autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Vjerska sloboda između solidarnosti i egoizma

AUTOR: Marko Vučetić / 31.08.2022.

Marko Vučetić

Izlaganje o vjerskoj slobodi između solidarnosti i egoizma zapravo je razotkrivanje onoga što mi uistinu jesmo i onoga što kažemo da jesmo, odnosno suočavanje s pojavom, koja može biti lažna, i s onim što pojavi daje istinitost ili lažnost, a to je realitet nas kao osoba.

Čovjek je biće riječi iako mi se ponekad čini da bi bilo puno bolje da nismo bića riječi nego bića tišine. Okružuju nas mnoge uzaludne riječi mnogih neautentičnih govornika, a mi uporno tražimo promjenu u govoru umjesto u tišini.

Stvarnost koja prethodi riječi bitnija je od onoga što je u riječima rečeno. Mnogi toga nisu svjesni, pogotovo u ovoj našoj nesretnoj preddemokratskoj zemlji i državi koja se ne može nositi s vlastitim identitetom, a kamoli s identitetima onih koji su drugačiji.

Ovoj državi najveći je teret to što nikako ne može postati ono što jest, odnosno što nema praksu onoga što kaže da jest, a to je država. Hrvatska je postala riječ, uzaludna riječ zbog onih koji joj kao javne politike nude praksu vlastitih laži i lopovluka.

Pluralnost je za nas samo iluzija. Postavlja se sljedeće pitanje: kako u iluziji o pluralnosti uopće moći suvislo govoriti o nečemu što bi trebalo biti prvobitno, a to je božanska stvarnost?

Za vjernika nije prvobitna Hrvatska, ni Katolička Crkva ni islamska zajednica, za vjernika je prvobitno, primarno i najvažnije ono što riječima uzmiče, a to je ono što stvara čitavu stvarnost. To ”ono” je, razumije se, Bog. Bog je prvobitno Ono, Bog je Prvobitno.

No kada mi Prvobitno pretvorimo u riječ, nešto smo oduzeli, a to što smo oduzeli je prvobitnost Prvobitnog. Prvobitno ulaskom u granice jezika, postaje zarobljenikom riječi. Mi smo time oplodili, dinamizirali našu stvarnost, ali smo, ujedno, sadistički pokorili božansku stvarnost i Boga pretvorili u najubojitijeg vojnika koji će bojevati naše bojeve, a sve kako bismo mi bili pobjednici u našim vlastitim iluzijama.

Međutim ovo ne znači da su svi ovakvi i da smo uvijek ovakvi. Ljudi su, zapravo, samorazapeta bića. Sami sebe razapinjemo egoizmom, baš kao što se, zahvaljujući solidarnosti, skidamo s tog križa kako bismo pomogli drugima.

Egoizam nije ništa drugo nego strah za sebe same, za produžetak iluzija o sebi. To je strah za sebe koji se pretvara u nebrigu prema drugima. Čovjek koji je zauzet brigom za sebe nije onaj koji je u mogućnosti primijetiti druge. Strukture koje su zauzete za sebe, strukture su koje ne prepoznaju druge.

Katolička Crkva je problemu pedofilije desetljećima prilazila s razine strukture zabrinute za sebe samu, takva struktura nije vidjela patnju zlostavljane djece. Crkva koja je zabrinuta za sebe, bezbrižna je, gluha i slijepa prema potrebama djece.

Ako katolici pristanu da im ovo, možemo to reći u doslovnom smislu, bez prevelike metaforičnosti, đavolsko stanje postane institucionalni imperativ, ako pristanu da im to postane lice koje će komunicirati katoličku istinu onda su katolici bića koja ne da trebaju bježati iz svijeta metodom fuga mundi nego trebaju biti istjerani iz ovoga svijeta jer su ovaj svijet, koji je plemenit po tome što je to svijet djece, oskvrnuli, a sebe pretvorili u rugla i zlostavljače svijeta.

Egoizam ne pripada religiji, ne pripada slobodi, ne pripada čovjeku, ne pripada instituciji, ne pripada prošlosti, ne pripada budućnosti, egoizam je najpraznije stanje jedne uzaludne, rušilačke egzistencije.

U današnjem svijetu, koji je potpuno razasut postmodernom slikom, odnosno slikama čovjeka, koja čovjeku daje mogućnost da bude sve što poželi biti, osim onoga da bude stabilni subjekt usmjeren prema ostvarenju egzistencijalnih ciljeva, razvijaju se egoistične političke kampanje razasutosti i uzaludnosti. Političke kampanje su kampanje egoista, institucionalnih egoista i udruženih egoista.

Aristotel je naučavao da ljudska bića možemo promatrati kao ona koja su usmjerena prema zadovoljenju instinktivnih potreba ili poriva. Takav čovjek ne prelazi razinu animalnosti. Istina je da čovjek može život provesti kao životinja. Mi i jesmo ljudske životinje.

Čovjek život može provesti i kao politička životinja. Mi smo dijelom i političke životinje, ali nije svejedno hoćemo li biti egoistične političke životinje ili ćemo biti političke životinje koje su zainteresirane za druge ljude koje ne promatramo kao životinje. Kada druge ljude prestanemo promatrati kao životinje, i mi prestajemo biti životinjama, sami sebe rađamo kao čovjeka.

One koji ulaze u političku arenu iz egoističkih pobuda, lako je prepoznati, njih zanima isključivo pozitivan medijski odjek ili privid, ne zanima ih stvarnost, nego privid koji je u funkciji egoizma jedne uzaludne političke životinje. Takve, Aristotelovim riječima, zanima slava i moć koju im ta slava pruža.

Nešto se slično odvija i u institucionalnim religijskim zajednicama. Kada predstavnici institucionalnih religijskih zajednica žele slavu i moć, onda su oni egoistične religijske životinje s tendencijom da, instrumentalizacijom vlastite religijske zajednice, postanu egoistične političke životinje.

Put od religijske egoistične životinje do političke egoistične životinje vodi stazama egoističnih institucionalnih životinja. Naravno da, na svu sreću, u institucijama postoje i oni koji ne žele na egoističan način promatrati svijet nego shvaćaju da su se našli u instituciji i strukturama koje jednostavno moraju postojati zbog toga što je čovjek bačen ili stvoren da živi u društvu, jer bez društva i bez institucija ne može živjeti, tada se institucije usmjerava prema solidarnosti.

Problem Hrvatske nije u tome što ima disfunkcionalne institucije, nego što su te institucije, da se poslužim sintagmom Lina Veljaka, na razini metafizičke utvare, odnosno na razini metafizičkog potresa.

Nama se demokracija dogodila kao bezrazložna orgazmička stvarnost. Zapljusnula nas je ljepota nečega što smo smatrali da će nas osloboditi, a dogodila nam se puka, prazna i porazna osjetilnost. Dobili smo državu kao praznu osjetilnost bez institucija.

Institucije su nam potrebne. Potrebne su nam i religijske institucije, potrebno nam je da kolekcija osobnih vjera zađe u stanje religije te, potom, u stanje kulture, ali ne na egoističan način.

Egoizam u institucijama je najlakše prepoznati po tome osjećaju li oni koji se nalaze u hijerarhijskoj stvarnosti samoću, ako ne osjećaju samoću, onda su životinje, institucionalne egoistične životinje. Ako osjećaju samoću, znaju da ih je netko time što ih je prividno postavio iznad drugih osamio i pretvorio u patnike koji žude za drugim ljudima.

Čovjek koji osjeća samoću, koji osjeća usamljenost, čovjek je koji se otvara prema drugome jer ih drugi u njihovoj odsutnosti, pozivaju da nešto za njih napravi. Institucije koje ne rade ništa za druge, koje ne osjećaju patnju drugih, egoistički su ustrojene institucije. Nama takve institucije ne trebaju. Ne treba nam bešćutna država i sadistička religija. Egoistična vjerska sloboda nikome ne treba, pa ni nama.

Nama treba solidarnost. Solidarnost je put prema drugome, koji se nalazi u potrebi, ali i prema drugome koji nas uči našoj moralnosti. Učitelji moralnosti nisu etičari i svećenici, nego patnici.

Nisam moralni subjekt time što promatram, razlažem i teoretiziram o moralu. Ja sam moralni subjekt po tome što razmišljam o drugome koji se nalazi preda mnom, što me taj drugi animira da u svojoj egzistencijalnoj praksi nešto učinim za njega, da to što činim odagna njegovu patnju i da tako, on i ja, postanemo sretniji, i da budem sretan za njega i zbog njega.

Ljubav je kada vi želite da netko bude pored vas, a on vam objektivno ne treba. Ljubav nije potreba, to je ovisnost. Dokinite ovisnost koja je kompromitirala ljubav. Kada želite da netko tko vam objektivno ne treba, bude pokraj vas, demonstrirate vašu slobodu i ljubav, a kada vam netko treba, onda demonstrirate ovisnost.

Samo slobodan čovjek može biti solidaran. Čovjek koji živi s drugim, a taj drugi mu ne treba nego ga želi, solidaran je. Takav čovjek može patiti s tim drugim. On se veseli s tim drugim.

Ako smo u stanju čitav svijet pretvoriti u one koji nam ne trebaju, a mi želimo da tu budu u njihovoj različitosti, onda smo u stanju biti solidarni s čitavim svijetom. Tom svijetu se veselimo, s tim svijetom, kada netko pati, suosjećamo.

Ovo je ideal prema kojem trebamo težiti, on je imperativ svima koji se u povijesti očituju kao religijska bića. Ako netko kaže da vjeruje, on će čuvati vlastitu intimu, neće je izlagati svima nego samo onome koga voli. Ako netko kaže da vjeruje, onda ima obvezu veseliti se čitavoj stvarnosti zato što ta stvarnost proizlazi iz stvoriteljskog Božjeg čina.

Bog stvara svijet, a vjernik koji kaže da vjeruje u Bogu, mora biti oduševljen s čitavim svijetom, pa i sa mnom kao heretičkim misliteljem suvremenog svijeta.

Ne krijem da ne vjerujem ni u jednog boga u kojeg vjeruje današnje društvo i današnja politika. To su bogovi koje prezirem, zato što su nas zarobili i natjerali da, kao zarobljenici bez ponosa, prignemo koljena pred lažima i pred onim povijesnim sramotama koje bi trebale biti moje vrijednosti.

To odbijam, nitko u moje ime nije mogao počiniti zločin, nitko u moje ime neće činiti zločin i ničiji zločin neću prešutjeti niti ga pretvoriti u herojski čin. Zločini ne pripadaju kontinuitetu moje ljudske svijesti. Zločin odbacujem i sve ostale potičem da odbace tuđe zločine i da budu solidarni sa žrtvama, tamo se nalazi naše ime i naša ljudskost. Tamo se, u konačnici, nalazi Bog.

Jedna od mnogih pozitivnih stvarnosti koju nam daje vjerska sloboda je obveza da budemo solidarni sa žrtvama. Kada se vjerska sloboda bestijalizira, onda se ostvaruje izdajnička solidarnost s egoističnim zločincima.

Kreativni ljudski potencijali, zato što su kreativni i zato što su ljudski, neovisno o tome jesu li vjernički ili pripadaju autonomiji uma, imaju snagu zločinca pretvoriti u građanina koji je savladao svoj zločin. Ne smijemo zločinca pretvoriti u heroja njegovog zločina, tada i mi postajemo zarobljenici tog zločina. Ovaj svijet je prepun zločinom zarobljenih ljudi.

Solidarnost oslobađa od zločina i od zločinaca, ona počiva na toleranciji, a tolerancija na pluralnosti. Pluralnost je svijest da druga bića prihvaćamo u njihovoj različitosti. Tolerirati nekoga ne znači nemati problema s njime, nego znati taj, uvjetno rečeno, problem rješavati mirnim putem.

Jasno je da zbog naših ograničenja tuđe istine, kako je to rekao Špiro Marasović, možemo smatrati neistinama. To je zbog naših ograničenja. No nipošto ne smijemo poništiti život bića koji se u životu orijentira istinama koje su za nas neistine. I naše istine su drugima neistine.

Činjenica je da imamo više religijskih zajednica, a to ujedno znači da svaka od tih religijskih zajednica smatra da upravo njihova zajednica sadrži cjelinu istine, dok druge religijske zajednice sadrže i neistine. Da nije tako, postojala bi samo jedna religijska zajednica ili ne bi postojala niti jedna.

Ne postoji samo jedan politički sustav. Slično je i u političkom životu, ne postoji samo jedna politička istina, nego postoje mnoge političke istine, ali i laži. Zato, ako u političkom smislu pripadamo ljevici, ne možemo biti protiv desnice jer i politička desnica sadrži neke istine.

Nama trebaju istine ljevice i desnice, treba nam pluralnost istina. Kada ljevica ne želi da postoji desnica ili kada desnica ne želi da postoji ljevica, na djelu je nasilna isključivost monolitne političke laži.

Tolerantnost nas sprječava da potonemo u ponor egzekutora istine i egoista bez solidarnosti. Tko želi uništiti drugoga je strašljivac. Egoisti nisu hrabri ljudi, oni se boje.

