Važnost dobro izabranog uvida

Svaka generacija mojih studenata čula je, naime, bar neku verziju izjave poput ove:

”Svi imate srebrna zvonca u glavi. Moj je posao zanjihati ih i učiniti vaše iskustvo ugodnim i korisnim. Da bih to učinio, potrebna mi je vaša dobra volja da me pratite kroz kolektivno, znanstveno i praktično iskustvo profesije. Ja ću pak uložiti vlastito petnaestogodišnje djelatno iskustvo te uvid i fascinaciju zanimanjem za koje vas pripremam. Fakultet je formalni okvir našeg sporazuma.”

U svojim nedavnim pokušajima pisanja o kustoskom prilogu sudbini svijeta, htio sam ponovno uhvatiti dio ove atmosfere i dobre volje, prepričavajući i predavanja i bilješke za njih pisane.

Svaki prilog o teoriji prakse ili filozofiji profesije (a valjda je za komunikaciju najbolje da dotiče oboje) trebao bi biti univerzalno primjenjiv.

Ima taman pola stoljeća kako sam u Indiji zagovarao ”muzeologiju koja može izdržati i tropske kiše i pustinjski vjetar”. Jednom tamošnjem tekstu sam dao i takav naslov. Ideja je bila jednostavna, ali je kao i svaka promjena, imala spore i ograničene šanse.

Ne mislim da sam utjecao na ”muzeologiju”, a još manje da je ona utjecala na svijet. Taj se vrtio istom brzinom u istom smjeru, postajao sve vještiji u tehnologijama i ostajao svejednako nespreman za upravljanje sudbinom čovječanstva.

I umjetnost i društvene i humanističke znanosti dio su hipokrizije koja je izdala ideju napretka ljudske vrste, ali o tome vrijedi posebno govoriti.

Baš kad mi se čini da smo i ja i meni slični uzalud potratili živote, sjetim se da su to učinili i marljivi, dobronamjerni ljudi iz tzv. egzaktnih znanosti.

Htjeli su ”unaprijediti sredstva” kako bi se mogli osloboditi i duh i um i rad (kako kome), a samo su davali novu snagu čudovištu koje upravlja sudbinom Planete da nas dovede pred nikad viđen, posve improviziran tragični teatar u kojem će pojedinosti scenarija ”istrebljenja” vrste znati samo rijetki preživjeli – bude li ih opće…

Nažalost, kako će netko vidjeti i u ovoj kolumni, možda nema nijedne uvjerljive analize naših nevolja na Planeti koja bar ne sliči na teoriju zavjere.

Vodeće zemlje navedene u svjetskim izvješćima o sreći uglavnom su one koje imaju i najbolje muzeje. Po mojem predavačkom iskustvu, kustosi koji dolaze iz tog ”prvog” svijeta, često su bili uzrujani mojim prijedlozima.

Njihovi muzeji najčešće dobro odgovaraju na potrebe svojih zajednica. No čak ni tamo, kustosi baštine nisu ni na koji način donositelji odluka važnih za društveni razvoj. Dakle, ni tamo nisu stvarna profesija.

No ako govorim iz nekog ”srednjeg svijeta” kojem pripadam, iz tog konkretnog iskustva i osjetljivosti, lako je dovinuti se korisnoj mudrosti za ”drugi” i ”treći” svijet. Nama iz prijelaznog svijeta jest.

Proživljeno iskustvo socijalizma, tranzicije i, posebice, rata sve to čini mnogo lakšim. Ali takva svjedočanstva iz ”srednjeg svijeta” o javnom sjećanju vjerojatno neće dosegnuti ni jedan od drugih dvaju svjetova, a kamoli onaj puzajući ”četvrti” – svijet gladi, bijede, ostracizma i ropstva.

A baš oni koji u tim svjetovima žive najviše trebaju institucije i akcije prizivane ovdje. Nije toliko riječ o nedostatku pristupa literaturi ili internetu, koliko o njihovom pristanku na strukovno etablirana, a zapravo zapadnjačka mainstream razmišljanja.

Takav, akulturirani, od sebe otuđeni pristanak na tuđa iskustva i tuđe prakse ima za posljedicu nedostatak slobodnog načina razmišljanja i izbora prioriteta u praksi. Ta dva-tri svijeta najgore osjećaju izdaju počinjenu u glavnom svijetu.

Razvijeni Zapad rado utječe na svijest ostalih, na njihovu politiku, ekonomiju pa naposljetku i kulturu, ali nerado dijeli njihovu sudbinu: rado nameće sustav vrijednosti, ali ne mari za posljedice. Nije cinizam reći da je upravo kultura kao podloga svakog sustava vrijednosti, konačno najvažnija, upravo strateška izvozna roba.

A, nijedno zlo ne nestaje nego tek možda gubi snagu ili samo mijenja svoje obličje i načine djelovanja. (Stići ćemo ovdje, valjda, i do tema kolonijalizma u muzejima i prividnih rješenja kako se ukazuju…).

Činilo mi se, nerijetko, da nakon blistavih analiza stvarnosti kakve nude, recimo, Noam Chomsky, John Mearsheimer, Yuval Noah Harari, Arundhati Roy ili Frederick William Engdahl (kad ne pretjerava), mi, obični ljudi jedva imamo prostora išta dodati, ali vjerojatno nije tako.

U svojim strukovnim perspektivama, specijalističkim ili generalističkim (kakvim sam sklon) treba govoriti pa makar, sebično, za olakšati dušu i makar su to neki drugi možda rekli bolje, ali nisu u tom kontekstu i u odnosu na, eto recimo, društveno pamćenje. A, uostalom, možda netko doista i pročita.

Pisanje kolumne je stoga neka vrsta privilegije, za one koji imaju vremena i volje; može biti samo-ozdravljujuće iskustvo, ali i, bar hipotetska, prilika za steći slušatelja ako već i ne sugovornika.

Kad me urednik potakne, rado ću uskoro priložiti još jedno poglavlje o prirodi svijeta, a čitat će oni koji su možda zaključili da je ovo (prethodeće) valjan podsjetnik. Namjera mi je, ipak, da neki sljedeći nastavci budu nešto pragmatičniji.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Društvo nam ili pomaže ili nas onemogućuje

> Svi tekstovi ovog autora