 

*

 

Poštovana gospodo predsjednici! Poštovana gospođo kancelarka! Dame i gospodo zastupnici! Dragi gosti!

 

Paradoks inače ne pripada tipičnom iskazu pravnih tekstova, koji pretendiraju na najveću jasnoću. Paradoks nužno ima karakter zagonetke, da, tamo mu je mjesto, gdje jednoznačnost postaje laž. Iz tog razloga češće je sredstvo poezije.

Grundgesetz (Ustav) Savezne Republike Njemačke započinje paradoksom. Jer, da je dostojanstvo čovjeka nedodirljivo, kako stoji u prvoj rečenici, onda ga država ne bi morala poštivati, a pogotovo ne štititi, kako traži druga rečenica. Dostojanstvo bi postojalo neovisno i nedodirnuto od svake sile. S tim jednostavnim, na prvi pogled jedva uočljivim paradoksom – dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo, ali mu je svejedno potrebna zaštita – Ustav je izokrenuo pretpostavku prethodnih ustava u njezinu suprotnost, državu je proglasio za slugu čovjeka, i to principijelno svakog čovjeka, ljudskosti općenito, u empatijskom smislu

 

I svejedno, baš taj Grundgesetz (Ustav) Savezne Republike Njemačke započinje paradoksom. Jer, da je dostojanstvo čovjeka nedodirljivo, kako stoji u prvoj rečenici, onda ga država ne bi morala poštivati, a pogotovo ne štititi, kako traži druga rečenica. Dostojanstvo bi postojalo neovisno i nedodirnuto od svake sile. S tim jednostavnim, na prvi pogled jedva uočljivim paradoksom – dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo, ali mu je svejedno potrebna zaštita – Ustav je izokrenuo pretpostavku prethodnih ustava u njezinu suprotnost, državu je proglasio za slugu čovjeka, i to principijelno svakog čovjeka, ljudskosti općenito, u empatijskom smislu. S jezičnog gledišta to je – ne može se reći briljantno, jer bi se estetiziralo eminentno normativni tekst – ali jednostavno savršeno, ništa drugo.

 

Općenito se ne može objasniti učinak Ustava, taj skoro pa neshvatljivi uspjeh, ako ne cijenimo njegovu književnu kvalitetu. Zapravo, to je, u suštinskim crtama i iskazima, veoma lijep tekst, kao što mora i biti. Navodno je Theodor Heuss spriječio prvu verziju prvoga članka, s argumentom da se radi o lošem njemačkom jeziku. “Die Würde des Menschen ist unantastbar” (“Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo”) je, doduše, predivna njemačka rečenica, tako je jednostavna, tako teška, od prve razumljiva, i još je dublja kada se o njoj misli kroz sljedeću rečenicu.

 

Svejedno se dostojanstvo treba zaštiti. Obje rečenice ne mogu biti istovremeno istinite, ali se mogu zajedno, i jedino zajedno, obistinjavati, i obistinjavale su se u Njemačkoj, u mjeri koja je 23. svibnja 1949. još bila nezamisliva. Usporedivo je to na njemačkom govornom području, možda, jedino s Biblijom Martina Luthera, taj “Grundgesetz” zbilju je stvarao snagom riječi.

 

“Svatko ima pravo na slobodni razvoj svoje ličnosti”. Koliko je čudnovato to zvučalo Nijemcima koji su se u ruševinama svojih gradova iIi svjetonazora borili za preživljavanje, koliko čudnovato im je djelovala zamisao da bi mogli razviti tako nešto prozračno kao što je jedna ličnost. Ali koliko im je ta ideja bila primamljiva.

 

“Svi su jednaki pred zakonom”. Židovi, Romi i Sinti, homoseksualci, invalidi, općenito svi koji žive na rubu, koji misle drukčije i stranci, svi oni nisu bili jednaki pred zakonom, pa su to morali postati.

 

“Muškarci i žene su jednakopravni.” Otpor protiv ovog članka zakona, koji je trajao tjednima i mjesecima, jasno pokazuje da muškarci i žene 1949. nisu bili nimalo jednakopravni, njegova istina se pokazala tek u primjeni.

“Svi su jednaki pred zakonom”. Židovi, Romi i Sinti, homoseksualci, invalidi, općenito svi koji žive na rubu, koji misle drukčije i stranci, svi oni nisu bili jednaki pred zakonom, pa su to morali postati

 

“Smrtna je kazna ukinuta”. Nije to bila želja većine Nijemaca, njih tri četvrtine u jednoj su anketi zagovarali smrtnu kaznu, a danas se i ovo, ipak, potvrđuje.

 

“Svim Nijemcima omogućena je sloboda kretanja”. Ta je rečenica članovima Parlamentarnog vijeća bila skoro pa neugodna zbog bijede izbjeglica i manjka stambenog prostora, a danas, 65 godina kasnije, ne vrijedi samo za cijelu ujedinjenu Njemačku, nego i za pola Europe. (…)

 

I tako dalje: zabrana diskriminacije, sloboda vjere, sloboda umjetnosti i znanosti, sloboda mišljenja i sloboda okupljanja – to su, u trenutku kada se proglasio Ustav, bile više ispovijedi nego opisi njemačke stvarnosti. I nije baš izgledalo kao da će Nijemci čuti apel koji leži u tim skromnim, ali prodornim vjerskim dogmama.

 

Interes javnosti za Ustav iz današnje je perspektive bio sramotno neznatan, suglasnost naroda marginalna. Na pitanje, kada je Njemačkoj bilo najbolje, odgovori su 1951. godine bili ovakvi: 45 posto Nijemaca kaže da je to bilo za vrijeme carstva, 7 posto za Weimarske republike, 42 posto za vrijeme nacional-socijalizma, i samo 2 posto za Savezne Republike Njemačke. Kako li samo možemo biti sretni što su na početku Savezne Republike Njemačke postojali političari koji svoje djelovanje nisu usmjeravali prema anketama, nego prema uvjerenjima.

 

A danas? Ne sumnjam da će članovi Parlamentarnog vijeća – koji prate ovu svečanost s nebeskih tribina – biti zadovoljni i iznenađeni kakve je korijene sloboda pustila u Njemačkoj u posljednjih 65 godina. I vjerojatno bi primijetili poantu, i potvrdno bi kimnuli, da se danas baš dijete imigranata sjeća proglašenja Ustava, i to još dijete one vjere koja nije većinska. Ne postoji mnogo država na svijetu u kojima je to moguće. Čak i u Njemačkoj je donedavno, recimo oko pedesetog rođendana Ustava, bilo nezamislivo da čovjek koji nije samo Nijemac drži svečani govor u Bundestagu.

“Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo”, rekao je predsjednik Njemačke nedavno, i ne mogu mu proturječiti. Na koju god epohu njemačke povijesti mislim, ni u jednoj nije bila više slobode, mira i tolerancije nego u našem današnjem vremenu. Ali svejedno mi ta predsjednikova rečenica ne bi lako prešla preko usana. Zašto je to tako? Nelagodu govora o ponosu na vlastitu zemlju moglo bi se lako odbaciti kao tipičnu njemačku samomržnju, i istovremeno previdjeti razlog zašto je Savezna Republika Njemačke postala vrijedna života, čak i ljubavi

 

U drugoj državi, čiju putovnicu posjedujem, to je, unatoč protestu i žrtvama za slobodu, još uvijek nezamislivo. Ali, i to jednako želim poručiti s ove govornice, poštovani predsjednici, poštovana kancelarko, dame i gospodo zastupnici, dragi gosti, a naročito poštovana ekselencijo, poštovani veleposlaniče Islamske Republike, koji danas isto sjedite na tribini, iako ne na nebeskoj: Neće proći 65 godina, niti 15 godina, dok i u Iranu samo po sebi ne postane razumljivo da Kršćanin, Židov, pripadnik Zoroastrizma ili Bahaizma drži svečani govor pred slobodno izabranom parlamentom.

 

“Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo”, rekao je predsjednik Njemačke nedavno, i ne mogu mu proturječiti. Na koju god epohu njemačke povijesti mislim, ni u jednoj nije bila više slobode, mira i tolerancije nego u našem današnjem vremenu. Ali svejedno mi ta predsjednikova rečenica ne bi lako prešla preko usana. Zašto je to tako? Nelagodu govora o ponosu na vlastitu zemlju moglo bi se lako odbaciti kao tipičnu njemačku samomržnju, i istovremeno previdjeti razlog zašto je Savezna Republika Njemačke postala vrijedna života, čak i ljubavi.

 

Jer, kada i zbog čega je ta, već u 19. stoljeću zbog militarizma sumnjiva, a onda ubojstvom šest milijuna Židova potpuno obeščašćena Njemačka, ponovno pronašla svoje dostojanstvo? Ako moram navesti samo jedan dan, jedan jedini događaj za koji je u njemačkoj poslijeratnoj povijesti moguće koristiti riječ “dostojanstvo” – a siguran sam da će se sa mnom složiti većina Bundestaga, većina Nijemaca i pogotovo većina onih na nebeskoj tribini – onda je to bilo Brandtovo klečanje u Varšavi.

 

To je još čudnovatije nego paradoks s kojem počinje Ustav, i vjerojatno je besprimjereno među narodima: država koja je činom poniznosti dosegnula svoje dostojanstvo. Ne asocira li junaštvo na snagu, na muževnost, na fizičku snagu, a ponajviše na ponos? Ali netko je ovdje pokazao veličinu potiskujući svoj ponos i opterećujući se krivnjom, i to krivnjom za koju je osobno, kao protivnik Hitleru i egzilant, bio najmanje odgovoran: ovdje je netko pokazao svoju čast srameći se javno. Ovdje je netko razumio vlastiti patriotizam na taj način da je klečao pred žrtvama Njemačke.

 

Nisam sklon sentimentalnosti na televizijskim ekranima, ali sam svejedno osjećao isto što i drugi, kada su na njegov stoti rođendan pokazali slike njemačkog kancelara, koji se odmiče od varšavskog spomenika, koji na trenutak oklijeva i koji onda, iznenada, pada na koljena – do današnjeg dana to ne mogu gledati da mi ne krenu suze. I čudesno je: Pored svega drugog, pored dirljivosti, pored sjećanja na zločine, svaki put je novo čudo, i suze ponosa, vrlo tihog, ali vrlo odlučnog ponosa na takvu Saveznu Republiku Njemačku.

Kada i zbog čega je ta, već u 19. stoljeću zbog militarizma sumnjiva, a onda ubojstvom šest milijuna Židova potpuno obeščašćena Njemačka, ponovno pronašla svoje dostojanstvo? Ako moram navesti samo jedan dan, jedan jedini događaj za koji je u njemačkoj poslijeratnoj povijesti moguće koristiti riječ “dostojanstvo” – a siguran sam da će se sa mnom složiti većina Bundestaga, većina Nijemaca i pogotovo većina onih na nebeskoj tribini – onda je to bilo Brandtovo klečanje u Varšavi

 

To je ta Njemačka koju volim, ne ona bahata, snagatorska, ona “ponosan-sam-da-sam-Nijemac”-Njemačka i ona “Europa-konačno-govori-njemački”-Njemačka, nego nacija koja nad vlastitom historijom pada u očaj, koja se bori sama sa sobom pa čak i do samooptužbe, ali koja je rasla u vlastitom porazu, kojoj raskoš nije više potrebna, koja Ustav skromno zove “Grundgesetz” i koja zna prema strancima biti čak i mrvicu preljubazna, preprostodušna, samo da ne bi opet pala u ksenofobiju ili oholost.

 

Često se kaže – i čuo sam kako to kažu neki s ove govornice – da bi Nijemci opet trebali imati normalni, negrčeviti odnos sa svojom nacijom, sada, kad je nacionalsocijalizam već tako dugo obrađivan. I svaki put se pitam o čemu takvi pričaju: taj normalni i negrčeviti odnos nikad nije postojao, ni prije nacional-socijalizma. Postojao je pretjerani, agresivni nacionalizam, i postojao je protivni pokret njemačke samokritike, pledoaje za Europu, preokret prema svjetskom građanstvu, i usput prema svjetskoj književnosti, koja je bar u 19. stoljeću bila jedinstvena u svojoj odlučnosti.

 

“Dobar Nijemac ne može biti nacionalist.”

 

To je rekao Willy Brandt pun samopouzdanja u svom govoru prigodom Nobelove nagrade. I dalje: “Dobar Nijemac zna da ne može odbiti svoje europsko određenje. S Europom Njemačka se vraća samoj sebi i obnovljenim snagama svoje povijesti.”

 

Njemačka kultura je sve od 18. stoljeća, najkasnije s Lessingom, koji je prezirao patriotizam i koji je kao prvi Nijemac koristio riječ “kozmopolit”, u antipodskom odnosu s nacijom. Goethe, Schiller, Kant i Schopenhauer, Hölderlin i Büchner, Heine i Nietzsche, Hesse i braća Mann – svi su se opirali Njemačkoj, vidjeli su se kao građani svijeta i vjerovali u ujedinjenu Europu, dugo prije nego što je to politika našla kao projekt.

 

To je ta kozmopolitska crta njemačkog duha, koju je je nastavio Willy Brandt – ne samo s borbom protiv nacionalizma i za ujedinjenu Europu, nego i s prethodnim pledoajeom za jednu “svjetsku unutarnju politiku”, s angažmanom za sjever-jug-komisiju i kao predsjednik Socijalističke internacionale. I možda ne baca najbolje svjetlo na današnju Njemačku kada se u televizijskim duelima pred izborima za Bundestag gotovo nikad ne govori o politici vanjskih poslova ili kada ustavni organ bagatelizira dolazeće izbore za Europski parlament, kada pomoć nerazvijenima jedne ekonomski tako jake zemlje leži još ispod prosjeka OECD država – ili kada Njemačka od 9 milijuna Sirijaca koji su izgubili domovinu u građanskom ratu prima samo 10.000 njih.

Nisam sklon sentimentalnosti na televizijskim ekranima, ali sam svejedno osjećao isto što i drugi, kada su na njegov stoti rođendan pokazali slike njemačkog kancelara, koji se odmiče od varšavskog spomenika, koji na trenutak oklijeva i koji onda, iznenada, pada na koljena – do današnjeg dana to ne mogu gledati da mi ne krenu suze. I čudesno je: Pored svega drugog, pored dirljivosti, pored sjećanja na zločine, svaki put je novo čudo, i suze ponosa, vrlo tihog, ali vrlo odlučnog ponosa na takvu Saveznu Republiku Njemačku

 

Taj svjetski angažman iza kojeg stoji Willy Brandt znači otvorenost prema svijetu kao dokaz iz suprotnosti. Ne možemo slaviti Ustav, a da se ne sjećamo oštećenja koje smo mu nanijeli. Čak i u usporedbi s ustavima drugih zemalja tekst se neobično često mijenjao, a malo je bilo pothvata koji su godili njegovu tekstu. Ono što je Parlamentarno vijeće ostavilo u općenitostima i nadređenostima, to je Parlament opteretio detaljnim preciziranjima. Najteže – ne samo u jezičnom smislu – bilo je unakaženje člana 16.

 

Baš onaj Grundgesetz u kojem je Njemačka prividno potvrdila svoju otvorenost danas će isključiti one kojima je naša otvorenost najpotrebnija: politički progonjene. Ta čudesna kompaktna rečenica- Politički progonjeni imaju pravo na azil. – godine 1993. pretvorila se u monstruozni pravilnik od 275 riječi, zamršeno nagomilanih i čvrsto međusobno isprepletenih da bi samo jedno sakrile: da je Njemačka pravo na azil zapravo ukinula.

 

Da li stvarno moram podsjetiti na to da je i Willy Brandt, kod čijeg imena se ovdje u svim redovima potvrdno i pohvalno kimnulo, bio izbjeglica, da je bio azilant?

 

I danas postoje ljudi, mnogo ljudi, koji egzistencijalno ovise o otvorenosti drugih, demokratskih zemalja. I Edward Snowden kojem zahvaljujemo očuvanje jednoga našeg osnovnog prava, jedan je od takvih.

 

Drugi se utapaju po Mediteranu –svake godine više tisuća njih – to znači i sada, dok traje ova svečanost. Njemačka ne mora primiti sve izmučene i opterećene ovoga svijeta, ali ima dovoljno resursa da štiti one politički progonjene, umjesto da prebacuje odgovornost na takozvane treće države.

 

I trebala bi drugim ljudima iz dobroshvaćenog samointeresa dati poštenu šansu na legalnu imigrantsku prijavu da ne bi morali koristiti pravo na azil.

 

Jer zajedničko europsko pravo izbjeglica s kojem se reforme iz 1993. objasnilo, nije ni dvadeset godine kasnije na vidiku, i zlouporaba Ustava boli i jezično. Pravu na azil je oduzet sadržaj, članu 16 njegovo dostojanstvo.

 

Neka Ustav bude najkasnije do 70. godišnjice očišćen od ove ružne, bezdušne mrlje, dragi zastupnici.

 

Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo. Umjesto da se zatvara, neka bude ponosna na to što je postala privlačna. Moji roditelji nisu pobjegli iz Irana. Ali nakon državnog udara protiv vlade Mossadegha 1953. bili su sretni kao mnogi drugi iz njihove generacije da su mogli studirati u slobodnijoj, pravednijoj zemlji. Nakon studija našli su posao. Vidjeli su kako im odrastaju djeca, unuci, čak i praunuci.

To je ta Njemačka koju volim, ne ona bahata, snagatorska, ona “ponosan-sam-da-sam-Nijemac”-Njemačka i ona “Europa-konačno-govori-njemački”-Njemačka, nego nacija koja nad vlastitom historijom pada u očaj, koja se bori sama sa sobom pa čak i do samooptužbe, ali koja je rasla u vlastitom porazu, kojoj raskoš nije više potrebna, koja Ustav skromno zove “Grundgesetz” i koja zna prema strancima biti čak i mrvicu preljubazna, preprostodušna, samo da ne bi opet pala u ksenofobiju ili oholost

 

Ostarjeli su u Njemačkoj. Ta velika obitelj – od sada već 26 članova, ako računam samo direktne potomke i priženjene – sretna je u ovoj zemlji. I ne samo mi: više milijuna ljudi se uselilo od Drugog svjetskog rata u Saveznu Republiku Njemačku, ako se pribroje prognanici i iseljenici, oni iznose danas više od polovice stanovništva. To je čak i u međunarodnoj usporedbi ogromna demografska promjena koju je Njemačka, kako mislim, dobro svladala.

 

Postoje, pogotovo u aglomeracijskim područjima, kulturni, vjerski, a najviše socijalni konflikti. Postoje resantimani među Nijemcima, postoje resantimani među onima koji nisu samo Nijemci. Na žalost, postoji i nasilje, čak i teror i ubojstva. Ali gledano iz perspektive cjeline, Njemačka je mirnija i tolerantnija nego što je bila u devedesetim godinama. Bez da je to osjetila, Savezna je Republika – a da i ne govorim o ponovnom ujedinjenju – obavila grandiozno ostvarenje integracije.

 

Možda je tu i tamo nedostajalo priznanje, jasna javna gesta, pogotovo u generaciji mojih roditelja, prema generaciji gastarbajtera koja je toliko radila za Njemačku.

 

Ali isto tako nisu ni imigranti uvijek jasno i dovoljno pokazali koliko zapravo cijene tu slobodu u kojoj participiraju u Njemačkoj, socijalni ugovor, poslovne mogućnosti, besplatne škole i sveučilišta, te izvrsni zdravstveni sustav, vladavinu prava, i tu ponekad mučnu, ali svejedno važnu slobodu izražavanja, slobodu ispovijedanja svoje vjere.

 

I tako želim na kraju ovog slova govoriti kao zastupnik i u ime – ne, ne u ime svih imigranata, ne u ime Djamae Isua koji se skoro točno pred godinu dana u sabirnom logoru Eisenhüttenstadt objesio o remen iz straha da će biti protjeran u takozvanu treću zemlju bez da njegova molba za azil bude ispitivana, i ne u ime Mehmeta Kubasika i drugih žrtava organizacije “Nationalsozialistischer Untergrund” (“Nacionalsocijalističko podzemlje”), koje su godinama progonjene od državnih ustanova i najvećih novina i oklevetane kao kriminalci, ne u ime ni jednog židovskog imigranta ili povratnika koji ne može zamisliti da je genocid njegova naroda ikada dovoljno obrađen -, ali ipak u ime mnogih, milijuna ljudi, u ime gastarbajtera, koji odavno nisu više gosti, u ime njihove djece i unučadi koji prirodno rastu s dvije kulture i, konačno, s dvije putovnice, u ime mojih kolega pisaca kojima je njemački jezik poklon i dar, u ime nogometaša koji će u Brazilu za Njemačku dati sve od sebe, iako ne pjevaju njezinu himnu, u ime onih koji su malo manje uspješni, u ime onih kojima treba pomoć, čak u ime delinkvenata koji su – kao svaki Özil i svaki Podolski – dio ove Njemačke, u ime muslimana koji u Njemačkoj imaju svoja prava o kojima, na našu sramotu, kršćani u nekim muslimanskim zemljama samo sanjaju, u ime mojih religioznih roditelja i jedne obitelji sa 26 članova želim reći – istovremeno se bar simbolično klanjajući -: Hvala ti, Njemačka.

 

*

 

Originalni tekst na njemačkom jeziku:
http://www.bundestag.de/dokumente/textarchiv/2014/-/280688

 

Video govora: https://www.youtube.com/watch?v=hj_7dZO3pSs

 

*

 

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

 

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

    •  Jacques Mourad i ljubav kršćana prema islamu u Siriji
    •  Jacques Mourad i ljubav kršćana prema islamu u Siriji

> Svi tekstovi ovog autora