Ubojice nisu hrabri ljudi, oni druge ubijaju zbog toga što smatraju da ti drugi imaju nešto što njima pripada. Ubojice ne žele da drugi postoje jer su oni svjedoci da je njihova egzistencija, u ljudskom smislu, manjkava. Ubojice ubijaju jer njihove žrtve imaju ono što ubojice nemaju, a to je ljudskost.

Egoisti su opunomoćenici prirodnog stanja o kojem je pisao, primjerice, Hobbes. Zamislimo stanje u kojem nema države, to je stanje u kojem nas nitko ne može zaštititi. Nas država štiti time da nam osigurava vlasništvo, obrazovanje, pravo na zdravstvenu skrb, ali i prometnice, energente itd. Treba nam država koja će brinuti o nama i poticati nas, pedagogijom primjera, da budemo solidarni.

Neka solidarnost je, valja priznati, ugrađena i u strukture hrvatske države. Naš problem nije što povremeno demonstriramo solidarnost, nego što solidarnost nije demonstrirana dosljedno. To je zato što imamo, na svim razinama, egoiste. Naš problem je problem nedostatka solidarnosti.

Kada je riječ, primjerice, o cijepljenju protiv virusa COVID-19, naš problem nije u onima koji se ne žele cijepiti zbog toga što dvoje u sigurnost ili učinkovitost cjepiva. Netko može dvojiti, dobro je da postoje oni koji sumnjaju.

Problem su oni koji imaju alternativno znanje o tome, oni su sebe i druge, u antropološkom smislu, redefinirali i uveli su novu ljudsku vrstu koja svoj početak ima u pandemiji. Njima će pandemija trajati, u ovom ili onom obliku, sve dok traje njihov život. Upali su u iracionalitet pandemijskog početka, kao početka sve stvarnosti, i tom početku će se, s religijskom pedantnošću, stalno, snagom antropološke nostalgije, vraćati.

Netko može dvojiti i ne cijepiti se. Odlično, ali ne može vlastitu intuiciju svijeta pretvarati u konačnu istinu o svijetu, cjepivu i ponekoj uroti. Znanstvena istina napreduje, mijenjat će se spoznaje o cjepivu i o pandemiji, ali to će uvijek biti istina, baš zato što je medicinska istina, koja cjepivom rješava problem ove pandemije.

No ljudi intuicije istine ne misle ovako. To je njihovo pravo koje, kada obvezuje druge, prerasta u egoizam koji se želi ugraditi u strukture društva. Egoizam je govor prirodnog stanja, tu nema brige i osjetljivosti za društvo. Prirodno stanje je stanje u neprijateljstva prema drugima, to je, zapravo, stanje straha.

Država i društvo nam trebaju jer nas oslobađaju od naše egoistične samoće. Mi se samoće bojimo, bojimo se za sebe. Znamo koliko smo ranjivi, koliko smo usmjereni prema smrti i kako se bojimo destrukcije naše stabilnosti.

Religijsko biće, vjernik koji kaže da je vjernik i to uistinu jest, ne može podnijeti nadnaravnu samoću. Vjerniku treba prisustvo nadnaravnog bića, on ne može podnijeti metafizičku samoću, nego mu je potreban Bog kao sugovornik.

I to ne Bog koji će ga uništiti, koji će ga pretvoriti u nemoćno i bespomoćno biće pred njim, nego Bog kao ono Prvobitno koje mu daje snage da oplemeni vlastitu ljudskost i ljudskost drugih bića.

Biti s Bogom znači stalno biti s drugim. Onaj tko kaže da je bio s Bogom, a ne može podnijeti prisustvo drugoga nego se nakon toga obrušava na drugoga, zasigurno nije bio s Prvobitnim, nije bio u prisutnosti s nečim metafizičkim, taj je bio u prisutnosti s animalnim porivima vlastitog straha koji ga pretvara u egoistično biće koje nije u stanju biti solidarno i koje nije u stanju osjetiti ni božanski ni ljudski zov.

Ovo je sjajno opisao Kierkegaard, kršćanski filozof ili kršćanski mislitelj, u djelu ”Strah i drhtanje” kada opisuje Abrahama koji je zbog osjećaja dužnosti umislio da Bog od njega traži da žrtvuje Izaka.

Oni koji kažu da su vjernici često Boga promatraju na krivi način. Bog nije onaj koji od nas traži da mi nekoga žrtvujemo, pogotovo ne nekoga pokraj nas. Bog, ako uopće išta od nas traži, onda nedvojbeno traži da budemo slobodna bića. Biti slobodan znači biti u mogućnosti i Bogu reći ne, ali, što je još značajnije, biti u mogućnosti reći ne vlastitoj prošlosti.

Čovjek je biće koje se može mnogo puta u životu roditi. Čovjek koji se rodio samo jedanput je krajnje neaktivno biće. U životu imamo prigodu mnogo puta se rađati, ali to možemo učiniti samo putem vlastite slobode i putem solidarnosti.

Ne, solidarnost nije bila na Baniji, tamo, na žalost, mnogi od onih koji su glumili solidarnost, a zapravo su tražili mjesto za vlastiti egoizam, nisu sami sebe rodili. Na Baniji je nakon potresa uslijedila nehumana invazija histerije političkih egoista. Bilo je tu i ponekog iskrenog bljeska solidarnosti, ali i on je bio histeričan i neurotičan.

Da smo imali usustavljenu solidarnost, ona bi natjerala strukture da problem riješe na sustavan način. Histerija to ne čini. Kao građani, samo da to želimo, da nismo egoistični, imamo mogućnost sve te probleme riješiti našom demokratskom voljom. No mi to ne radimo.

Mi dolazimo kao pomahnitali spasitelji na Baniju. Dolazimo kao pomahnitala božanstva koja umišljaju da druge spašavaju egoističnom milostinjom. Pomahnitala, egoistična božanstva u umišljaju nisu u stanju biti solidarna, ali su u stanju izvršiti epifaniju sebe samih, proglasiti se dobročiniteljima koji će skakati po krovovima, nositi plinske boce za kuhala itd.

Na Baniji nije bilo riječ ni o kakvoj solidarnosti, na djelu je bio surovi i bezočni egoizam. Solidarnost bi bila na djelu da mi danas imamo nered zbog toga što ljudi na Baniji nemaju riješeno stambeno pitanje. Tome je tako jer je Baniju, nakon potresa, pogodio bljesak histerične solidarnosti koja je nadvladana egoizmom, a egoizam zaboravlja druge, osobito druge koji pate. U egoizmu se čovjek ne može rađati. Ono što se zbiva s Banijom, zbiva se i u Zagrebu.

Kada je riječ o vjerskim slobodama, vjernici vjersku slobodu neprestano trebaju rađati kako bi se u toj slobodi i oni sami rodili. Vjera nije trajno stanje, ona je instrument dolaska do nečega, do konačnog cilja, a taj konačni cilj nije ništa drugo nego ozbiljenje svih naših potencijala.

Ako bih za vjersku slobodu pronašao neki adekvatan filozofski pojam, to bi zasigurno bio pojam sreće. Ako vjernik nije sretan, on ne vjeruje, samo kaže da vjeruje. Ako vjernik ne želi da svi budu sretni, onda on nije vjernik nego egzekutor sreće. Samo sretan čovjek može živjeti ozbiljenim životom punim samopoštovanja. Čovjek opterećen grijehom nije sretan, on je za vlastitu budućnost opterećeni egoist.

Biti čovjek znači biti u stanju donijeti odluku živjeti sretnim životom. Biti slobodan vjernik, znači biti u stanju donijeti odluku živjeti sretnim životom. Biti vjernik znači biti čovjek i biti solidaran s čovjekom.

Naravno da vjera nije uvjet za solidarnost i sreću. Da bi netko bio sretan i solidaran nužno mora biti čovjek među ljudima. Rađajmo, dakle, vlastitu ljudskost. Stalno i neprestano.

(Izlaganje održano u Zagrebu 29. siječnja 2022. godine, na svečanoj skupštini Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Objavljuje se u prostoru kolumne na prijedlog urednika).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Klečavci očekuju da hrvatsko društvo prestane biti sekularno
     Srbija, koja zabranjuje hodati Feđi Štukanu, više ne postoji
     Kažete da mrzim sve hrvatsko? U krizi ste događajnosti
     Žene iz Hoda za život koje su učinile pobačaj su ubojice
     Umro je Jürgen Moltmann, ali nada nije umrla
     Bartulica gura Hrvatsku u kulturološko dužničko ropstvo
     Tomislav Buzov i Ivan Čavčić veći su od svih moralnih sustava
     Zaslužili smo upravo ovakvu Vladu i ona treba biti što gora
     Hrvatsko društvo se ne može odvojiti od smetlišta
     Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija