autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Voli susjeda svog (2)

AUTOR: Dan Bar Tal / 29.05.2014.

Redakcijska napomena:

 

Daniel Bar Tal, kao istaknuti izraelski intelektualac, građanin države Izrael i Jevrej uputio je pismo svojim prijateljima u kojem izražava zabrinutost za budućnost Izraela zbog provođenja jedne vrste aparthejda koju naziva okupartheid. Pismo/esej objavljujemo u cijelosti jer redakcija portala autograf.hr smatra da je važno imati ovakav glas u kontekstu posjeta pape Franje Svetoj zemlji od 24. do 26. svibnja 2014.

 

Dragi prijatelji,

 

Ovo pismo pišem jer sam jako zabrinut za budućnost svog društva i izraelske države, vjerujući da ovdje iznesena gledišta odražavaju mišljenje najmanje nekoliko stotina hiljada Jevreja koji žive u Izraelu, a koji se ne slažu sa stajalištima i politikom izraelske vlade i koji vjeruju da ta stajališta i ta politika vode zemlju u propast.

 

U ovom pismu izražavam svoju duboku zabrinutost i uvjerenje da Izrael treba spasiti od puta kojim ide i koji je odabrala većina. Bez obzira na to što većina u društvu ima određena gledišta, to ne znači da su ta gledišta, kao i akcije koje iz njih proizlaze, ispravna, moralna ili pravedna. Stoga molim sve one koji dijele uvjerenja koja su izražena u ovom pismu da ne stoje po strani kao puki posmatrači nadolazeće i neminovne tragedije. Nijedan narod ne zaslužuje takvu sudbinu, čak i ako njegovi pripadnici boluju od kratkovidnosti…..

Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom

 

(Nastavak – Drugi dio pisma/eseja)

 

…Izrael je jedina okupacijska država na svijetu u kojoj okupirani narod nema politička i ekonomska prava. Okupacija traje 47 godina, dvostruko duže od prijašnjeg postojanja izraelske države, koja je priznata od strane međunarodne zajednice unutar granica zelenih linija.

 

Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija, nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom.

 

Mora se znati da na tom okupiranom teritoriju, uključujući Istočni Jeruzalem, već ima oko 550.000 jevrejskih doseljenika (u Istočnom Jeruzalemu oko 200.000, a ostalo u 126 naselja i u 100 ispostava – oko 30% izgrađeno na palestinskoj zemlji u privatnom vlasništvu), zbog čega je trenutno praktički nemoguće podijeliti teritorij (čak i nakon početka mirovnih pregovora u julu 2013. godine; Izrael je promicao planove ili objavljivao tendere za 13.851 jevrejskih kuća, a u 2013. godini povećao svoju ekspanziju jevrejskih naselja za 123%).

 

Ovi procesi utiču i na izraelsko okupacijsko društvo, jer kad jednom počne okupacija, neminovno se događa višestruka i kontinuirana interakcija između okupatora i okupiranog društva, koja obično počinje s otporom prema okupaciji.

 

U takvim uslovima granice postaju nejasne i interaktivni proces se širi kroz obje teritorije, čime počinju dugoročne promjene u svakom aspektu života okupacijskog društva: novi ciljevi, interesi, potrebe, trendovi i događaji naizgled proširuju jevrejsko naseljavanje Zapadne Obale i eksploataciju njenih resursa; ali, prije svega postoji potreba da Palestinci budu pod kontrolom izraelskih institucija i organizacija kako bi se osiguralo da se isti ne odupiru okupaciji i kako bi se spriječile njihove nacionalne aspiracije (tako izraelska vojska, generalne sigurnosne snage i policija moraju provoditi svoje ovlasti i nadzor, što često i neminovno dovodi do povrede ljudskih prava).

Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju arapskih/palestinskih građana Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ta diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je postala i zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo)

 

Javljaju se nove dogme da se opravda kontinuirana okupacija, uzimajući jevrejska vjerska stajališta, nacionalistička opredjeljenja i/ili sigurnost kao svjetonazore. Na scenu stupaju nove interesne grupe koje imaju za cilj zadržavanje Zapadne Obale pod jevrejskom okupacijom, čak i njenu aneksiju (jevrejski doseljenici).

 

Na sceni se javlja nova društvena struktura u kojoj jevrejski doseljenici dobivaju nečuvene subvencije, uticaj i odrješene ruke da provode svoju ideologiju (već decenijama se rezidenti područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordan formalno svrstavaju u najmanje tri kategorije: građani Izraela, palestinski rezidenti Jeruzalema i palestinski rezidenti Zapadne Obale, s različitim građanskim pravima).

 

Razvijaju se nove norme, jezik i moralni standardi kao podrška okupaciji (na primjer, različit tretman jevrejskih i palestinskih stanovnika koji žive u istom području). Vrše se ekonomske investicije u jevrejskim naseljima (gruba procjena do sada je najmanje oko 30 milijardi dolara, ne računajući vojne potrebe koje nastaju kao posljedica tog naseljavanja i okupacije u cjelini). Javlja se želja da se otimaju i ekploatiraju resursi (vidi nedavnu presudu izraelskog Vrhovnog suda koja je dopustila tu eksploataciju, a istovremeno Izrael ne dopušta palestinski privredni razvoj i koristi jeftinu palestinsku radnu snagu).

 

Razvija se nova politička kultura kako bi se održala okupacija i oslabila demokratija (kultura koja zasljepljuje ljude korištenjem jezika iz Orwellove ”1984” – kultura koja podupire ideologiju i politiku države i tlači one koji im se odupiru, uvodeći zakone i provodeći druge mjere – kultura u kojoj država ograničava demokratiju korak po korak i sada pokušava pravno definirati Izrael kao jevrejsku državu s ozbiljnim implikacijama za nejevrejsku manjinu, koja čini 20% svih građana).

Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima

 

Pojavljuju se nove sigurnosne potrebe i nove vojne strategije (izraelske sigurnosne snage imaju zadatak ne samo da održe okupaciju i spriječe i suzbiju otpor Palestinaca prema okupaciji nego i da čuvaju jevrejska naselja – te iste sigurnosne snage koje tako vješto suzbijaju skoro svaku namjeru da se povrijede Jevreji ne uspijevaju spriječiti ili, pak, riješiti postojeće nasilje koje se čini nad Palestincima od strane Jevreja).

 

Nastaju novi obrazovni obrasci propagirajući jednostranu priču i ograničena kritička gledišta. Razvijaju se nove pravne norme i sistem (na primjer, poseban pravni sistem za suđenje okupiranom stanovništvu i norme za nezakonite radnje Jevreja na okupiranim teritorijama). Javljaju se, napokon, nova trgovinska tržišta (izraelski izvoz na Zapadnu Obalu i kontrola nad palestinskom privredom); ali pojavljaju se grupe koje se protive okupaciji i vode političku borbu protiv nje odražavajući rastuću socijalno-političku polarizaciju.

 

Ova zadnja stvar ima posebne implikacije na demokratski karakter izraelske države zato što izraelska vlada, kao i neke političke stranke i nevladine organizacije, u svojim pokušajima da očuvaju zvaničnu politiku i zvaničnu izraelsku retoriku koriste sva sredstva koja im stoje na raspolaganju da spriječe iznošenje informacija koje mogu negirati propagirana gledišta.

 

Da ostvare taj cilj, oni koriste kažnjavanje, sankcije, zakonodavstvo i delegitimizaciju izvora (pojedinaca, grupa, nevladinih organizacija) i njihovih poruka.

 

Iako izraelski masovni mediji uživaju formalnu slobodu i postoje kritičke debate o smjeru kojim Izrael ide, država nastoji kontrolirati medije, koji se u vrijeme vojne napetosti i sami mobiliziraju da podrže zvaničnu politiku (Izrael je rangiran na 96. mjestu po pitanju slobode medija među 181 države).

 

Štoviše, Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju nad arapskim/palestinskim građanima Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ova diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je i postala zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo).

 

Jevreji diljem svijeta trebaju obratiti pažnju na ovaj dvostruki aršin koji Izrael primjenjuje kad su u pitanju zahtjevi kako da se tretiraju jevrejske manjine i jevrejska svetišta u državama diljem svijeta i način na koji se tretiraju manjine i njihova svetišta u državi Izrael.

Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo

 

Pored pomenutih diskriminatornih radnji nad manjinama u Izraelu, tu je i nehuman tretman afričkih izbjeglica koje su stigle u Izrael bježeći pred nasiljem, progonom i nesnosnim ekonomskim uslovima života; slučajevi zločina iz mržnje koje čine Jevreji postaju rasprostranjeni, bez odlučne masovne osude od strane države i njihove uspješne prevencije ili hapšenja počinitelja.

 

Teško je gledati u ogledalo zato što je okupacija po svojoj prirodi brutalna, diskriminatorna i opresivna. Pogledajmo samo neke informacije iz 2013. godine: jevrejska naselja su sagrađena u jedva nešto preko 1% teritorija Zapadne Obale, ali oni kontroliraju oko 43% Zapadne Obale u granicama svojih općina, kao i većinu vodenih i prirodnih resursa.

 

Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima.

 

Pored toga, dok većina zemalja u svijetu njeguje demokratiju kao preferirani politički sistem, a Izrael se samoproglašava jednim od najjačih demokratskih društava, stvarnost je drugačija. Izrael se čvrstim korakom udaljava od granica demokratije. Taj put je obilježen bujicom zakona kojima se nastoji ograničiti kritiziranje vlade i države, ograničiti sloboda govora, legalizirati nezakonita politika, produbiti jevrejski karakter države na uštrb demokratije i naštetiti arapskoj manjini. Rasistička, nacionalistička i antidemokratska retorika i djela postali su dijelom normativnog života društva.

 

U tom kontekstu samooslikavanje države da ima najmoralniju vojsku i životnu demokratiju je za slijepu publiku. Sve dominantnija nacionalistička, ekspanzionistička i antidemokratska ideologija, ciljevi i politika prelaze zabranjene granice demokratskih normi i moralnih kodova.

Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju o tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova

 

Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo.

 

Mnogi ljudi se možda pitaju zašto se ne bavim i načinom na koji sami Palestinci rješavaju taj sukob, načinom na koji se Sirijci nose sa svojim sukobom ili Egipćani rješavaju svoje nesuglasice ili zašto se ne fokusiram na druga zlodjela u svijetu.

 

Razlog nije to što ne marim za njih, ali kao izraelski Jevrej koji voli svoju zemlju osjećam moralnu obavezu da udarim na sva zvona kako bi se spriječile opasnosti koje vidim na sadašnjem putu kojim izraelska vlada vodi jevrejski narod i u načinu na koji većina u izraelskom jevrejskom društvu to podržava.

 

Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju po tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova.

 

Duboko sam uvjeren da je krajnja obaveza i odgovornost ljudskih bića, prije svega da promatraju, prijave i bore se protiv nedjela vlastite države i društva. Da se to pravilo poštuje i provodi, svijet bi bio mnogo bolje mjesto za život.

 

Ono što je potrebno je kraj okupacije. Izneseni su različiti prijedlozi za njeno okončanje, počevši od jednostranog povlačenja, pregovora u skladu s Clintonovim parametrima ili, pak, okvir Arapske mirovne inicijative koji je pokrenut na Samitu Arapske lige u Bejrutu 2002. godine, zasnovan na uspostavljanju palestinske države na Zapadnoj Obali, u pojasu Gaze i Istočnom Jeruzalemu, duž izraelske države. Umjesto toga, naša vlada nastavlja sa svojom ekspanzionističkom politikom, koja će, ako se ubrzo ne zaustavi, uništiti bilo kakvu šansu za dvodržavnim rješenjem.

Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja. Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet

 

Budućnost izgleda turobna. Iako je moguće da je svijet prihvatio izraelske povrede ljudskih prava i međunarodnog prava i da neće pokrenuti nikakve ozbiljne proteste u narednim godinama, ova situacija ne može trajati vječno. U konačnici, bure baruta će eksplodirati zbog akumulirane deprivacije, diskriminacije i opresije. Tada će ljudi na ovom području, kako Jevreji tako i Palestinci, platiti cijenu zbog nedjelovanja svojih lidera, društava, organizacija i pojedinaca. Sljedeća generacija će doživljavati previranja koja će imati ozbiljne posljedice za ljude koji žive na ovom području.

 

Izrael mora usvojiti demokratske, moralne i humanističke vrijednosti koje su osnova za bolji svijet. Iste moraju pratiti partikularističke vrijednosti jevrejskog identiteta i zajedno trebaju služiti kao kompas društvu. Ne smijemo zaboraviti da i jevrejsko nasljeđe nudi osnove za moralne i humanističke principe.

 

Ovo pismo je još jedan poziv za buđenje Jevrejima u svijetu, a naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, da shvate da je njihova bezrezervna podrška nemoralnoj politici štetna za dobrobit izraelske države. Oni moraju zaustaviti okupartheid zato što je, za mnoge od njih, isti u suprotnosti s njihovim osnovnim vrijednostima.

 

Nadalje, uvjeren sam da glasovi koji izražavaju moralne vrijednosti moraju odzvanjati stalno i glasno. Postoji značajna manjina Jevreja u Izraelu koji iznose slična vjerovanja kroz različita sredstva – komentari u medijima, filmovi, pozorišne drame, slike, knjige, aktivnosti nevladinih organizacija, čak i političke platforme i govori. Potrebna je hrabrost da se iznesu ovakva gledišta, ali se ista moraju iznijeti zato što ti glasovi pružaju odlučujući kompas za ostatak društva i znak nade za cijeli svijet. Opasnost se može spriječiti, iako je situacija teška. Vjerujem da to zavisi od nas. Ljudska bića su dovela do sadašnje pat pozicije, a drugi ljudi mogu promijeniti ovu ludoriju.

 

Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja.

 

Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet.

 

(Kraj pisma/eseja)

 

O autoru

 

Daniel Bar-Tal je izraelski intelektualac, istaknuti politički psiholog, profesor na Sveučilištu u Tel Avivu. Do sada je objavio 20 knjiga i više 200 akademskih radova s polja političke psihologije, izgradnje mira i drugih srodnih oblasti. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade; navedimo samo neka.

Nagradu ”Otto Klineberg” za interkulturne i internacionalne odnose dobio je 1991. za rad pod nazivom ”The Israeli-Palestinian Conflict; A Cognitive Analysis” (Izraelsko-palestinski konflikt; kognitivna analiza).

Njegovu knjigu ”Stereotypes and Prejudice in Conflict” (Stereotipi i predrasude u sukobima) Međunarodno društvo za političku psihologiju proglasilo je najboljom knjigom iz područja političke psihologije u 2006. godini.

Isto društvo dodijelilo mu je 2012. nagradu ”Nevitt Sanford” za angažman na praktičnoj primjeni principa političke psihologije.

 

Njegov rad nije zaobišao ni zemlje zapadnog Balkana. Član je Međunarodne komisije za dodjelu nagrade ”Duško Kondor” za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo (koja je prevala pismo, pa ga objavljujemo bez jezičnih intervencija onako kako nam je stiglo iz Sarajeva).

Još tekstova ovog autora:

     Voli susjeda svog (1)

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • petrineknjige 3

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija