Veliki rasjed Banija/Banovina

Potres na Baniji je uz srušene škole i bolnice, kuće i gospodarske zgrade na površinu izbacio ono što je bilo dobro skrivano trideset godina – mulj političke nebrige za krajeve koji su se nekad zvali Banijom, ali koji ni preimenovanjem u Banovinu nisu i neće prosperirati ako će se obnova voditi na način na koji ova država ”obnavlja” krajeve ”od posebne državne skrbi” – rasprodajom resursa i političkom korupcijom.

Dakako, bit će ”obnove” za one iz vladajuće stranke koji su uspjeli živjeti u tuđoj imovini i na nekoliko adresa, sve na račun onih istih građana kojima se savjetovalo da se pažljivo griju, da ne stvaraju velike račune HEP-u dok je on, perjanica hadezeovske vlasti, župan pače, besplatno stanovao u kući koja nije njegova, ali koju je znao upisati kao svoju, jer je to, dakako mogao.

Kao što je mogao i ne vratiti stan koji mu je također, ”po zaslugama” pripadao. Jer je on kao i sva mu braća po iskaznici, svi ti kuščevići, tolušići i tušeci, mislio da je odgovor na ”što tu ima za me” i ”kaj bi ti štel” samorazumljiv. I dakako, mogao biti onaj koji odlučuje o životima drugih. Onih koji su se danima nakon potresa grijali na vatri pred srušenim kućama.

Ljudsku tragediju izazvanu potresom, u kojoj je bilo i izgubljenih života, domova, muzičkih škola, bolnica, crkava, proglasili su i katastrofom, kao da će samo imenovanje promijeniti stanje, a ne izazvati dodatni rasjed.

Je li katastrofa pogodila i Sisak i je li potres bio katastrofalan za stanovnike okolice Zagreba koji i deset mjeseci žive u kontejnerima ili sobama motela budući da grad od imovine iskazane u desecima tisuća prostora nije uspio izdvojiti niti dvadesetak stanova, nije jasno. Morat će se mijenjati zakon.

No čini se da je to područje ipak pogodio najveći rasjed: Banija/Banovina. Odjednom je postalo važno, gotovo kao i posjedovanje iskaznice HDZ-a ili stavljanje ruku na srce, identificirati se: Banija ili Banovina.

Da gospoda u kravatama, i sakoima koje jedva da mogu zakopčati, ostanu tek jedan dan ”na terenu” možda bi razumjeli zašto Matijevići iz Banskog Grabovca ne žele ostaviti svoje blago, ni pod cijenu vlastitoga zdravlja, iako su oboje onkološki bolesnici. Možda bi razumjeli i zašto se njihov sin i snaha neće vratiti iz Njemačke. Vratiti se na što? Obnova nije ”vraćanje na staro”

Tako su se o imenovanju prostora pogođenog potresom, u Sisačko-moslavačkoj županiji, pitali povjesničari i jezičari, obični građani i političari. U Saboru je očit rasjed na desni i lijevi dio sabornice, nekako po dvotrećinskom rezu nevidljivim nožem.

Na javnoj televiziji je propisalo Banovinu dok su stanovnici mrznuli pred porušenim kućama ili pod prvim šatorima koje nije osigurala država već volonteri iz svih krajeva Hrvatske.

No na dan potresa, na tu istu razrušenu zemlju pohitali su ljudi, ne pitajući se o podrijetlu riječi već prepoznajući tragediju koja je zadesila ljude. Nosili su cerade i šatore, hranu, vodu i odjeću.

Za razliku od onih koji su, prema Vladinom izvješću o stanju državnih robnih zaliha za 2019. godinu, kojega su u listopadu prošle godine predstavili Saboru, naveli da je vrijednost državnih robnih zaliha 537 milijuna, od čega šatora u vrijednosti od 32 milijuna, a vreća za spavanje da ima 12.000, a prvih dana nisu isporučili niti jedan šator i niti jednu vreću za spavanje.

Pa su tako na upit slovenske i grčke vlade o potrebama ”na potresom pogođenom području” odgovorili da nam nedostaju šatori i vreće za spavanje. Četrdeset velikih šatora je prije stiglo avionom iz Grčke nego li s naših skladišta.

A prije su stigli u Majske Poljane i s volonterima iz Čakovca. Gospođa Mara, čiji je nevelik šator stajao u blatnom dvorištu na samu staru godinu 2020., rekla mi je da su ga donijeli ”dečki iz Čakovca”, a da je nakon rata u Bosni mislila da je tragedijama kraj. Zauvijek.

Tog se posljednjeg dana jedne teške godine pažljivo vozilo blatnim cestama, automobili s registracijskim oznakama iz Pule i Varaždina, Trogira i Koprivnice propuštali su jedni druge ne pitajući ljude govore li Banija ili Banovina.

Nepostojećim cestama tražili smo Banske Grabovce, Donje i Gornje, Jabukovce i Strašnike, putem pitali ono malo ljudi koji bi stajali u dvorištima jesmo li na dobrom putu. Da, bili smo na dobrom putu, čak i onda kada bismo se izgubili. Duhan i sarma odnijela se Miletu, pronašla se i gospođa Zora koju je tražila kćerka iz Vojvodine, a koju su iz Majskih Poljana susjedi smjestili u Glinu.

U nevolji se poznaju junaci, kaže poslovica. Junaci nisu oni koji pod rotirajućim svjetlima prolaze pokraj kolone automobila, kombija, kamiona, kamp kućica već oni koji bi im se sklonili u stranu. Propustili ih.

Naučili su da od njih i nema neke koristi. Da se oni neće predugo zadržavati, penjati po krovovima i skidati opasne dimnjake niti će izvlačiti stoku iz porušenih štala ni u Drvnome centru u Glini pokušati se organizirati ne bi li pomoć stigla do onih kojima je potrebna.

Neće ni zastati u Opskrbnom centru u Marinbrodu i razvrstavati robu i pripremati pakete: konzervirana hrana, higijenske potrepštine, dječja odjeća, gumena i topla obuća, sve uredno posloženo, paketi zatvoreni, na njima flomasterom napisan sadržaj.

U Marinbrodu Štefica i Rada brinu i o volonterima, kao što o postradalima i volonterima u Petrinji brinu samoorganizirani kuhari. A u ”Ljudima za ljude” Branka koordinira odlazak do najudaljenijih zaselaka.

Dobro je, hvali se volontere koji su blagdansko vrijeme nesebično poklonili postradalima, no kad je konačno skupa država uspostavila ”liniju zapovijedanja”, za mnoge više nije bilo mjesta. Sad će brinuti ”državne firme” – o ugostiteljima na postradalom području koje su ionako pogodile i epidemiološke mjere i ostavile bez prihoda, brinut će kasnije. Toliko o sustavnoj brizi.

Znamo kako i inače država odgovara na krizu, od ekonomske, epidemiološke do ove izazvane potresom. Rješenja i hitnost i transparentnost provedbe ne ulijevaju povjerenje, a građanima sigurnost.

Izmjene Zakona o obnovi nisu garancija o provedbi sanacije šteta, jer Zakon nije pomogao u rješavanju potresom stradale zgrade u Zagrebu. Jer ih se i nije pitalo hoće li se graditi kontejnersko naselje ili montažne kuće, a izgradnja naselja počinje pa se odgađa, a služi ”za slikanje”, onih ”pod rotirkama”, kažu Petrinjci.

Duga je povijest slikanja uz bagere i presijecanje traka na ovim prostorima – kad se kamere ugase prestaju radovi. PR rušenja i građenja.

Da gospoda u kravatama, i sakoima koje jedva da mogu zakopčati, ostanu tek jedan dan ”na terenu” možda bi razumjeli zašto Matijevići iz Banskog Grabovca ne žele ostaviti svoje blago, ni pod cijenu vlastitoga zdravlja, iako su oboje onkološki bolesnici.

Možda bi razumjeli i zašto se njihov sin i snaha neće vratiti iz Njemačke. Vratiti se na što? Obnova nije ”vraćanje na staro”, ”staro” je iselilo mladost, a novoj se ”dijaspori” ne nude povoljni uvjeti kao onoj iz 90-ih.

Potres na Baniji je uz srušene škole i bolnice, kuće i gospodarske zgrade na površinu izbacio ono što je bilo dobro skrivano trideset godina – mulj političke nebrige za krajeve koji su se nekad zvali Banijom, ali koji ni preimenovanjem u Banovinu nisu i neće prosperirati ako će se obnova voditi na način na koji ova država ”obnavlja” krajeve ”od posebne državne skrbi” – rasprodajom resursa i političkom korupcijom

U netom u Saboru prihvaćenoj Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030. piše da će ”Hrvatska nastaviti s mjerama stambenog zbrinjavanja na potpomognutim područjima u cilju zadržavanja obitelji koje tamo generacijama žive, povratka onih koji su iz bilo kojih razloga iselili s tih područja”.

I da, posebno će se u cilju demografske revitalizacije zalagati za povratak onih koji su se iselili posljednjih desetak godina. Zanimljivo, koje su to politike, koje (ne)prilike uzrok odlaska u Njemačku ili Irsku?

Obnova, kako se o njoj sada promišlja i govori kao obnovi materijalnog, bit će neizvjesna i dugotrajna, a znamo kako se obnavljalo iza rata, pokazale su to ”obnovljene kuće” koje su pucale ”po šavovima”. Obnova zgrada, a u Zakon treba ugraditi i gospodarskih objekata, ne garantira ostanak ljudi ako se nema jasan program revitalizacije potresom pogođenih područja.

Jer je ono i bez potresa bilo zapušteno, iako tek sat vremena udaljeno od glavnoga grada. O toj zapuštenosti ne treba previše spekulirati.

Onaj rasjed Banija/Banovina ima svoju povijest. Nije da se ”rasjed” nije vidio i prostim okom. Poslije devedesetih, privatizirane, devastirane industrije Siska, Petrinje i Gline, iseljeni ”radno sposobni”, loša infrastruktura, slaba povezanost, starije stanovništvo u selima bez struje…

Tek kao podsjetnik, na primjer, Glina, a mogao je biti i Sisak ili Petrinja. Glina je koncem 80-ih imala tisuću i četiristo radnika, većinom žena, zaposlenih u Pamučnoj predionici, četiristo muškaraca zaposlenih u metaloprerađivačkoj djelatnosti u suradnji sa Željezarom Sisak, a Tvornica kruha je dnevno proizvodila 12 tona kruha.

Danas je 50 posto radno sposobnog stanovništva nezaposleno. Hoće li se iseljavanje nastaviti?

Hoće li rupe koje svakodnevno rastu i pretvaraju se u jezera progutati i nadu za bolji život na Baniji?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Inventura: razmislimo gdje nam je mjesto i što nam je važno
    •  Leptiri čeličnih krila
    •  Očevi i sinovi. I poneka majka
    •  Dečki dečkima oči ne vade
    •  Komemoracija u Gruborima ima smisla ako se vrate Srbi
    •  Sabor ne smije biti loš film koji se stalno vraća na početak

> Svi tekstovi ovog autora