Veliko, blaženo ništa

Prošloga tjedna smo imali prilike još jednom svjedočiti to veliko, blaženo ništa u kojem se nalaze tzv. katolički intelektualci, tzv. katolički teolozi, tzv. katolički novinari, tzv. pastoralni radnici, tzv. hrvatski katolici.

 

Obraniti ću tvrdnju da se, što se tiče unutarcrkvene javnosti i medijskog života tzv. Crkve u Hrvata, sve da lijepo predstaviti kroz prizmu tri događaja: sahrana prof. dr. Adalberta Rebića, koji je zadužio našu biblijsku i teološku znanost i mnoge u nas u Hrvatskoj i šire, nastup teologa i dominikanca o. Frane Prcele koji pokušava probuditi ovdašnju Crkvu podsjećajući da gubi, nepovratno, svoj najvažniji kapital, a to je povjerenje, te još jedna nacionalistička seansa u režiji sisačkoga biskupa Vlade Košića koji misli da o budućnosti Hrvatske najbolje može govoriti predsjednik tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Jozić. Pođimo kronološkim redom.

 

U ponedjeljak 24. veljače (prije tjedan dana) u 11 sati prije podne započeo je pogreb prof. dr. Rebića na zagrebačkom Mirogoju koji je predvodio zagrebački pomoćni biskup dr. Ivan Šaško (da kardinalu Bozaniću ne padne kruna s glave), koji će nakon pogreba predvoditi i koncelebriranu zadušnicu, a uz prisutnost predsjednika Biskupske konferencije BiH, banjolučkog biskupa dr. Franje Komarice i umirovljenoga đakovačko-osječkog nadbiskupa dr. Marina Srakića.

Silno mnoštvo zahvalnih prijatelja okupilo se na Mirogoju na Rebićevoj sahrani u 11 sati ali, avaj, o tome na suvremenom aeropagu nije bilo ni riječi (osim u prvim poslijepodnevnim vijestima Hrvatskog katoličkog radija). Čekao sam izvještaj sve do 22 sata na portalima Informativne katoličke agencije (IKA), katoličkog tjednika Glasa Koncila (GK) i Hrvatskog katoličkog radija (HKR) i onda sam na našem portalu objavio tužan post, odnosno tweet: ”Sahranjen je veliki bibličar Adalbert Rebić, ali to nije vijest na portalima IKA-e, Katoličkog radija i Glasa Koncila. Prestrašno i pretužno!”

 

Silno mnoštvo zahvalnih prijatelja okupilo se na Mirogoju ali, avaj, o tome na suvremenom aeropagu nije bilo ni riječi (osim na portalu Večernjeg lista i u prvim poslijepodnevnim vijestima Hrvatskog katoličkog radija).

 

Čekao sam izvještaj sve do 22 sati na portalima Informativne katoličke agencije (IKA), katoličkog tjednika Glasa Koncila (GK) i Hrvatskog katoličkog radija (HKR) i onda sam na našem portalu objavio tužan post, odnosno tweet: ”Sahranjen je veliki bibličar Adalbert Rebić ali to nije vijest na portalima IKA-e, Katoličkog radija i Glasa Koncila. Prestrašno i pretužno!”, ugasio računalo, pogledao na kopiju raspela iz crkvice Svetog Damjana u Asizu s kojeg je sveti Franjo 1205. čuo sudbonosni poziv: “Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!”, i otišao u krevet s gorkim osjećajem da nas okružuje jedno veliko, blaženo ništa.

 

Doduše, nešto prije spavanja, promptno je i ljutito reagirao moj bivši student, a sada glavni urednik HKR-a Anto Mikić, isprovociran što sam prozvao njegov mediji ma da sam mu pojasnio da nisam ništa rekao o programu HKR-a (ni inače ništa ne govorim jer mislim da se ništa posebno nema za kazati), već o uređivanju portala HKR-a za koji i sam kolega Mikić priznaje da je ”zastario i nefunkcionalan”, na što sam mu dometnuo da je to pitanje koje se rješava samo odlukom da, recimo, biskup Pozaić prijeđe iz vozila, da parafraziram premijera Milanovića, ”više srednje klase” u vozilo srednje klase i eto mu potrebnih para.

 

Dakle, to ”veliko, blaženo ništa” treba čitati kao metaforu, a ne kao ocjenu ama baš svih crkvenih medijskih trudbenika, iako ponavljam tvrdnju, iznesenu nešto prije nego što sam izbačen iz Hrvatskog društva katoličkih novinara u drugoj polovici devedesetih (stanje je ostalo isto do danas), da novinara, tzv. katoličkih novinara, gotovo da i nema jer su sve to, manje više, uz neke časne izuzetke, piskarala koja ne znaju ni za zanat, ni za profesionalizam, ni za čast novinarskog poziva, već uglavnom, uz veliku dozu straha da ne izgube sinekuru (pa se strogo drže zadanih crnih lista i tema), troše svoje tužne dane u lifranju protokolarnih kretanja svojih šefova i cjelokupne popadije. A i to što rade, rade loše. Jako loše.

Crkva je itekako govorljiva u javnosti. Rado iznosi svoje učenje i sugerira moralno ispravno ponašanje, žurno ispravlja oprečno mišljenje i elokventno priopćava svoje gledište ex cathedra. No, zapušta tražiti susret s neistomišljenicima. Ostaje uglavnom kod priopćenja, a kadikad sugovorniku indirektno gotovo pa sugerira obraćenje. Dakle, ne trudi se sresti, intelektualno shvatiti i kontekstualno razumjeti neistomišljenika, nego mu uglavnom nastoji dati do znanja gdje je ispravan put i rješenje

 

Kada su u IKA-i prokužili da smo ih prokužili, vijest su o sahrani dr. Rebića, koja je objavljena sutradan, hej, sutradan u 10:03 sati, i izvještaj s mise zadušnice, koji je objavljen dvadeset minuta kasnije, u utorak 25. veljače u 10:23 sati, antedatirali – kao da je objavljena u ponedjeljak na kraju radnog dana tih crkvenih činovnika koji se predstavljaju kao novinari, ali vrlo nevješto jer su oba izvještaja ”objavljena”, kao, u ponedjeljak u 18:02 sati.

 

Ne bih se previše danas želio zadržavati analizirajući rad IKA-e o kojoj sve govori presuda Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva koje je osudilo objavljivanje nekulturnoga napada dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. dr. Tončija Matulića na potpisnike pisma papi Franji (organizacije civilnoga društva) u IKA-i jer IKA nije željela, da, namjerno nije željela, jer se sustavno bavi cenzurom, objaviti vijest sa sažetkom rečena pisma Papi što je prema pravilima naše profesije trebala učiniti prije nego što je donijela Matulićev pamflet.

 

Naime, pazite sad, doktorica znanosti i glavna urednica IKA-e Suzana Peran, kakti nekakva stručnjakinja za komunikacije i novinarka koju hvale ti isti trudbenici, tvrdila je da IKA nije imala obavezu objaviti vijest da civilne udruge pišu Papi, ali je imala časnu ulogu da te iste udrugu ocrni nazivajući ih ”đavolski prevrtljivima”. Dixit.

 

Ne bih se bavio ni Glasom Koncila, to jest portalom Bozanićeva tjednika. Nema smisla. Kakav komunikator, takav mu i list. Nepotreban i beznačajan.

 

Mislio sam samo ilustrirati to veliko, blaženo ništa. ”Crkva je itekako govorljiva u javnosti. Rado iznosi svoje učenje i sugerira moralno ispravno ponašanje, žurno ispravlja oprečno mišljenje i elokventno priopćava svoje gledište ex cathedra. No, zapušta tražiti susret s neistomišljenicima. Ostaje uglavnom kod priopćenja, a kadikad sugovorniku indirektno gotovo pa sugerira obraćenje. Dakle, ne trudi se sresti, intelektualno shvatiti i kontekstualno razumjeti neistomišljenika, nego mu uglavnom nastoji dati do znanja gdje je ispravan put i rješenje.

Svima kojima ovo čitaju poručujem da primijene malo ”ludosti” Franje Asiškog. Ljudsko je bratstvo, kako pokazuje svako objektivno povijesno razmišljanje, moguće samo na bazi izobilja. Franjo se, međutim, uzdiže iznad te razložnosti. On upravo želi ostvariti bratstvo gdje nedostaju ”objektivni” i razumski uvjeti: među siromašnima i sa siromašnima. On osniva jednu drugu vrstu razložnosti, razložnost utopije, razumnost načela nade, logiku bezgraničnog traženja

 

U Crkvi ne samo da nema ni sučeljavanja s oprečnim mišljenjima, nego nema ni intelektualne težnje za provjerom vlastitih stavova. Kad se dogodi kakav skandal u Crkvi, kad pojedini crkveni službenici povrijede temelje na kojima počiva povjerenje u Crkvu, onda ona šuti. Građanska javnost (pa i ona vjernička) informacije uglavnom dobije iz javnih medija, a službeni predstavnici Crkve, kad su posrijedi ‘loše informacije’ o Crkvi, progovaraju tek kad je već rečeno što je službena Crkva davno trebala reći, a ispričavaju se tek kad im ništa drugo ne preostaje i to samo zato da bi se umanjila šteta nanesena ugledu institucije. Iznuđena iskrenost.“

 

I učinio sam to ne svojim riječima, već riječima, to jest citatom iz tek izašle knjige dominikanca Frane Prcele ”Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” (Synopsis, Zagreb-Sarajevo, veljača 2014.) kojom počinje nova biblioteka ”Znakovi vremena” koju uređujem, a koju sam tako nazvao u nadi da ćemo postati svjesni da smo zaboravili da smo Boga zaboravili (riječi o. Prcele) jer sam nepopravljiv optimist.

 

Svima kojima ovo čitaju poručujem da primijene malo ”ludosti” Franje Asiškog. Ljudsko je bratstvo, kako pokazuje svako objektivno povijesno razmišljanje, moguće samo na bazi izobilja. Franjo se, međutim, uzdiže iznad te razložnosti. On upravo želi ostvariti bratstvo gdje nedostaju ”objektivni” i razumski uvjeti: među siromašnima i sa siromašnima. On osniva jednu drugu vrstu razložnosti, razložnost utopije, razumnost načela nade, logiku bezgraničnog traženja.

 

Ta hrabrost spram nemogućega koju je Franjo živio apsolutnom ozbiljnošću, ali bez fanatizma i ozlojeđenosti, je ono što kod njega najviše fascinira. S one strane tragedije koja se prečesto u povijesti može vidjeti i u kojoj se pokazuje da i trijezno procjenjivanje povijesno prihvatljivoga ima svoje granice ostaje uvijek izazov velikih duhova, koji su se – kao Franjo Asiški – usudili vjerovati u utopije.

Ta hrabrost spram nemogućega koju je Franjo živio apsolutnom ozbiljnošću, ali bez fanatizma i ozlojeđenosti, je ono što kod njega najviše fascinira. S one strane tragedije koja se prečesto u povijesti može vidjeti i u kojoj se pokazuje da i trijezno procjenjivanje povijesno prihvatljivoga ima svoje granice ostaje uvijek izazov velikih duhova, koji su se – kao Franjo Asiški – usudili vjerovati u utopije

 

O svemu ovome sam razmišljao slušajući izlaganje Frane Prcele kao gost večernjeg intervjua prijatelja i kolege Branimira Pofuka prošle srijede u VBZ-ovoj knjižari Fadil Hadžić u Zagrebu o čemu, ne brinite, ništa nećete uspjeti pročitati osim ovdje i u rubrikama kolege Pofuka u Večernjem listu (i sutra u kolumni Kontrapunkt, kolege Pofuka na ovome portalu). Jer, tko je vidio da se katolički mediji bave teološkim recenzijama?

 

Komu uopće pada na pamet da IKA izvijesti o tomu što stručna i upućena osoba poput Prcele ima kazati kada je kaptolašima samo stalo do stege, do ”funkcioniranja”, do ne zamjeranja i kada Glas Koncila, u ovom crnom vremenu crkvenoga diskursa ”u Hrvata” na površinu samo pušta ”desne priče”? Kada je tako, onda se grade crkve ”hrvatskih mučenika” i crkve ”svete matere slobode” koje ne samo što ne govore o svjedočanstvu vjere, ne samo što ne pozivaju na transcendenciju, već i tjeraju ljude od Boga!

 

A zašto je tako? Zato jer Prcela s pravom konstatira da je u nas zamro teološki govor. Kakav je teološki govor u Crkvi u Hrvatskoj? Doduše, uskoro ćete na ovom portalu (u rubrici Ex libris D. Pilsela) moći pročitati obilatu recenziju Prceline vrlo dobrodošle knjige. Dobrodošle jer čak i jedan od recenzenata, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK dr. Želimir Puljić, pozdravlja živu želju i sugestiju autora ”neka prestane beznadna šutnja”.

 

”Naime, sumnjičavost prema diskursu za okruglim stolom hrvatske javnosti proizlazi iz činjenice da još uvijek ne postoji interna, dakle unutarcrkvena javnost. Izlišno je ovdje naglasiti da se unutar Crkve vode dijalozi. No, pitanje je kakve su komunikacijske vrijednosti? Štoviše: koja je svrha tih razgovora osim da pridonose funkcioniranju institucije? Ugled institucije? Osobni prestiž pojedinaca? Dijalog istine? I naposljetku, pitanje svih pitanja: kako stoje stvari s komunikacijom u istini (kompatibilnost riječi i djela)?”, piše Frano Prcela (sve to u poglavlju ”Prešućivanja u Crkvi u Hrvatskoj“ (str. 135 i dalje).

U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje ljudi mogu prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek se u Hrvatskoj politički i crkveni život dijeli s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike i crkvenoga života, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika, kao i teologija, najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije naše pitanje, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno

 

Ali, bilo bi krivo zaključiti da Crkva ne govori. Ne, ne, ona govori, kao što je progovorila u subotu 1. ožujka u Sisku na kolokviju ”Za budućnost Hrvatske” prvaka nacionalističke buke biskupa dr. Košića.

 

Ali Crkva ne govori, ona brblja, nekima ona urla. Zašto Crkva ”šuti” kad bi trebala govoriti? Zašto hrvatski biskupi neće čuti glas vjernika kada Papa provodi anketu diljem svijeta. Frano Prcela kaže da, štoviše, Crkva šuti, dok javnost, i ne samo crkvena, ”očekuje njenu riječ, a još više njenu iskrenost i nesebičan angažman“. On polazi od pretpostavke da šutnja nije tek i jedino odsutnost govora. Potom se nameće pitanje aktualnih posljedica prešućivanja u Crkvi – posljedica ne toliko po budućnost ugleda Crkve u hrvatskoj javnosti, nego nadasve po njeno prvotno poslanje – posljedica po naviještanje Radosne vijesti.’

 

I tu smo opet kod tog velikog, blaženog ništa. Na početku naše muke i na kraju još jednog uzaludno proživljenog dana, jer se o Evanđelju, o tomu da kršćanska vjera traži da se emancipatorski procesi koji omogućavaju humaniziranje i proširuju prostore slobode šire što dalje, o tome da se spasenje događa ne samo u Crkvi nego i u svim religijskim sustavima u svijetu, jer je vjera spasenjski djelotvorna samo onda kad se ostvari u djelima ljubavi, pa se stoga spasenje mora dogoditi u svim ljudskim artikulacijama, ne govori tako da se pozovu tisuće teologa kojima je Hrvatska obilna kao nikada u svojoj povijesti (o čemu ti ljudi, majko mila, razmišljaju dok trunu u katoličkim sveučilišnim klupama?!), već tako što se budućnost Hrvatske gleda kroz oči nesretnoga lika koji misli, zajedno s domaćinom, profesorom teologije suma cum laude – to ni pas s maslom ne bi pojeo – da se sloboda i ljubav zarađuju lupanjem čekićima po ćirilićnim tablama. Naime, ipak smo zakoračili u Europsku uniju i ne bi bilo lijepo izravno razbijati glave Srbima.

 

Eh, moj dragi Frano Prcela, joj nama, dragi nam profesore Rebiću: gdje nam odoše otvorenost, jasnoća i ono što se često naziva transparentnost? Oni su jedini okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički.

 

U javnost, kažete nam, govorili ste nam, treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje ljudi mogu prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek se u Hrvatskoj politički i crkveni život dijeli s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike i crkvenoga života, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika kao i teologija najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše, a to je: kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

 

A što mi to imamo? Jedno veliko, blaženo ništa.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora