Vjerom protiv klimatske tjeskobe

Odnos između prirode i duhovnosti podjednako je drevan, nov i još ne u potpunosti spoznat. U tom smislu ima blisko srodstvo s književnošću, filozofijom, političkim idejama i većinom drugih preokupacija humanističkih znanosti.

Iako se od 1970-ih eko-kritika i ekološki aktivizam udaljavaju od metafizičkog (čitaj: antropocentričnog) usmjerenja, nedavni radovi u područjima eko-teorije i humanističkih znanosti o okolišu šire se počeo vraćati na pitanja o tome kako briga za prirodni svijet utječe na pitanja religije.

Velik dio ovog rada je u implicitnom ili eksplicitnom dijalogu s dva drevna, isprepletena koncepta: ekstazom i misticizmom. Prvi uključuje osnovni obrazac “iskoraka” (ek-stasis) iz jednog okvira bića, dok se drugi tiče različitih oblika sjedinjenja s drugom (tradicionalno božanskom, nematerijalnom ili beskonačnom) biti.

Iako se ekstaza i misticizam vjerojatno najčešće povezuju s disciplinama poput teologije, filozofije i poezije, oni također imaju ekološke vrijednosti koje privlače sve veću pozornost unutar znanosti o prelasku pragova između ljudskog i neljudskog.

Porast eko-tjeskobe i negativnog fatalizma odražava nepovezanost između razumijevanja klimatske krize i djelovanja kako bi se utjecalo na pozitivne promjene.

Komunikacija igra ključnu ulogu u rješavanju ove nepovezanosti, s ciljem razumijevanja načina na koji ljudi razmišljaju i govore o problemu, te razvijanja načina za promicanje korisnih okvira i narativa koji mogu doprinijeti pozitivnim, kolektivnim promjenama.

Klimatska tjeskoba je psihološko stanje u kojem se kaže da stvarni i zamišljeni geofizički učinci klimatskih promjena potkopavaju mentalno zdravlje ljudi, uključujući njihovu sposobnost planiranja, rada i pronalaženja smisla u svojim životima.

Klimatska tjeskoba stoga se čini jedinstvenim psihosocijalnim događajem u povijesti ljudske svijesti. Često se konceptualizira kao individualizirana briga za štetne ishode klimatskih promjena, na primjer, nasilni sukobi, nepravda ili kolaps ekosustava. Kao takva, klimatska tjeskoba se povezuje s različitim oblicima gubitka, na primjer, gubitkom mira, sigurnosti, blagostanja, života, stabilnosti, čak i gubitkom smisla.

Psihosocijalni događaj klimatske tjeskobe nije individualizirana patologija, već povijesni događaj čiji se značaj ne može odvojiti od režima znanja koji planetu Zemlju čine smislenom.

Tjeskoba, za velikog filozofa Lacana, nije gubitak ili strah od negativnih ishoda, već suprotno. To je, kako bi to Lacan mogao opisati, afekt izazvan nadmoćnom prisutnošću objekta, nasuprot njegovoj odsutnosti ili nedostatku.

Nažalost, malo se o tome govori u vjerskim zajednicama u Hrvatskoj. U udobnosti svojih položaja, mnogi vjerski vođe ne žele ulaziti u probleme svijeta, već se okreću utabanim izjavama o čuvanju ili upravljanju Zemljom, na svetim knjigama utemeljenim zahtjevima poštovanja prirodnoga svijeta i izbjegavanju odgovornosti. Međutim, nije slučajno da je UN u svom programu ”Ciljeva održivog razvoja” (koji bi trebao biti podložan kritici s duhovnog stajališta jer održivi razvoj gotovo redovito stavlja u istu razinu kao i čovjeka) poziva vjerske vođe i zajednice kao ključne dionike.

To je prvi puta u povijesti da je jedna međunarodna organizacija istakla religiju kao svog saveznika u postizanju ciljeva, što je vrlo pozitivna stvar. Naime, preko 80 posto naše planete vjeruje u jednu vrstu nadnaravnog bića ili sile, što znači da je izbjegavanje moći religijskih institucija podjednako teškom promašaju u postizanju bilo kojeg cilja.

Doista, niti jedan od ciljeva do 2030. godine ne može se ostvariti bez potpore vjerskih zajednica.

Što je, dakle uloga vjerskih zajednica u ekološkoj ili klimatskoj tjeskobi s kojom je globalno društvo suočeno? Svakako to nije upozoravanje na klimatske promjene i degradaciju okoliša i bioraznolikosti. Za to imamo znanstvenike koje redovito ne slušamo, ali još redovitije doživljavamo njihove zaključke na vlastitoj koži putem vrlo osjetljivih promjena klime i tla.

Kršćanstvo, osobito ono istočno, gleda na svijet kao oblik komunikacije s Bogom. Svaki djelić stvarnosti sa sobom nosi i božansko djelovanje i božanski dar. Cijela stvarnost počiva na Riječi, a ono što vidimo oko sebe i doživljavamo svaki dan je eho te Riječi. Ta Riječ je poziv na solidarnost, ljubav, brigu.

Sve lijepi pojmovi koji se stalno čuju u našim crkvama, ali vjera traži i djela.

Na samom početku te Riječi, u Knjizi Postanka, krivo se čita mogućnost dominacije Zemljom, ali počesto zaboravljamo da Bog gleda na stvoreni svijet i vidi da je dobar. Mi, kao bića stvorena na Božju sliku, također moramo vidjeti Zemlju kao dobro. Umjesto onoga što smo napravili s našim jedinim staništem, Knjiga Postanka nas poziva da na njega gledamo pažljivo i s hvalom Bogu.

To se postiže skromnošću. Ona nam govori da imamo mjesto unutar stvaranja, ali nismo sve što je stvoreno. Nalazimo se u stvorenom okolišu koji je međuovisan. Mi pripadamo toj međuovisnosti i ne živimo van nje. Ključ skromnosti i krotkosti jest da priznamo da nismo sve na ovome svijetu, iako imamo važnu i posebnu ulogu u njemu.

Ne treba izmišljati toplu vodu, jer u Starom Zavjetu imamo snažni prikaz židovske tradicije u kojoj je svaka pedeseta godina bila godina emancipacije i obnove društvene pravednosti, resetiranja društva na osnove moralnog jedinstva.

Beskrajni krug grabeži i iskorištavanja zanemaruje tih pedeset godina (možda bi trebalo svaki pet ili deset godina promisliti o tome), iako nam duša teži za odmorom i spokojem. Poljoprivrednici dobro znaju da zemlja traži odmor, ne natapanje umjetnim gnojivom koje se mora proizvoditi sve više jer nitko više ne želi biti stočar. A upravo nam ekološka znanost govori da, primjerice, ovce mogu u samo nekoliko godina vratiti degradirano zemljište u uporabnu funkciju!

Bog nam je dao zemlju i more za naše potrebe, ali povremeno se moramo prisjetiti da nam je to dobro dano na čuvanje, a ne u trajnu imovinu. Stoga je neshvatljivo da mnoge vjerske zajednice ne shvaćaju imperativ pravde za okoliš kao i imperativa pravde za ljude, jer jedno uključuje drugo. Vidljivo je to sve više.

Promjena načina života ne cilja na rješavanje problema promjene klime i degradacije okoliša. Možemo naći rješenje, ali možda ga i ne nađemo. Možda ne uspijemo i možda se kao ljudska vrsta nalazimo u posljednjoj fazi ovozemaljskog postojanja.

Ali i dalje je potrebno mijenjati živote jer odnosi koje imamo s okolišem su jednostavno nezdravi. Ako želimo biti više Bogu ugodni i humani, onda je vrijedno ustrajati na promjenama, čak i ako za 50 ili 100 godina ne zaustavimo ovu krizu koja već sada utječe na nas.

Molimo se da se loše ne dogodi, ali, napisah, vjera potražuje djela. I dalje imamo zadatak pronalaska boljeg i iskrenijeg načina povezivanja s okolišem.

Sve što nije besmrtno nesumnjivo će umrijeti i nestati. Ljudska vrsta će također izumrijeti. Ako ne nađemo neki drugi planet, jednog dana u dalekoj budućnosti će nas progutati Sunce. No, taj nepobitan kraj ne smije dovesti našu vrstu u beskonačnu tjeskobu pred smrću ili promjenama. Smisao je kako ćemo taj život živjeti. I to je nadaleko najvažnija poruka koju religija može dati u vidu ekološke tjeskobe.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.