Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju

Duboko u mom sjećanju, jedno je malo otočno mjesto ostalo zamrznuto u idili kasnih osamdesetih. Kao u TBF-ovoj ”Nostalgičnoj”, s filterom zlaćane sepije, nižu se slike djetinjstva.

Sladoledi koje smo kupovali u polupraznom marketu iznad luke (lučka, kornet ili loptica – nema četvrtog), turisti koji su bili više kuriozitet nego industrija, trajekt koji je bio tako malen da su njegovu širinu djeca mogla preroniti, obavezno slovensko radničko odmaralište, ribarska noć na kojoj smo se nakon tjedana ribe i samo ribe konačno domogli ćevapa. Bicikl, barka, mreža rastegnuta između dvaju borova i neograničena sloboda beskrajnih ljetnih dana.

Tog mjesta odavno više nema. Oh, postoji mjesto s istim imenom, četrdeset godina starije, meni potpuno nepoznato. Svaki put kad ga vidim s mora, užasnu me nove promjene i uhvati me tuga za onim malim, sunčanim komadićem mog djetinjstva.

***

Na otok je stiglo proljeće, a s njim i građevinski radovi. Svaka šetnja uz more ili kroz uske ulice starog grada otkriva mi neko novo gradilište. Posvuda radnici (ovih dana uglavnom Nepalci), cement, grede, opeke, dizalice… Gradi se i obnavlja sve, od hotela i pansiona, novih trgovina, privatnih kuća, šetnica uz more…

Lokalni stanovnici su već navikli – zaobilaze hrpe otpada, provlače se oko bagera, preskaču kablove. Zvuk pikamera nekako ide uz proljeće u turističkim mjestima: negdje se vraćaju lastavice, negdje se kopaju temelji.

Nije svakome pravo, naravno. Puno se političkih bodova skupljalo na prozivanju navodnog građevinskog lobija i najčešće licemjernoj brizi za okoliš, baštinu i socijalna pitanja.

Problematičan odnos s konzervatorima, nejasni propisi vezani uz zaštitu i generalno pravilo ”ako prođe – prođe” rezultirali su svakakvim nelogičnim i skupim rješenjima.

A ima tu zavisti i zlobe, mala je ovo sredina, svako susjedu gleda u pjat i sudi o poslu i planovima. Nije to ništa neobično. Štoviše, gledajući neke dijelove naše obale, gdje su betonske trokatnice s fasadom boje lososa iznikle deset metara od mora, strah od investitora koji nemaju mjere je opravdan.

Betonizacija je stvarna baš kao i pohlepa, pretvaranje javnog u privatno, kič koji otima prostor, a zjapi prazan devet mjeseci u godini. Napredak nametnut izvana, koji nikakvu korist ne donosi lokalnoj zajednici, nego nekim anonimnim pojedincima koji nikad nogom nisu ovamo kročili nije nikakav napredak.

No isto tako, ni zamrzavanje postojećeg stanja nametnuto izvana nije nikakvo rješenje. Pritom mislim na jednu grupu kritičara gotovo svake promjene, koja svoje mišljenje nameće glasnije od ostalih.

Nju čine oni koji na otok dolaze previše rijetko da bi bili njegovi stanovnici, ali dovoljno često, naročito ljeti, da bi ga doživljavali svojim. Uglavnom imaju i neku nekretninu ovdje, naslijeđenu, u kojoj su davno provodili ljetne praznike.

Njihovi su životi negdje drugdje, u nekim većim, dinamičnijim sredinama, a otok doživljavaju kao idilično mjesto za odmor. Oni su uvijek najkonzervativnija skupina u odnosu prema svakoj promjeni. Da se njih pita, sve bi zauvijek ostalo isto, zamrznuto baš u onom trenutku u kojem su oni pronašli savršenstvo.

Ja ih razumijem. I ja bih htjela da je ono malo mjesto s početka ovog teksta ostalo netaknuto.

Zapravo, to nije istina. Da danas nekim čudom ponovo kročim u onaj poluprazni market s tri vrste sladoleda, na onu plažu bez ležaljki i suncobrana, gdje čovjek ne može pojesti pizzu ni naručiti ledenu kavu, pobjegla bih glavom bez obzira.

Nije taj anakronizam u sepija-tonu ono za čime žudim, kao što ni ovi kritičari promjene ne žude zaista za svojim komadićem raja iz sedamdesetih, osamdesetih ili ranih devedesetih kad su turisti bili rijetki kao kokošji zubi.

Ma kakvi, ja žudim za sobom kakva sam tad bila. Želim još jednom biti dijete u toj idiličnoj, izoliranoj, selektivno upamćenoj Arkadiji, gdje je sve bilo savršeno zato jer sam imala devet godina i apsolutno me nikakve brige nisu morile osim kako da nažicam novac za sladoled.

Ta su mjesta iz našeg sjećanja kao oni prizori iz snježnih kugli – savršena i nepromjenjiva. Ali potpuno je nerealno očekivati da bi i stvarnost trebala biti takva, samo zato jer mi imamo emocionalnu vezu s onim što je nekad bilo.

Upravo to najviše zamjeram onima koji se izvana bore protiv promjena. Oni postavljaju sebe i svoja emocijama obojana sjećanja kao glavne autoritete, ne uzimajući pritom u obzir da u tim njihovim idealnim mjestima iz djetinjstva žive pravi ljudi.

Oni bi htjeli da sve zauvijek bude kako je i dosad bilo zato jer je njima tako dobro. Da je po njihovom, mi bismo valjda trebali biti nešto između zaštićenog kulturnog dobra i zoološkog vrta – mini-svijet u snježnoj kugli koji postoji samo zato da bi nas netko izvana gledao.

Znam, posve mi je jasno zašto. Ako si se na nekoj plaži kupao s najboljim prijateljima i jeo sendviče koje ti je spremila mama, ne želiš vidjeti kako ju zauzimaju ležaljke za iznajmljivanje i cocktail bar. Ako si na terasi nekog malog restorana prvi put plesao s nekim u koga si bio zaljubljen, ne želiš vidjeti veliki hotelski lanac na tom mjestu i osoblje koje jedva natuca hrvatski.

Ali – a ovo je teško reći, a ne biti brutalan – tvoje je mišljenje nebitno.

Mjesta, pa i ona idilična, živi su organizmi koji rastu i razvijaju se. Bez toga bi umrli. Uostalom, ima na otoku mnoštvo takvih primjera – mjesta koja su ostala zamrznuta u vremenu, netaknuta promjenama, skrivena od turista. Zarasla u korov, urušenih krovova, praznih kuća. Mrtva. Ne vidim da oni koji se protive svakoj promjeni baš stoje u redu da u njima ljetuju. Ma kakvi.

Sviđa im se što imaju brzi internet, brze ceste i velike trajekte koji ih ovamo dovoze, što postoji supermarket s trideset vrsta sladoleda i što glavica salate ne košta kao da je od zlata. Ne kritiziraju ono što im paše, samo im je mrsko podijeliti to s drugima.

Da želim biti zlobna, mogla bih reći da se i meni puno toga u njihovim gradovima ne dopada. Da im je javni prijevoz koma, a smeće leži na ulicama, da su im fasade prljave i išarane, a parkovi sramotno zapušteni.

Svejedno mi ne pada na pamet ići na profile i grupe njihovih gradova i pisati takve stvari. Ja o njihovim gradovima ne mogu odlučivati. I nikad mi nije jasno zašto oni misle da mogu odlučivati o mom.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen
    •  Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod
    •  Cijena umjetnosti
    •  Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati
    •  Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
    •  U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
    •  Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
    •  Trst je naš
    •  Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
    •  Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću

> Svi tekstovi ovog autora