Zadatak za Vatikan i SPC: Mir na Balkanu!

Papa Franjo je u subotu 16. siječnja primio delegaciju, odnosno stručno izaslanstvo Srpske pravoslavne crkve u kojemu su mitropolit crnogorsko-primorski dr. Amfilohije Radović, episkop bački dr. Irinej Bulović te ambasador pri Unescu dr. Darko Tanasković, bivši veleposlanik pri Svetoj Stolici i u Turskoj. Da je ta imena predložila patrijaršija i da se očekivao sastanak pisao sam 2. siječnja 2016. u Jutarnjem listu (u okviru objavljivanja pisama patrijarha Irineja papi Franji), što sam ovdje prenio 4. siječnja, nismo znali, jer se to držalo u tajnosti, samo kada će Papa primiti delegaciju SPC.

Kolega Inoslav Bešker u Jutarnjem listu izvještava da je razgovor prošao u potpunoj komunikacijskoj izolaciji, jer je tretiran kao privatna audijencija ”Izaslanstva srpsko-pravoslavne Patrijaršije”, i da nije rečeno ”ni slova više”. Ja ću nastojati saznati što je rečeno na tom sastanku, pa ću vas izvijestiti.

Moguće je pretpostaviti da su glavne teme, uostalom međusobno povezane (piše Bešker), bile eventualna kanonizacija bl. Alojzija Stepinca i eventualno Papino apostolsko putovanje u Srbiju, uz Rusiju zasad jedinu europsku državu koju još nije pohodio ni jedan papa.

Pismo koje je patrijarh Irinej Gavrilović poslao papi Franji u travnju 2014. (devet stranica dugo i ovdje preneseno 4. siječnja 2016.) nije prva reakcija SPC Vatikanu. O tom se pismu gospodin Irinej poziva na raniji dopis papi Benediktu XVI. Treba, naime, znati da je vrlo slično i dugo pismo godine 2011. Sveti sinod SPC-a poslao papi (u miru) Ratzingeru, ali okolnosti su htjele da o tom pismu saznamo tek mojim pisanjem od Nove godine kada sam otkrio sadržaj Irinejeva pisma papi Franji. Slijede onda i ta dva navedena pisma sadašnjem poglavaru Katoličke crkve koja su dovela i do konačnog susreta delegacije SPC-a i Pape ove subote

Povijesna uloga koju je kasniji kardinal Stepinac imao za Drugoga svjetskog rata bila je predmet prepiske patrijarha Irineja s papom Franom, te će se time podrobnije baviti zajedničko katoličko-pravoslavno povjerenstvo, dok je logično (zaključuje kolega Bešker) da se stručno izaslanstvo bavilo ukupnim odnosima Srpske pravoslavne crkve i Svete Stolice. Pogotovo što se, kako pokazuje drugo patrijarhovo pismo papi Franji, predlaže fomiranje grupe za tranji dijalog SPC-a i Svete Stolice.

Bilo bi sada nužno pojasniti neke činjenice koje se tiču kronologije protivljenja pravoslavaca Stepinčevoj kanonizaciji jer one pokazuju da to nije neki novi hir Patrijaršije. Naime, još kada je 1998. dogotovljen proces koji je prethodio beatifikaciji Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici od strane Ivana Pavla II., stigao je u Vatikan prosvjed carigradske patrijaršije i patrijarha Bartolomeja.

Dakle, ovo je vrlo važno: protiv Stepinčeve kanonizacije (a prije toga beatifikacije) nisu samo pravoslavni Srbi (pisali su, treba znati, i neki ljudi u Hrvatskoj kao što je to učinio moj tadašnji kolega u Novome listu Slobodan Šnajder, što je bio i jedan od razloga da ne dobije mjesto intendanta riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta).

Pismo koje je patrijarh Irinej Gavrilović poslao papi Franji u travnju 2014. (devet stranica dugo i ovdje preneseno 4. siječnja 2016.) nije prva reakcija SPC Vatikanu. O tom se pismu gospodin Irinej poziva na raniji dopis Svetog sinoda SPC papi Benediktu XVI. Treba, naime, znati da je vrlo slično i dugo pismo godine 2011. Sveti sinod SPC-a poslao papi (u miru) Ratzingeru, ali okolnosti su htjele da o tom pismu saznamo tek kada sam otkrio sadržaj Irinejeva pisma papi Franji. Slijede onda i ta dva navedena pisma sadašnjem poglavaru Katoličke crkve koja su dovela i do konačnog susreta delegacije SPC-a i Pape ove subote.

Vjerujem da ćemo uskoro saznati detalje o početku rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije čije je formiranje predložio papa Franjo i koja bi za cilj trebala imati pokušaj zajedničkog čitanja povijesti Hrvata i Srba, vrednovanje uloge prijeratnog, ratnog i poslijeratnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, pomirenje hrvatskog i srpskog naroda te donošenje objektivne slike koja sada ne postoji o Stepincu.

A ona, između ostalog, ne postoji ne samo zbog obostrana optuživanja već i zbog namjere Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj da bude ekskluzivni tumač i branitelj tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost navodno ugrožava i ne priznaje.

To sam mogao vidjeti u mnogo navrata, ali najnovije manifestacije toga apsolutizma i te nekorektnosti hrvatskih katolika su bile izjave rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. Željka Tanjića i biskupa gospićko-senjskog dr. Mile Bogovića (u Večernjem listu 6. siječnja 2016.). Bogović tako kaže da ”NDH ima svojih krimena, ali za neke je svaka hrvatska država krimen (istaknuo D. P.). O toj kriminalizaciji pojma hrvatske države već je dosta napisano, a klasično djelu toga tipa napisao je Viktor Novak u Magnum crimenu. Stepinac je suđen prvenstveno zato što je na kraju rata rekao da Hrvati zaslužuju imati svoju državu. Nije rekao da ona treba biti kao propala NDH.”

Spomenuo sam dr. Tanjića. Pogledajte vi ovu nekorektnost. Pozvao je Tanjić srpske povjesničare dr. Radmilu Radić i dr. Milana Koljanina da govore na skupu ”Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća” koji je održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 24. studenoga 2015. Oni su ocijenili da povijesna ocjena Stepinca ne može biti pozitivna, a Tanjić je novinarima, ne dozvoljavajući da Radić i Koljanin to čuju i da se onda i odmah očituju, dakle manipulirajući skupom, rekao sljedeće: ”Ono što vidim kao problem jest da je kolegama srpskim povjesničarima bilo koja ideja okvira hrvatske državnosti sama po sebi problematična i onda se logikom današnjega vremena čitaju događanja prije 50-60 godina bez ikakva razumijevanja konteksta” (Jutarnji list, 26. studenoga 2015.). Tanjić to nije demantirao

Bogovićevo prozivanja Srba da su po definiciji protivnici hrvatske državnosti skandalozan je udarac ispod pojasa ekumenizmu, odnosno dokaz da hrvatski katolici ne vjeruju srpskim pravoslavcima, odnosno dokaz da je Vatikan u pravo kada zaustavlja Stepinčevu kanonizaciju, jer su odnosi zatrovani i jer bi kanonizacija egzaltirala već ionako nabrijane hrvatske katoličke hipernacionaliste, a pravoslavne na dugo vremena onemogućile u procesima normalizacije odnosa s Hrvatima.

Citirajmo još jednom patrijarha Irineja iz pisma papi Franji: ”Stepinčeva kanonizacija bi, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susednih i geografski izmešanih hrišćanskih naroda, besumnje vratila duboko u tragičnu i našega hrišćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost”. Dakle, nije samo u pitanju sporni Stepinac već i to što je Vatikanu i pravoslavnima bitan proces ”zalječenja râna između kršćanskog Istoka i Zapada i u vremenu kada se otvaramo jedni prema drugima” (patrijah Irinej papi Franji, Broj 1684 od 30. travnja 2014. godine).

Spomenuo sam dr. Tanjića. Pogledajte vi ovu nekorektnost. Pozvao je prof. Tanjić srpske povjesničare dr. Radmilu Radić i dr. Milana Koljanina da govore na skupu ”Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća” koji je održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 24. studenoga 2015. Oni su ocijenili da povijesna ocjena Stepinca ne može biti pozitivna, a Tanjić je novinarima, ne dozvoljavajući da Radić i Koljanin to čuju i da se onda i odmah očituju, dakle manipulirajući skupom, rekao sljedeće: ”Ono što vidim kao problem jest da je kolegama srpskim povjesničarima bilo koja ideja okvira hrvatske državnosti sama po sebi problematična i onda se logikom današnjega vremena čitaju događanja prije 50-60 godina bez ikakva razumijevanja konteksta” (Jutarnji list, 26. studenoga 2015). Tanjić to nije demantirao.

Komentar koji je on dao o predavanju dr. Radmile Radić i dr. Milana Koljanina pokazuje upravo suprotno: istraživanje vremena NDH i uloge nadbiskupa Stepinca, koja ne može biti ocijenjena kao povijesno pozitivna, doživljava se, odnosno prikazuje kao osporavanje bilo kakve hrvatske državnosti i primjena današnjih mjerila na događaje iz ranijeg vremena. To, naravno, nije slučaj i događaji i uloga A. Stepinca se promatraju u tadašnjim povijesnim okolnostima, odnosno u okviru stvarnosti “Novog evropskog poretka” i politike NDH (i Rimokatoličke crkve), koja je imala mjesto u tom poretku.

Iza navedenog stava g. Tanjića krije se stara namjera Katoličke crkve u Hrvatskoj da bude, kako sam već rekao, ekskluzivni tumač i braniteljica tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost navodno ugrožava i ne priznaje. Idealni neprijatelj su, naravno, Srbi. Pitanje kanonizacije kardinala Stepinca se pokazalo kao novi povod za oživljavanje takvih stavova, a ne kao povod za sagledavanje svih relevantnih činjenica i istinski akademski dijalog. Uz takvo tumačenje prof. Tanjića sudjelovanje dr. Radić i dr. Koljanina na navedenom stručnom skupu bilo bi svojevrsna politička zloupotreba.

Histerija koja se razvija prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi (osobito prisutna u Večernjem listu, koji se posljednih dana prema SPC-u ponaša ne baš različito od neoustaških portala, što je vidljivo u člancima vrlo nekorektnog novinara Darka Pavičića) sasvim sigurno nije pametna strategija, ali dokazuje da su Patrijaršija i Sveta Stolica na vrlo dobrome putu.

Kardinal Parolin, državni tajnik Svete Stolice, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali, iako se želi da se to dogodi ”brzo”, to se mora zbiti ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”!

Budući da je slika i uloga nadbiskupa Stepinca bila ”predmet polemika, ali i instrumentalizacija”, čini se da je potrebno ponovo, ali objektivno povijesno čitanje kako likova tako i događaja prošlosti da bi ”dijalog i suradnja među katolicima i pravoslavnima u ime Gospodnje mogli biti inspirirani Božjim milosrđem”. Papinska diplomacija, suprotno optužbama Kaptola, na vrijeme je pojasnila HBK da se (piše Parolin nadbiskupu Želimiru Puljiću, predsjedniku HBK), kako proizlazi iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, ”čini prijeko potrebnim provesti objektivno čitanje bolne povijesti međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa ove regije”

Budući da je slika i uloga nadbiskupa Stepinca bila ”predmet polemika, ali i instrumentalizacija”, čini se da je potrebno ponovo, ali objektivno povijesno čitanje kako likova tako i događaja prošlosti da bi ”dijalog i suradnja među katolicima i pravoslavnima u ime Gospodnje mogli biti inspirirani Božjim milosrđem” (Parolin Puljiću).

Papinska diplomacija, suprotno optužbama Kaptola, na vrijeme je pojasnila HBK da se (piše Parolin nadbiskupu Želimiru Puljiću, predsjedniku HBK), kako proizlazi iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, ”čini prijeko potrebnim provesti objektivno čitanje bolne povijesti međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa ove regije”.

I za kraj, jer sam to obećao prošli tjedan, a kako spominjem novinara Večernjeg lista Darka Pavičića, jedna digresija koja sasvim odgovara duhu ove kolumne. Napisao sam ovo u pismu glavnom uredniku Večernjeg lista s molbom da to pismo objavi, ali čini se da ne želi, pa moram to učiniti ovdje.

U izdanju Večernjeg lista od subote 9. siječnja 2016. (str. 6, rubrika Aktualno) objavljen je članak novinara Darka Pavičića ”Irinej odbacio ruku pape i HBK” u kojem se čak dva puta na indirektan način o meni govori na vrlo nekorektan način. Odmah na početku teksta Pavičić piše da je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej ”posve razotkrio svoje velikosrpske stavove i više nema nikakvih dilema da je objava (kao i samo pisanje) njegovih pisama papi Franji i zaustavljanje kanonizacije kardinala Stepinca dio nove velikosrpske politike”!

Iako sam odlučio preskočiti to da Pavičić informira čitatelje Večernjeg lista o sadržaju Irinejevih pisama papi Franji pozivajući se na pisanje beogradskog tabloida Kurir da bi izbjegao spomenuti da su pisma objavljena u Jutarnjem listu i iz mojega pera (2. siječnja 2016.), te iako sam bio spreman preskočiti i to da se u razgovoru s biskupom Bogovićem (Večernji list, 6. siječnja 2016.) kaže kako sam se ja ”navodno” susreo s patrijarhom Irinejem, pak Darko Pavičić jako dobro zna da sam bio kod patrijarha i da taj susret nije izmišljen, te dvije stvari sada više ne želim i ne mogu prešutjeti i to zbog toga što me Darko Pavičić indirektno stavlja u funkciji promocije nekakve ”nove velikosrpske politike”!

To je prevršilo moju čašu strpljenja! Naime, Darko Pavičić je rukama i nogama već duže želio dobiti patrijarhova pisma papi Franji u vezi kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca kako bi ih objavio u Večernjem listu, ali nije uspio pridobiti povjerenje Patrijaršije. Čak i kada je saznao da sam pisma dobio ja, pokušavao je uvjeriti predstavnike SPC da njemu, a ne meni, odobre pisanje o tim pismima papi Franji.

Ja nisam ni velikosrbin niti sam instrument nekakve ”nove velikosrpske politike”, već sam obavio jedan važan novinarski zadatak, toliko važan i značajan da je redakcija Večernjeg lista bila voljna da to za nju obavim ja ako to već ne uspijeva gospodinu Pavičiću.

Žao mi je što je Darko Pavičić ostao uskraćen za važan novinarski izazov, ali je potrebno kolegu pitati što bi se dogodilo da je on, a ne ja, dobio povjerenje SPC-a i da je on, a ne ja objavio patrijarhova pisma Papi kako je i namjeravao? S kojih bi sada pozicija Pavičić napadao Irineja?

”Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma! Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju”

Ili da pitanje postavim ovako: bih li ja tada mogao gospodina Pavičića promovirati ili prozivati kao instrument nekakve velikosrpske politike?! Naravno da ne bih. Pa, molim lijepo, očekujem da se isto tako i mene poštuje, ali i da se zadrži minimalni respekt kako prema akterima (jer nije istina niti to da sam pomogao prekršiti dogovor s Vatikanom o tajnosti rečenih pisama niti je takav dogovor postojao) tako i prema čitateljima Večernjeg lista koji su na više načina obmanuti.

Zaključno: izuzetno se, dakle, radujem suradnji Svete Stolice i beogradske patrijaršije te ću, koliko bude do mene, nastojati čitatelje Autografa o svemu držati obaviještenima jer u pitanju su prevažne stvari, ne samo korektno obavljanje novinarskog posla. U pitanju je sveti cilj pomirenja trasiran od strane Ivana Pavla II. u rujnu 1994. na zagrebačkom Hipodromu:

”Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!

Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima!

To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.”

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora